Stigmatizacija žena silovanih tokom rata u Bosni i Hercegovini (BiH) je strašno prisutna u društvu i to je veliki dio mog mog života. Moja biološka majka je nevjerovatna žena, nevjerovatno jaka i hrabra, ali i dalje živi u strahu, rekla je u Sarajevu na otvaranju izložbe "Progovarajmo" Lejla Damon.
Lejlu su 1992. godine iz sarajevskog sirotišta usvojili novinari BBC-a Dan i Sian Damon. Rođena je kao posljedica ratnog silovanja, no o tome nije znala ništa do 18 godine kada su joj roditelji ispričali njenu priču.
Njenu biološku majku Damonovi su intervjuisali nakon što je rodila Lejlu 1992. godine. Bila je traumatizirana, a oni šokirani činjenicom u kakvim uslovima žive bebe u sirotištu, odlučili su da usvoje Lejlu, koja je od malih nogu znala da je usvojena, ali ne i zbog čega je biloška majka nije željela.
Biološku majku upoznala je 2017. godine, nakon što se tri godine dopisivala sa njom. Preko ambasade BiH u Velikoj Britaniji saznala je da je živa i kontaktirala je, o čemu između ostalog govori u intervjuu za Radio Slobodna Evropa (RSE).
Vaš browser nepodržava HTML5
Djeca rođena zbog rata: 'Ime jednog roditelja'
Ovoga puta u Sarajevo je došla zbog otvaranja izložbe "Progovarajmo", koju je realizovao Muzej ratnog djetinjstva u saradnji sa Međunarodnom organizacijom za migracije i ambasadom Velike Britanije u BiH.
Izložba kroz priče, eksponate i video svjedočenja preživjeih i djece rođene zbog rata ima za cilj da podigne svijest o položaju žena silovanih u ratu i djece rođene nakon ratnog silovanja. Predstavljeni su radovi učesnica radionice “Mapiranje tijela” koju je tim Muzeja radio sa 12 učesnica.
Preciznih podataka koliko je djece rođeno nakon ratnih silovanja u BiH nema. Lejla je jedno od te djece čija je sudbina bila, kako kaže, da odraste u Velikoj Britaniji, što joj danas otežava proces suočavanja sa transgeneracijskom traumom.
Bol olovkom crtan
Najstrašnija je stigma sa kojom se silovane žene moraju boriti
RSE: Koji trenutak je za Vas, nakon saznanja šta se dogodilo sa biološkom majkom, bio najteži?
Damon: Za mene je najteži dio bilo saznanje šta se desilo mojoj majci i stigma sa kojom se ona mora boriti. Patila je zbog onoga što joj se dogodilo. To je nešto s čim je meni jako teško da se izborim, jer želim da ona ima najbolji i najsretniji mogući život. Ali, znam da ona pati i nadam se da ja nisam uzrok te patnje.
Bilo mi je teško da uspostavim vezu sa Bosnom i da otkrijem i sastavim sve djelove moje priče. Sada se osjećam kao prava Bosanka, teško mi je što nisam tu stalno. To me muči, jer ja volim ovo mjesto kao dom. Želim da imam taj osjećaj da je ovo moj dom.
RSE: Kada ste saznali da ste rođeni kao posljedica silovanja tokom rata u BiH, kako ste se borili sa tom traumom?
Damon: Saznala sam da je moja majka silovana i da sam nakon toga ja rođena kada mi je bilo 18 godina. To su mi rekli roditelji koji su me usvojili. Dolazila sam ovdje na odmor od tri sedmice i odlučili su da je najbolje da mi tada kažu. Imala sam gomilu dokumenata i oni su mi pomogli da prođem kroz njih.
Emocije su bile pomiješane kada sam saznala. Nisam mogla da razumijem zašto se to desilo, i zašto se dogodilo njoj. Također, da li je ona dobro, jer tada nisam imala nikakav kontakt ni odnos s njom. Nisam znala šta ona osjeća prema meni.
Kako sam se nosila sa tim? Nisam to uopšte razriješila sa sobom, do nedavno. Ja sam tek na početku svog suočavanja sa tim što se desilo. Taj period između osamnaeste godine i danas kada imam 28 godina, sam samo ustvari živjela s tim, a nisam uradila ništa da se suočim. Sada kada imam 28 godina borim se. Ne znam kako sam do sada uspjela da se držim u jednom komadu, ali sam nekako uspjela.
Sada sam starija i jednog dana želim da imam svoju djecu, tako da moram da znam da se suočim sa tim problemima, sa svojom prošlošću da budem dobra sama sa sobom. Naučila sam da sam i da u određenoj mjeri ne poznajem sebe. Učim da se nosim sa tom transgeneracijskom traumom. S tim moram da se borim u Velikoj Britaniji ne ovdje.
To što ne živim ovdje otežava mi proces suočavanja sa onim što se desilo, jer mi je potrebna empatija i da se osjećam kao dio ovog društva, a ne da ljudi gledaju na mene kao autsajdera, jer nisam odrasla ovdje. Želim da budem ovdje kada se dešavaju ovakve stvari jer mi to puno znači.
Lejla Damon: Ne znam kako sam do sada uspjela da se držim u jednom komadu, ali sam nekako uspjela
Susret sa biološkom majkom
RSE: Kako je izgledao Vaš prvi susret sa biološkom majkom?
Damon: Tokom prvog susreta sa svojom biološkom majkom bila sam prestrašena. Svi ostali ušli su u sobu prije mene. Ja sam bila posljednja. Iako ne govorimo isti jezik, emocije su bile obostrane. Gledale smo se dugo, a ja sam bila zabrinuta da ću joj uzrokovati patnju. Nisam željela da je podsjećam na nešto, to mi je bila najveća briga.
Osjetile smo obje taj neki mir i bile smo ujedinjene nakon tako dugo vremena. To je nevjerovatna priča i strašno sam sretna što je imam u svom životu. Imamo vezu i misilim da je to jako važno. To što sada imamo dobar odnos pomaže objema.
Pročitajte i ovo: Mučilište u Višegradu 'Vilina vlas' i dalje na Googleovoj mapi kao lječilišteRSE: Problemi sa kojima se suočavaju žene silovane u ratu u BiH su brojni. Stigmatizacija, činjenica da veliki dio njih i ne želi da govori o tome, ali i izostanak podrške institucija. Koliko je važna podrška tim ženama?
Damon: Nije to samo bosanska specifičnost. Dešava se i u drugim državama. Za mene postoji lična povezanost, jer se to desilo ovdje u BiH, a svjesni smo toga da broj žena koje su silovane u ratu nikada nije tačno utvrđen, riječ je o procjenama.
Potrebno je da se o tome priča na međunarodnom nivou da se to u budućnosti ne bi ponavljalo na drugim mjestima. To uništava društvo i zajednice, kao i žene kojima se to desi i postane jako teško za te države da napreduju nakon takvog nečeg.
RSE: Sa stigmatizacijom, ali i administrativnim problemima suočavaju se i djeca rođena kao posljedica ratnog silovanja.
Damon: Mislim da djeca koja su rođena zbog ratnog silovanja nemaju jednaka prava u BiH i to se mora mijenjati od vrha, kako bi bili sigurni da će imati iste prilike i napredovati kao ostala djeca. Kako bi bili sigurni da će imati iste prlike za napredak, obrazovanje ili za posao. Isto tako, važno je da su neke institucije prihvatile njihov zahtjev, da ne moraju da identifikuju svog biološkog oca u različitim dokumentima koja su im potrebna.
Pročitajte i ovo: Borba djece rođene nakon ratnog silovanja: Bez imena oca u formularimaPostoji toliko puno prepreka za njih u smislu napretka, poput činjenice da su nevidljivi u sistemu u kojem žive. To nije u redu, mi smo generacija koja je izašla iz rata i ne smijemo biti marginalizirani i naš glas se mora čuti. Teško je nositi se sa sramotom toga što se desilo, stvarno je teško.
Stvari poput ove izložbe, sastanci, terapije mogu uticati da sa nekog malog nivoa utičemo na potrebne promjene koje se trebaju desiti na višem nivou, kako bi mi bili jednaki sa ostalima u društvu.