Nikola je tokom pandemije korona virusa ostao bez posla u Sarajevu i morao se vratiti kod porodice u gradić na istoku Bosne i Hercegovine (BiH). Ovaj dvadesetsedmogodišnjak, kaže, kako je osjećao veliki pritisak, jer njegov otac nije znao da je on LGBTIQ osoba.
Mami se „autovao“ (ispovijedio) nekoliko godina ranije, a onda je odlučio da to kaže i ocu. Prvih nekoliko dana je, kaže, bilo jako teško.
„Ali bio sam siguran u sebe, prošle su te neke godine kada sam se plašio mnogih stvari i stao sam pred njega kao zrela ličnost koju ne može pokolebati, tek tako, neka izjava. Vjerujem da je njemu bilo teže da to prihvati, ali što se tiče mene, bilo je oslobađajuće“, kaže Nikola za Radio Slobodna Evropa (RSE).
Tokom pandemije mu je najteža bila zima. Umrla mu je mama, a dečko koji živi u Velikoj Britaniji nije mogao da dođe. Ostao je sam sa ocem i kaže kako su se zbližili i danas mu je najveća podrška.
Nikola je imao sreću da ne bude izložen porodičnom nasilju.
Veliki broj osoba iz LGBTIQ zajednice to nije. Lejla Huremović iz Bh. povorke ponosa kaže kako se ta zajednica pored problema sa kojima se suočavao cijeli svijet, susretala i sa nekim karaterističnim problemima za tu zajednicu.
„Poput nasilja u porodici, gušenja identiteta, ograničavanja slobode, uticaja na mentalo zdravlje samo zbog toga što nisu mogli da iskažu ono što jesu“, kaže ona za RSE.
U svoja četiri zida
Lejla Huremović ističe i da su tokom pandemije zabilježeni slučajevi fizičkog nasilja, ali i izbacivanja iz stanova, maltretiranja unutar četiri zida.
Kako objašnjava, bilo je slučajeva ekonomskog uslovljavanja, poput zahtjeva roditelja koji su uslovljavali djecu da ne govore da su lezbejka ili gej, pa će dobiti novac da izađu sa svojim prijateljima i prijateljicama.
Veliki broj LGBTIQ osoba je zbog zatvaranja fakulteta i škola, ali i zbog dobijanja otkaza na poslu, morao da se vrati u primarne porodice, objašnjava ona i dodaje da je u BiH još uvijek takva situacija da dosta roditelja ima predrasude ili negativan stav što njihova djeca pripadaju LGBTIQ zajednici.
Pročitajte i ovo: Priče iz života 105 transrodnih osoba na BalkanuKroz medijsku kampanju „Iza zidova margine“, Bh. povorka ponosa prikupila je 50 svjedočanstava koja govore da su tokom pademije postojale različite vrste nasilja u porodici nad LGBTIQ osobama.
„Pandemiju sam dočekao potpuno nespreman. Ostao sam bez posla, primanja, osjećaja sigurnosti i mira, krova nad glavom. Zaključan u četiri zida od 20.00 do 05.00 časova, sa aktiviranim PTST-om i svakodnevnim napadima anksioznosti, bez pristupa zdravstvenom sistemu koji je u te dvije sedmice bio u kolapsu“, podijelio je svoje svjedočanstvo jedan tridesetdvogodišnjak.
Nikola kaže kako mu je bilo lakše, jer je taj najteži period života za sve LGBTIQ osobe – autovanje, bio iza njega kada je počela pandemija. Ne bi, navodi, ni mogao zamisliti da je to uradio tokom pandemije.
„Da me je tada neko zatvorio u četiri zida i da nisam mogao putovati i da nisam mogao shvatiti neke stvari u to vrijeme, ne mogu ni zamisliti kako bi bilo. Jer osjećaš se sam, da te niko ne razumije, da ne postoji takva osoba u tvojoj blizini, u tvojoj okolini. Da još nema mogućnosti uopšte izaći iz kuće, to bi bio jedan jako dug i težak period“, objašnjava on.
Vjeruje kako je najbitnije autovanje prema samom sebi, što je on uradio kada je imao 21 godinu. Sve do tada nije želio da prihvati svoj seksualni identitet.
„Bježao sam u religiju, bježao sam u društveno prihvatljive norme, uloge koje ti društvo dodjeljuje i pokušavaš tu da nađeš sebe, iako ne možeš. Mami sam rekao kada sam imao 23 godine“, dodaje on.
Pročitajte i ovo: LGBT na Zapadnom Balkanu od borbe za prava do borbe za primenu zakonaBorba sa depresijom i anksioznošću
Oduzimanje slobode LGBTIQ osobama da budu autentični najviše je pogodilo zajednicu, kaže Lejla Huremović iz BH povorke ponosa, i dodaje da je to uticalo na mentalno zdravlje.
Pandemija je za Mateja, dvadestčetvorogodišnjeg studenta, donijela i suočavanje sa strahovima, depresijom i anksioznošću. Misli da se to dogodilo jer je vjerovao da će se pademija završiti za nekoliko sedmica, a ona je zapravo promijenila, kako kaže, cijeli svijet.
„Inače je malo javnih prostora u kojima LGBTIQ osobe mogu biti ono što jesu, tako da je ljude iz zajednice pogodilo to što im je i taj mali prostor bio uskraćen, veliki broj njih bio je primoran da se vrati u svoje primarne porodice ili u mjesta gdje su odrasli gdje i nije neka prijateljska atmosfera“, kaže on za RSE.
Matej se autovao majci sa kojom je živio, tako da nije imao takvih problema. Ona mu je najveća podrška i vjeruje da je u tom smislu bio privilegovan i tokom pandemije.
„Ali znam dosta ljudi kojima nije bilo nimalo ugodno i prijatno biti u svojoj koži u takvim sredinama“, kaže on.
Pročitajte i ovo: Film 'Nek' je što šarenije' propituje stavove građana BiH o LGBT zajedniciPandemija i ostalim pokazala kako izgleda život LGBTIQ osoba
Dodaje da, iako je ironično, pandemija je pokazali cijelom svijetu kako izgleda život LGBTIQ osoba, a to je da su uglavnom zatvoreni među svoja četiri zida.
„I koliko to zna biti tegobno i koliko to skrivanje i ne dijeljenje života sa drugima može biti teško“, dodaje Matej.
Dragana kaže kako je izolacija od zajednice mnogo uticala na nju i da se prvobitno bilo teško prilagoditi online aktivnostima, no da je i to ubrzo postala praksa i bijeg od tadašnje svakodnevnice.
„Mislim da se u tom trenutku u meni probudila želja da i ja aktivno budem dio promjene u društvu. Ne mogu opisati osjećaj na prvom događaju koji smo održali poštujući sve mjere, koji je ujedno bio prvi događaj koji sam organizovala. Sada mi je ponovo nezamislivo da ostanemo bez te mogućnosti okupljanja i druženja, bar jednom u nekoliko mjeseci“, kaže ona za RSE.
Pročitajte i ovo: Sarajevski imam i instrumentalizacija korona virusaStrah od nasilja prema LGBTIQ zajednici uvijek postoji, dodaje ona, bilo pandemije ili ne.
„Strah od povećanog nasilja je bio najsnažniji zapravo na samom početku pandemije, jer su neke osobe bile primorane da se vrate u porodicu ili okolinu koja ih ne podržava. Bojim se samo da će nevidljivost (kako medijska, tako i u javnom prostoru), kao i zanemarivanje postojanja i potreba LGBTIQ osoba u toku pandemije ostaviti svoje posljedice“, navodi Dragana.
Socijalizacija i siguran prostor najveća potreba
Cilj kampanje „Iza zidova margine“ je da skrene pažnju na probleme LGBTIQ zajednice koji su došli uz pandemiju, a koji se tiču posebno njih, objašnjava Lejla Huremović.
Dodaje kako iskustva koja su prikupili pokazuju da je pandemija ostavila mnogo uticaja na svaku individuu unutar zajednice, te da je sada svima potrebna ponovna socijalizacija.
Pročitajte i ovo: U Sarajevu i Tuzli prvi bh. festival queer umjetnosti 'Kvirhana'„LGBTIQ zajednici je najpotrebnija socijalizacija i sigurni prostori kojih je ionako bilo malo prije pandemije, oni su sada totalno izgubljeni. Internet je učinio da se za godinu dana mnogi ljudi otuđe i biće potrebno vratiti se nekoliko koraka unazad i posvetiti se jačanju zajednice kroz različite vrste druženja“, dodaje Huremović.
Bh. povorka ponosa kampanjom želi da pokaže spektar iskustava, koja LGBTIQ zajednica proživljava, te da ukaže da medijsko izvještavanje o marginalizovanim grupama ne smije biti selektivno, sporadično, niti motivisano samo velikim javnim događajima.