Preuzimanjem Direktive Evropske unije o općoj sigurnosti proizvoda, Bosna i Hercegovina je u svom zakonodavstvu propisala obavezu da proizvodi na tržištu Bosne i Hercegovine moraju biti sigurni, a sistem nadzora čine Agencija za nadzor nad tržištem BiH, te inspekcijski i drugi organi. Lenka Kozić, direktorica Agencije za nadzor nad tržištem BiH, za naš radio govori na koji način se proizvodi provjeravaju, koliko su potrošači upoznati sa svojim pravima, te o čemu trebaju voditi računa pri kupovini proizvoda.
RSE: Posao Agencije za nadzor nad tržištem u BiH je da spriječi plasiranje na bh. tržište proizvoda koji nisu sigurni za zdravlje ljudi i sigurnost potrošača. Kakve mjere sigurnosti poduzimate?
Kozić: Ukoliko proizvod predstavlja rizik za zdravlje i sigurnost potrošača, može se poduzeti i poduzima se čitav niz mjera. Kao prvo, poduzimaju se korektivne radnje u cilju otklanjanja neusklađenosti, ako je to moguće. Te se mjere poduzimaju kad je neka administrativna neusklađenost prisutna, kad proizvod nema adekvatnu deklaraciju, nema prateće dokumente koji su propisani za neki proizvod. Nalaže se da se neusklađenosti otklone i da bude zadovoljen i potrošač, a da ne bude oštećen privredni subjekt koji je zbog bilo kojih razloga stavio takav proizvod na tržište.
Druga mjera je zabrana prodaje. Ona se izriče najčešće ako postoji ozbiljna i osnovana sumnja da proizvod nije siguran za potrošače. Tada se izriče mjera zabrane prodaje dok se ne utvrdi zaista da li je proizvod opasan i rizičan. Postoje i mjere povlačenja sa tržišta i povrat proizvoda od potrošača. One se izriču kada je u pitanju visoki rizik od proizvoda, kad je u pitanju moguće ugrožavanje sigurnosti potrošača. Povlačenje sa tržišta podrazumijeva mjeru da se proizvodi koji ne ispunjavaju propisane sigurnosne zahtjeve za potrošače i za korisnike, povlače sa tržišta Bosne i Hercegovine. Ako je rizik zaista visok i obziljan, onda se uz povlačenje sa tržišta izriče i mjera povrata proizvoda od potrošača, znači, ako je potrošač već kupio proizvod, on ima pravo i mogućnost da taj proizvod vrati.
RSE: Kako izgleda proces provjere proizvoda u praksi?
Kozić: Proces provjere proizvoda odvija se u nekoliko koraka. Prvi je administrativna provjera – to je uglavnom provjera dokumentacije koja po propisu treba da prati taj proizvod. Dakle, provjerava se deklaracija, da li je prevedena na jezike u Bosni i Hercegovini, da potrošač može da razumije šta je taj proizvod, da li proizvod prate uputstva ako je to propisano, uputstvo za upotrebu, oznake, razna sigurnosna obavještenja.
Ako je to u redu, sljedeća faza je vizuelna provjera proizvoda – da li ima neki dio da je polomljen, da li ima dostupnih dijelova, da li je kabel dobro učvršćen, dakle, da li proizvod izgleda da je u redu ili ne. Na primjer, ako je proizvod za djecu, da li ima oštre ivice, sitne dijelove koje dijete može da otkine i da to bude opasno za dijete. Ako kroz ove dvije kontrole postoji sumnja ili indicija da proizvod ne ispunjava propisane zahtjeve, slijedi zadnja faza, laboratorijsko ispitivanje proizvoda. To je najpouzdaniji oblik, jer se u laboratoriji testiraju svojstva proizvoda koja se traže u zahtjevu. Na osnovu rezultata laboratorijskog ispitivanja se dalje poduzimaju mjere, zavisno od toga šta je ta analiza pokazala.
RSE: Imate li probleme na terenu?
Kozić: Ne može se reći da imamo probleme u ovom dijelu. Ako govorimo o problematici, najveći je problem što privredni subjekti nisu dovoljno upoznati sa propisima koji se odnose na pojedine proizvode, a time i sa svojim obavezama šta treba da osigura. Mislim da je to posljedica toga što smo mi u procesu harmonizacije zakonodavstva, jedan dio je preuzet, drugi nije, pa ta tranzicija ima neki dualizam, ima neke propise sa suprotnim značenjem. Tako privredni subjekti nerijetko imaju problem da tačno znaju koji se propisi odnose na taj proizvod koji uvoze ili proizvode i plasiraju na tržište, i šta su tačno njihove obaveze.
RSE: Koliko je legislativa prema kojoj je regulisana ova oblast usklađena sa standardima Evropske unije?
Kozić: Kad je u pitanju legislativa, izdvojila bih dva segmenta. Jedan segment je legislativa koja se odnosi na proizvode, koja je različita za različite vrste proizvoda, a drugi dio je legislativa koja se odnosi na nadzor nad tržištem, organizaciji principa, odnosno na koji način da funkcioniše da bi obezbijedio i omogućio sigurnost potrošača. Nažalost, u oba segmenta mi smo u nekim fazama harmonizacije zakonodavstva s ACQUI-em, mogli bismo reći da smo djelimično usaglašeni sa standardima Evropske unije, jedan dio je usaglašen, drugi nije, i ja smatram da to pravi najveće probleme u praksi, zapravo, pravi problem svima.
RSE: Šta biste poručili potrošačima - o čemu trebaju posebno voditi računa pri kupovini proizvoda u Bosni i Hercegovini?
Kozić: Propisi za različite proizvode su različiti, ali, ako bismo izvukli neke opšte napomene, ja bih izdvojila nekoliko preporuka. Kao prvo, upućujemo potrošače da prilikom kupovine gledaju da li je na proizvodu, na deklaraciji proizvoda, označen proizvođač i uvoznik. Zatim, savjet za potrošače bi bio da prije kupovine proizvoda sami izvrše osnovnu vizualnu provjeru, da vide da li ima neko oštećenje, da li neki dio nedostaje, ako proizvod za djecu ima neki neugodni miris, to može biti indikacija da su korišteni materijali koji nisu dozvoljeni, jer ne bi smjelo da bude neugodnog mirisa za djecu, da li proizvod radi. Preporuka je potrošačima i da se pridržavaju sigurnosnih upozorenja na proizvodu. Sigurnosna upozorenja su data sa namjerom da potrošač zna šta treba da prati da bi prevenirao rizike koje proizvod nosi sa sobom. Sljedeća preporuka bi bila da čuvaju i slijede uputstva za upotrebu koja prate proizvod.
RSE: Možete li ocijeniti koliko su građani upoznati sa svojim pravima koja imaju kao potrošači – da li se za njih bore i kroz obraćanje Vašoj Agenciji?
Kozić: Mi smo radili jednu anketu prije možda godinu, godinu i po, koja, istina, nije obuhvatila neki reprezentativni uzorak potrošača koji su anketirani, anketa je rađena u Sarajevu. Ispostavilo se da je ipak visok procenat potrošača koji nisu informisani o svojim pravima. Bilo je preko 40 i nešto posto potrošača koji nisu koristili i ne znaju da postoji mogućnost za zaštitu njihovih prava. To nam pokazuje da moramo raditi više u toj oblasti, da se potrošači informišu, da se edukuju šta imaju prava i kakve imaju mogućnosti da zaštite svoje povrijeđene interese kao potrošača. Agencija je radila svoj dio posla u toj oblasti, kada je u pitanju sigurnost proizvoda kroz objavu edukativnih tekstova, brošura, uputa, informacija za potrošače, učešće u medijima, održavanje radionica sa udruženjima za zaštitu potrošača u Bosni i Hercegovini, izradom obrasca za prigovor potrošača na sigurnost proizvoda – koji je dostupan na web stranici, koji se može dostaviti on-line ili faksom. Dat je i telefon na koji se potrošači mogu obratiti Agenciji za pojašnjenja.
Dakle, mislim da je u Bosni i Hercegovini sistem za zaštitu potrošača zakonski i institucionalno postavljen široko, postavljen otprilike po uzoru na najuređenije zemlje članice Evropske unije, ali sami rezultati u praksi nisu na tom nivou, nisu adekvatni koliko bi trebali biti. To znači da moramo pojačati mehanizme saradnje i koordinacije jednih s drugim, ako svako odradi svoj dio posla naći način kako da to plasiramo potrošaču, da on bude zaštićen i siguran. Mi smo u Agenciji donijeli koordinacijsku strategiju i trasirali osnovna područja rada – u informisanju, saradnji, u onom šta mi možemo da popravimo, da bi nivo zaštite potrošača u stvarnom životu, u praksi, bio zadovoljavajući, bio bolji.