Autor: Sami Hermez, Al Jazeera, prevela Ena Stevanović
Apeli za međunarodnu intervenciju kojom bi se okončali konflikti u Libiji dolaze iz raznih političkih izvora, ali i od pojedinih Libijaca iz njihove delegacije u Ujedinjenim nacijama.
Ovi pozivi, posebno s libijske strane su sigurno motivirani vjerovanjem da međunarodna zajednica ima moć i sredstva da natjera libijskog predsjednika Muammara Gaddafija da prekine krvoproliće i odstupi s mjesta državnog lidera.
Međutim, mnogi od tih apela za međunarodnu intervenciju su motivirani željom da se ponovo uspostavi američka vladavina u cijelom svijetu.
Intervencijska politika međunarodne zajednice je opasna i neodgovorna ,što uključuje i Rezoluciju 1970-sankcije Libiji od strane UN-ovog Vijeća sigurnosti.
Embargo na oružje
Jedna od mjera koju je odobrio UN uključuje embargo na oružje, čime se stranim vladama zabranjuje da prodaju oružje vladi Libije.
S obzirom da strah međunarodne zajednice nije da bi Libija mogla prodati oružje na međunarodnom tržištu već da bi zapadne kompanije za proizvodnju oružja mogle opskrbljivati Libiju, logičnije bi bilo da međunarodna zajednica donese mjere kojima bi se kontrolirale ove kompanije kako bi ih se sankcionisale u slučaju da su odgovorne za navedeno.
Embargom na oružje je UN omogućio proizvođačima oružja da izbjegnu odgovornost za bilo kakvu vrstu trgovine sa libijskom vladom.
Osim toga, ovo pokazuje nespremnost UN-a da sankcionira države članice koje tajno podržavaju libijski režim i na taj način izdaju interese libijskog naroda.
Međunarodni sud
U Rezoluciji 1970 je donesena odluka da se Gaddafi i njegovi saveznici izruče Međunarodnom sudu.
Iako ovo izgleda kao plemenita odluka, ne možemo ne primijetiti njenu nedosljednost, s obzirom na činjenicu da međunarodna zajednica nije poduzela iste mjere i protiv bivšeg egipatskog predsjednika Hosni Mubaraka i bivšeg tuniskog lidera Zine El Abidine Ben Ali-ja, koji su također počinili kriminalna djela nad svojim narodom.
Ovaj nedostatak dosljednosti je poslužio Gaddafiju kao još jedna vrsta retoričkog oružja jer sada može tvrditi da je žrtva „selektivne pravde“.
Dok eventualno izručenje međunarodnom sudu dugoročno gledano može biti efikasan mehanizam za priznavanje odgovornosti, istraga i suđenje će se vjerovatno desiti tek nakon što je učinjena šteta pa se postavlja pitanje efikasnosti takvog pristupa.
Nekolicina libijskih diplomata smatra da ovaj potez neće imati utjecaja na Gaddafija koji je rekao da će radije umrijeti nego odstupiti s mjesta lidera, ali da bi mogao natjerati njegove bliske i lojalne suradnike da odstupe iz straha od eventualnog izručenja Međunarodnom sudu ukoliko nastave sa sistematskim ubijanjem.
Međutim, kao što su ekonomske sankcije više ojačale nego oslabile lidere Zimbabvea i Iraka, tako će i ove sankcije osnažiti Gaddafija i njegove pristalice.
Zamrznuta imovina
Površno gledano, ova odlluka iz Rezolucije 1970 bi trebala biti najefikasnija i trebala bi predstavljati najbrži način da se zaustavi konflikt, mada i dalje stoji element nedosljednosti, s obzirom da iste mjere nisu poduzete protiv Mubaraka ili Ben Ali-ja.
Zamrzavanje Gaddafijeve imovine i imovine njegovih bliskih suradnika ne može riješiti nastalu krizu ako uzmemo u obzir da slične mjere nisu bile efikasne ni u svrgavanju sličnih režima kao što je slučaj s Iranom nakon Iranske revolucije 1979.
To što je „preživio“ toliko dugo vremena i uprkos svim vrstama sankcija jasno govori da Gaddafi neće biti „slomljen“ pokušajima Ujedinjenih nacija da ga marginaliziraju i izoliraju. Ono što je vjerovatnije je da će ovakve međunarodne intervencije dodatno ojačati neuništivog diktatora.
Međutim, sankcije koje je donijelo UN-ovo Vijeće sigurnosti ne samo da otkrivaju slabost i pogrešne namjere međunarodne zajednice već otkrivaju licemjerje Sjedinjenih Država i njenih evropskih saveznika koje već dugo rade na tome da delegitimiziraju i oslabe Ujedinjene nacije.
Svojim naizgled prijateljskim odnosom prema libijskom narodu, Sjedinjene Države su dugoročno oslabile i poljuljale moć Ujeninjenih nacija.
Strah od intervencija
Trenutno se razmatra i širok spektar vojnih interevencija na Libiju, što je jedna od mogućnosti zaustavljanja konflikta. Činjenica da se Bijela kuća već oglasila po ovom pitanju i da je NATO, koji je vojna organizacija prošle sedmice održao hitni sastanak kako bi raspravio situaciju u Libiji ukazuje na to da su države članice već u stanju pripravnosti.
Međutim, da li je vojna intervencija rješenje za Gaddafija? Prilično je sigurno da će ova opcija biti kategorički odbijena od strane libijskog naroda, a vjerovatno i od strane članica UN-ovog Vijeća sigurnosti.
Vojne intervencije imaju više oblika kao što su invazija, ciljani napadi, vojna i oružana podrška opozicijskim snagama i kontrola zone letenja, što bi značilo patroliranje nad libijskim nebom, napadi na avione i onesposobljavanje libijskog ratnog zrakoplovstva, što bi sigurno Gaddafiju donijelo još više pristalica.
S druge strane, opskrbljivanje opozicijskih snaga oružjem i vojnom opremom će samo olakšati Gaddafiju da označi ove snage kao prozapadne, izdajničke i nepatriotske, što bi samo potvrdilo optužbe da zapad igra ključnu ulogu u podsticanju nemira i osnaživanju konflikata.
Protjerivanje Gaddafija
Nakon višegodišnjeg podilaženja Gaddafiju, međunarodna zajednica se ne može iskupiti libijskom narodu ovim novim „moralnim vrijednostima“.
Libijski narod je poduzeo hrabre mjere i prevazišao očekivanja svih vanjskih posmatrača. Stoga bi najefikasniji korak koji međunarodna zajednica može poduzeti trebalo biti to da se Gaddafiju omogući siguran put u egzil.
Ovo ne isključije mogućnost drugačijeg ishoda situacije. Međutim, u interesu libijskog naroda je da se Gaddafi pošalje u egzil, kako bi se zaustavilo trenutno krvoproliće. To bi značilo da se mora ukinuti stavka Rezolucije 1970 koja zabranjuje Gaddafiju da napusti zemlju.
Ukratko rečeno, što je više Gaddafi izoliran, to je veća vjerovatnoća da će pribjeći daljem nasilju. Iako Gaddafi nije voljan da napusti zemlju, podrška međunarodne zajednice da se to ostvari bi bila mnogo više u skladu sa interesima libijskog naroda nego bilo koja od ranije donesenih mjera.
Međunarodna zajednica se također treba fokusirati na to da obezbijedi humanitarnu pomoć libijskom narodu, što je navedeno u 26.paragrafu Rezolucije 1970.
Zaključak
Nažalost, izgleda da nacionalni interesi i oportunizam, a ne altruizam i humanost vode zapadne zemlje i međunarodnu zajednicu prilikom rješavanja konflikata u Libiji.
Pod krinkom zaštite ljudskih prava, međunarodna zajednica na čelu sa Sjedinjenim Državama želi da popravi svoj položaj tako što će kapitalizirati pobunjenički duh koji se trenutno širi arapskim svijetom i da predstavi sebe kao spasitelja Libije, sve s ciljem da bi osigurala savezništvo sa budućom vladom.
Istovremeno postoje unutarnji glasovi koji dolaze iz Libije i koji se protive međunarodnoj intervenciji. Jedan od njih je i bivši ministar Mustafa Abdul-Jalil koji sada vodi privremenu vladu u Bengaziju.
Izgleda da je opozicija u Libiji veoma svjesna politike koja stoji iza međunarodnih intervencija i ostaje nam samo da se nadamo da će odbiti svaku vrstu miješanja od strane zapadnih zemalja.
(Autor Sami Hermez je doktorirao antropologiju na Univerzitetu u Princetone-u i trenutno radi u Centru za Libijske studije na koledžu St.Anthony pri Univerzitetu u Oksfordu. Prva verzija ovog članka je objavljena na Muftah.org)
Analize, komentare, intervjue, fotografije i videa o međunarodnoj akciji protiv Libije, kao i o situaciji u Egiptu i drugim arapskim zemljama nakon protesta i promjena, možete naći ovde.
Apeli za međunarodnu intervenciju kojom bi se okončali konflikti u Libiji dolaze iz raznih političkih izvora, ali i od pojedinih Libijaca iz njihove delegacije u Ujedinjenim nacijama.
Ovi pozivi, posebno s libijske strane su sigurno motivirani vjerovanjem da međunarodna zajednica ima moć i sredstva da natjera libijskog predsjednika Muammara Gaddafija da prekine krvoproliće i odstupi s mjesta državnog lidera.
Međutim, mnogi od tih apela za međunarodnu intervenciju su motivirani željom da se ponovo uspostavi američka vladavina u cijelom svijetu.
Intervencijska politika međunarodne zajednice je opasna i neodgovorna ,što uključuje i Rezoluciju 1970-sankcije Libiji od strane UN-ovog Vijeća sigurnosti.
Embargo na oružje
Jedna od mjera koju je odobrio UN uključuje embargo na oružje, čime se stranim vladama zabranjuje da prodaju oružje vladi Libije.
S obzirom da strah međunarodne zajednice nije da bi Libija mogla prodati oružje na međunarodnom tržištu već da bi zapadne kompanije za proizvodnju oružja mogle opskrbljivati Libiju, logičnije bi bilo da međunarodna zajednica donese mjere kojima bi se kontrolirale ove kompanije kako bi ih se sankcionisale u slučaju da su odgovorne za navedeno.
Embargom na oružje je UN omogućio proizvođačima oružja da izbjegnu odgovornost za bilo kakvu vrstu trgovine sa libijskom vladom.
Osim toga, ovo pokazuje nespremnost UN-a da sankcionira države članice koje tajno podržavaju libijski režim i na taj način izdaju interese libijskog naroda.
Međunarodni sud
U Rezoluciji 1970 je donesena odluka da se Gaddafi i njegovi saveznici izruče Međunarodnom sudu.
Iako ovo izgleda kao plemenita odluka, ne možemo ne primijetiti njenu nedosljednost, s obzirom na činjenicu da međunarodna zajednica nije poduzela iste mjere i protiv bivšeg egipatskog predsjednika Hosni Mubaraka i bivšeg tuniskog lidera Zine El Abidine Ben Ali-ja, koji su također počinili kriminalna djela nad svojim narodom.
Ovaj nedostatak dosljednosti je poslužio Gaddafiju kao još jedna vrsta retoričkog oružja jer sada može tvrditi da je žrtva „selektivne pravde“.
Dok eventualno izručenje međunarodnom sudu dugoročno gledano može biti efikasan mehanizam za priznavanje odgovornosti, istraga i suđenje će se vjerovatno desiti tek nakon što je učinjena šteta pa se postavlja pitanje efikasnosti takvog pristupa.
Nekolicina libijskih diplomata smatra da ovaj potez neće imati utjecaja na Gaddafija koji je rekao da će radije umrijeti nego odstupiti s mjesta lidera, ali da bi mogao natjerati njegove bliske i lojalne suradnike da odstupe iz straha od eventualnog izručenja Međunarodnom sudu ukoliko nastave sa sistematskim ubijanjem.
Međutim, kao što su ekonomske sankcije više ojačale nego oslabile lidere Zimbabvea i Iraka, tako će i ove sankcije osnažiti Gaddafija i njegove pristalice.
Zamrznuta imovina
Površno gledano, ova odlluka iz Rezolucije 1970 bi trebala biti najefikasnija i trebala bi predstavljati najbrži način da se zaustavi konflikt, mada i dalje stoji element nedosljednosti, s obzirom da iste mjere nisu poduzete protiv Mubaraka ili Ben Ali-ja.
Zamrzavanje Gaddafijeve imovine i imovine njegovih bliskih suradnika ne može riješiti nastalu krizu ako uzmemo u obzir da slične mjere nisu bile efikasne ni u svrgavanju sličnih režima kao što je slučaj s Iranom nakon Iranske revolucije 1979.
To što je „preživio“ toliko dugo vremena i uprkos svim vrstama sankcija jasno govori da Gaddafi neće biti „slomljen“ pokušajima Ujedinjenih nacija da ga marginaliziraju i izoliraju. Ono što je vjerovatnije je da će ovakve međunarodne intervencije dodatno ojačati neuništivog diktatora.
Međutim, sankcije koje je donijelo UN-ovo Vijeće sigurnosti ne samo da otkrivaju slabost i pogrešne namjere međunarodne zajednice već otkrivaju licemjerje Sjedinjenih Država i njenih evropskih saveznika koje već dugo rade na tome da delegitimiziraju i oslabe Ujedinjene nacije.
Svojim naizgled prijateljskim odnosom prema libijskom narodu, Sjedinjene Države su dugoročno oslabile i poljuljale moć Ujeninjenih nacija.
Strah od intervencija
Trenutno se razmatra i širok spektar vojnih interevencija na Libiju, što je jedna od mogućnosti zaustavljanja konflikta. Činjenica da se Bijela kuća već oglasila po ovom pitanju i da je NATO, koji je vojna organizacija prošle sedmice održao hitni sastanak kako bi raspravio situaciju u Libiji ukazuje na to da su države članice već u stanju pripravnosti.
Međutim, da li je vojna intervencija rješenje za Gaddafija? Prilično je sigurno da će ova opcija biti kategorički odbijena od strane libijskog naroda, a vjerovatno i od strane članica UN-ovog Vijeća sigurnosti.
Vojne intervencije imaju više oblika kao što su invazija, ciljani napadi, vojna i oružana podrška opozicijskim snagama i kontrola zone letenja, što bi značilo patroliranje nad libijskim nebom, napadi na avione i onesposobljavanje libijskog ratnog zrakoplovstva, što bi sigurno Gaddafiju donijelo još više pristalica.
S druge strane, opskrbljivanje opozicijskih snaga oružjem i vojnom opremom će samo olakšati Gaddafiju da označi ove snage kao prozapadne, izdajničke i nepatriotske, što bi samo potvrdilo optužbe da zapad igra ključnu ulogu u podsticanju nemira i osnaživanju konflikata.
Protjerivanje Gaddafija
Nakon višegodišnjeg podilaženja Gaddafiju, međunarodna zajednica se ne može iskupiti libijskom narodu ovim novim „moralnim vrijednostima“.
Libijski narod je poduzeo hrabre mjere i prevazišao očekivanja svih vanjskih posmatrača. Stoga bi najefikasniji korak koji međunarodna zajednica može poduzeti trebalo biti to da se Gaddafiju omogući siguran put u egzil.
Ovo ne isključije mogućnost drugačijeg ishoda situacije. Međutim, u interesu libijskog naroda je da se Gaddafi pošalje u egzil, kako bi se zaustavilo trenutno krvoproliće. To bi značilo da se mora ukinuti stavka Rezolucije 1970 koja zabranjuje Gaddafiju da napusti zemlju.
Ukratko rečeno, što je više Gaddafi izoliran, to je veća vjerovatnoća da će pribjeći daljem nasilju. Iako Gaddafi nije voljan da napusti zemlju, podrška međunarodne zajednice da se to ostvari bi bila mnogo više u skladu sa interesima libijskog naroda nego bilo koja od ranije donesenih mjera.
Međunarodna zajednica se također treba fokusirati na to da obezbijedi humanitarnu pomoć libijskom narodu, što je navedeno u 26.paragrafu Rezolucije 1970.
Zaključak
Nažalost, izgleda da nacionalni interesi i oportunizam, a ne altruizam i humanost vode zapadne zemlje i međunarodnu zajednicu prilikom rješavanja konflikata u Libiji.
Pod krinkom zaštite ljudskih prava, međunarodna zajednica na čelu sa Sjedinjenim Državama želi da popravi svoj položaj tako što će kapitalizirati pobunjenički duh koji se trenutno širi arapskim svijetom i da predstavi sebe kao spasitelja Libije, sve s ciljem da bi osigurala savezništvo sa budućom vladom.
Istovremeno postoje unutarnji glasovi koji dolaze iz Libije i koji se protive međunarodnoj intervenciji. Jedan od njih je i bivši ministar Mustafa Abdul-Jalil koji sada vodi privremenu vladu u Bengaziju.
Izgleda da je opozicija u Libiji veoma svjesna politike koja stoji iza međunarodnih intervencija i ostaje nam samo da se nadamo da će odbiti svaku vrstu miješanja od strane zapadnih zemalja.
(Autor Sami Hermez je doktorirao antropologiju na Univerzitetu u Princetone-u i trenutno radi u Centru za Libijske studije na koledžu St.Anthony pri Univerzitetu u Oksfordu. Prva verzija ovog članka je objavljena na Muftah.org)
Kriza u arapskom svijetu
Analize, komentare, intervjue, fotografije i videa o međunarodnoj akciji protiv Libije, kao i o situaciji u Egiptu i drugim arapskim zemljama nakon protesta i promjena, možete naći ovde.