Walsh: Balkanski višak teške istorije

Lauren Walsh je američka teoretičarka, pisac i profesorica na Univerzitetu New York (NYU), gdje je i direktorica laboratorije za foto novinarstvo. U Sarajevu je boravila u okviru festivala Modul Memorije, gdje je s Ronom Havivom održala predavanje o njihovom zajedničkom projektu, dokumentarnom filmu "Biography of a Photo" (Biografija fotografije). Profesorica Walsh iduće godine izdaje knjigu "Conversations on Conflict Photography" (Razgovori o fotografiji konflikta) u kojoj upravo o fotografiji konflikta i rata razgovara s nekolicinom svjetski poznatih fotoreportera.

Njena istraživanja se koncentrišu na pitanja vezana za memoriju i vizualne medije te istorijske narative u digitalnom dobu i etiku u novinarstvu. Naročito je fokusirana na foto novinarstvo i ratne fotografije ili fotografije konflikta. Objavljivala je, između ostalog u The Los Angeles Review of Books, Photography and Culture, The Romanic Review, The Journal of American History, The New Republic, i Nomadikonu.

Za Radio Slobodna Evropa (RSE) govori o istoriji koju pišu pobjednici i o tome šta ostaje gubitnicima, projektima koje razvija pored akademskog rada, kuda ide novinarska etika, zašto joj je važan rad sa studentima i šta sve donosi digitalno doba u odnosu na vizualnu kulturu i, prije svega, fotografiju.

RSE: Da počnemo s izmijenjenom perspektivom konzumenata medija i medijskih sadržaja u digitalnom dobu, pogotovo mlađe publike. Kada govorimo o fotografiji nemoguće je izbjeći reference na Susan Sontag koja u jednom od svojih eseja govori o tome kako je fotografija jedan od mehanizama kontrole naše realnosti i idealizacije svakodnevnih života. Kako se sve to reflektuje u odnosu na percepciju fotografije konflikta i rata danas?

Walsh: Ako uzmete Sontag kao polaznu tačku i ako se sjetimo prve knjige koju je napisala o fotografiji "On Photography" (O fotografiji), u toj knjizi iznosi prilično kritički stav o fotografiji i o tome kako je prilično iscrpljena zbog ograničenja fotografije. I ona iznosi baš tu kritiku na koju ste se referirali – to da mi samo mislimo da poznajemo svijet, ali da zapravo poznajemo samo njegov mali deo. Preko fotografije se ne može steći društveno ili političko znanje. Mislim da je to konstantna istina o fotografiji. U određenom trenutku pomislite da nas fotografije pozivaju da mislimo da znamo više od toga jer promatrate nešto i čini se kao da imate ukupnu sliku.

"Susan Sontag (na fotografiji) iznijela je stav da je prilično iscrpljena zbog ograničenja fotografije."

Ja predajem na NYU, moji studenti u nekom smislu mnogo razmišljaju o tome. Izabrali su da pohađaju moje časove i da kritički razmišljaju o fotografijama. Tako da bi obično rekli da, naravno da je fotografija limitirana i naravno da se mora razmišljati izvan okvira, ali mislim da prosječna osoba fotografiju još uvijek uzima zdravo za gotovo i kad je pogleda misli da je sve shvatila. Onda pogleda sljedeću, i činjenica da danas gledamo toliko mnogo fotografija znači da se sve dešava sve brže i brže. To je jednim dijelom i razlog zašto predajem kurseve o medijskoj pismenosti i vizualnoj pismenosti, jer mislim da je to danas još važnije da se shvati kako fotografije funkcionišu, koja su njihova ograničenja i kako o njima trebamo misliti i pristupati im.

RSE: U odnosu na sjećanje/memoriju i istorijske fotografije konflikta, da li mislite da, (imali ste iskustvo i rada na filmu), fotografija može da ima veći utjecaj, da u sebi sadrži veću moć od pokretnih slika, filma?

​Walsh: One različito djeluju na ljude. Zato mislim da oboje može biti nevjerovatno moćno. Pogotovo ako imate zvuk na filmu, to može biti veoma moćno. Istorijski, međutim, primjeri onoga što kasnije postane ikona vremena gotovo uvijek padaju na fotografiju. Dijelom jer je jednostavnije prisjetiti se pojedinačne slike, prizora i lakše je oblikovati narativ oko jedne slike.

U neku ruku to je vrsta vizualnog sempla, brže je, može se mnogo lakše podijeliti sa širokom publikom jer su načini da se producira i proširi veoma jednostavni. Mnogo je manje primjera videa koji operišu na istom nivou kao fotografije, ta ikonična fotografija. Tako da, rekla bih da su fotografije mnogo efikasnije u tome da imaju širi domet i da sažimaju jedan konflikt. Ili da s dvije ili tri fotografije možemo otjeloviti konflikt ili neki istorijski trenutak.

RSE: Kod oblikovanja memorije/sjećanja kroz istoriju uvijek postoji opasnost manipulacije narativa koji okružuje neki prizor ovjekovječen u fotografiji. Kako zadržati istinitost prizora na fotografijama?

Walsh: Narative uvijek kontrolišu ljudi koji imaju moć jer je to efikasno kao podrška moći. Mislim da čak i kada nije u pitanju nešto negativno, riječ manipulacija uvijek zvuči loše. Čak i ako se radi o jednoj ili dvije fotografije koje predstavljaju neki događaj, to ne mora biti urađeno na neki negativan način, ali uvijek ima stvari o kojima treba razmisliti. Uvijek će biti izostavljeni neki detalji, jedna fotografija ne može sve predstaviti. Npr. Ronova [Ron Haviv, op. a.] fotografija iz Bijeljine ne može predstaviti četiri godine rata, ako ćemo govoriti o udžbenicima istorije, ne može vam reći sve.

"Ronova fotografija iz Bijeljine ne može predstaviti četiri godine rata". (na fotografiji: Pripadnik paravojne jedinice Tigrovi udara nogom tek ubijenu žrtvu, Bijeljina, 1992.)

Ali, s druge strane kada se stvari svedu na istoriju prikazanu u jednoj fotografiji, to umnogome ubrzava komunikaciju među ljudima. Jer, možete pokazati fotografiju i svako će ovdje znati o čemu se radi. Radi se o ratu u Bosni. Ili za Amerikance postoje dvije ili tri fotografije koje im možete pokazati i oni će odmah znati da se radi o ratu u Vijetnamu. Na neki način, fotografija će poslužiti kao prečica za sjećanje na rat. Ljude putem tih fotografija dovodite u mentalno stanje da odmah znaju da se govori o ratu.

RSE: Negdje ste rekli, a i sada ste to napomenuli da su pobjednici oni koji pišu istoriju. Što je i dobro poznata rečenica Winstona Churchilla. Šta onda ostaje poraženima, kakva je istorija gubitnika? Da li je sjećanje nešto što im preostaje?

Walsh: Istorijski sve je sažeto i u kolektivnoj memoriji ugnjetane ili poražene populacije. Počevši s kasnim 20. vijekom, bar što se tiče akademskih krugova, za tu temu je interes počeo rasti. Možda nije bilo direktno vezano za početak, ali znam da je imalo mnogo veze s postkolonijalnim studijima. Šta je s koloniziranim glasovima?

Tako da je od kraja 20. vijeka ova tema bila prominentna u smislu da se ponovo vrati zvuk tim glasovima u istoriji vrlo često kroz oralnu istoriju ili oralne tradicije a onda i kroz različite medijske studije, opet s kraja 20. vijeka, pojavio se interes za fotografiju. Jer su fotografije vizuelni način da se da glas nečemu ili nekome. Dokumentacija koju je kreirala neka populacija sama od sebe. U tom smislu je i nastao projekat "Lost Rolls America". Fotografije prosječnih ljudi mogu nam ispričati priče koje istoričari i kustosi nikada nisu ni uzeli u obzir. To mogu biti veoma važne priče, npr. neke nasumične porodice. Ta priča može biti veoma značajna u nekim kontekstima.

Logo projekta "Lost Rolls America" (Izgubljeni filmovi Amerike)

​RSE: Kada već govorimo o projektu "Lost Rolls America", koji razvijate s Ronom Havivom. Koliko ljudi vam je poslalo svoje fotografije? Imate li neke statističke podatke?

Walsh: Na stotine ljudi je poslalo fotofilmove i u projektu postoji određena procedura po etapama – ljudi pošalju svoje filmove, razvije ga Fuji Film, razvijene fotografije se vraćaju osobi koja je poslala film, oni pogledaju svoje fotografije koje nikada prije nisu vidjeli. Gledaju ih sasvim privatno, niko prije ne gleda njihove fotografije. Nakon toga zamolimo tu osobu na izabere jednu ili dvije fotografije iz bilo kojeg razloga, bilo da je fotografija njima zabavna ili je jako dobra fotografija. I onda ih zamolimo da zapišu svoje sjećanje.

Logika kojim smo se vodili je ta da kada stalno govorite o jednom sjećanju onda ono postaje jedan određeni narativ koji je kao napisani scenario jer ste ga toliko puta prepričali. Ali ako nekome pokažete prizor iz njihove prošlosti koji nikada prije nisu vidjeli, dobijete to svježe iskustvo.

​Kada izaberu fotografije i zapišu svoje sjećanje dobijemo jedan paket koji se ubacuje u arhivu. Sada ima oko 300 fotografija u arhivu koji raste iz dana u dan jer ljudi šalju svoje fotografije i dodaju svoja sjećanja. U tom smislu, to je arhiva koja ne operiše po tradicionalnom modelu.

Tradicionalno, arhiv je struktuiran po modelu od odozgo prema dole, gdje neko ko ima diplomu, istoričar, kustos, neko ko ima bilo institucionalnu ili obrazovnu moć, odlučuje o tome šta je važno za arhiv, a šta nije. Mi smo htjeli da obrnemo tu poziciju. Da kažemo ovo je arhiva ljudi, javnosti, ali su je isto tako kreirali ljudi, široka javnost.

Svako za sebe odlučuje, ovako želim biti predstavljen u javnom arhivu – ovo je fotografija koju želim da pokažem, ovo su sjećanja koja želim da podijelim. I u tom smislu arhiv je potpuno demokratizovan. Ron je osnivač, ja sam direktorica arhiva i kao takvi nemamo pravo glasa i odlučivanja o tome šta će biti uvršteno u arhiv ili kako je šta napisano, sve to je u potpunosti prepušteno osobi koja prilaže svoje fotografije.

RSE: Mislite li da će jedan takav pristup biti istorijski relevantan? U smislu da se pored demokratizacije arhiva u njemu vidi i neka vrsta anarhije u smislu fragmentiranja narativa. Da li je to više umjetnički pristup i da li on kao takav može biti istorijski prepoznat?

Walsh: Da. Mislim da je to jedna od cool stvari koja se dogodila. Kada ne želite da napravite propise i kažete, dobro, hajde da vidimo šta će se desiti, onda morate da čekate. Kao prvo i osnovno morate čekati na fotografije da dođu, kao da čekate da se pojave podaci. Nakon toga shvatite da su se pojavile različite tendencije koje možete da identificirate.

Ono što mi radimo jeste da puštamo da se te tendencije same razvijaju, organskim putem. Pitate publiku da se sama predstavi, onda čekate i kada se stvari pokrenu, shvatite da se pojavljuju neke teme koje su jako važne. To je za nas bilo pravo otkrovenje. Pojavile su se jake teme npr. porodica, djetinjstva, tema gubitka voljenih osoba je vrlo jaka što je i razumljivo kada dobijate isječke prošlosti koja je stara 20 ili 30 godina.

Arhiv [Lost Rolles America] star je oko godinu dana i pojavio se u trenutku razdvajanja za američko društvo i istoriju. Politička slika Amerike u tom trenutku kao da je bila podijeljena na dvije strane. Na neki način to je kao prekrivač napravljen od zakrpa, to je anarhija u njemu. Ali onda ako se odmaknete i sagledate teme, to nije haos i nije anarhično, zapravo je ujedinjujuće.

Bilo je jako lijepo upravo to shvatiti u odnosu na američku istoriju – da se činilo da su stvari podijeljene, ali ustvari ima jako mnogo toga što se dijeli i što je zajedničko. Javili su nam se ljudi iz cijele Amerike, iz svojih država, svih starosnih dobi. Dobili smo fotografije koje su stare 75 godina do fotografija koje su stare svega tri godine.

Tako da je bilo lijepo vidjeti te tačke spajanja. Zanimljivo je i to da se mogu vidjeti trendovi kada su ljudi mnogo fotografisali, gdje su radili svoje fotografije, da li su imali pristupa laboratorijama za izradu fotografija, da li su u velikim gradovima ili ne. Jer danas mogućnost da se film razvije je sve rjeđa. Tako da su sve ove informacije zakopane u ovom arhivu i stvar je analize i rada ako neko želi da pretražuje arhiv i izvuče sve te silne informacije.​

Projekat: Lost Rolls America (Izgubljeni filmovi Amerike)

​RSE: Taj trend pojave i pojačavanja individualnih glasova odavno je poznat u literaturi i književnosti, a sada se pojavljuje u vizualnim formatima i kulturi. Kako tekst i slika mogu da utječu jedno na drugo?

Walsh: Zanimljivo... Mislite li na period prije 20. vijeka u literaturi ili na rani 20. vijek kada je došlo do raskida s tradicijom?

RSE: Recimo, prije, rani 20. vijek, sa svjetskim ratovima...

Walsh: Da, i onda taj odgovor na ratove... Možda zato što je literatura toliko starija tradicija da je za fotografiju trebalo da prođe određeno vrijeme kako bi bila korištena na sličan način. U trenutku kada smo došli do toga da su kamere dostupne svima i kada svako dokumentuje svoj život, mislim da je donedavno bilo uvriježeno mišljenje da sva ta individualna dokumentacija nije toliko važna. Taj iskorak prema individualnom pred kraj 20. vijeka desio se iz više razloga.

Tehnologija se promijenila, pomjerili smo se od analognog ka digitalnom. Ljudi su postali svjesni da će stari mediji da zaostanu i da trebamo početi obraćati pažnju na njih. Radi se i o smjeni milenija, to je velika stvar, selimo se u novi milenij, hajde prvo da pogledamo unazad prije nego što krenemo naprijed. Iz niza razloga smo počeli obraćati pažnju na individualno i na lične fotografije pojedinaca.

Prebacili smo se u eru za koju se može ustvrditi da je vizualni jezik isto toliko važan kao i govorni ili tekstualni jezik. Iz tog razloga ima smisla to što fotografija sada hvata korak s onim što je bilo prije 100 godina. Rade se intervencije, ne samo u novinarstvu već i u svakodnevnom životu svakog čovjeka.

RSE: Ko su danas oni koji pričaju priče?

Walsh: Svi.

RSE: Da li je to dobro ili loše?

Walsh: Mislim da je to dobro. Postoje razlozi i za i protiv. Generalno, mislim da je to dobra stvar jer lično sam sumnjičava prema bilo kojem narativu koji pripada samo jednom glasu, bilo da je to osoba ili hegemonija. Ali, da, kada svi pričaju priče, onda ako onaj koji čita ili gleda te priče nije vođen zdravim razumom, onda mu bilo ko može ispričati priču kakvu god želi.

Priče ne moraju biti istinite, mogu biti izmanipulisane. Tako da u smislu etike, tu je opasnost. Ako oni koji proizvode priče nisu obučavani za novinarsku etiku onda ko zna šta se dobija kao priča. I, ako oni koji čitaju ili gledaju priče nisu obučeni da budu svjesni toga kako izgledaju istinite vijesti, onda imamo zbrku. Ali u smislu da postoji više glasova koji se mogu čuti, mislim da onda to može biti vrlo pozitivna stvar.

RSE: Problem s lažnim vijestima koje se mogu okarakterisati na neki način kao instant propaganda u odnosu na probleme privatnosti, društva koja se prelivaju u digitalne prostore, u odnosu na sve to – kakva je budućnost novinarstva, naročito u smislu etike? Ako se sjetimo Neila Postmana koji je 1995. godine rekao da, parafraza, od informacije smo napravili smeće a mi smo postali skupljači smeća.

Walsh: Bila bi tlapnja misliti da se moramo vratiti nekom zlatnom dobu jer svaki trenutak u istoriji ima svoje smeće. Uvijek će postojati ljudi koji proizvode neetične sadržaje, uvijek će biti ljudi koji će pogrešno tumačiti te sadržaje, ali ja sam takođe i neko ko čvrsto vjeruje u učenje i podučavanje. Volim da predajem i volim svoje studente. Ali ponekad je zapanjujuće shvatiti da nisu imali nikakvu vrstu obuke u smislu etike. To ne mora obavezno biti novinarska etika jer nisu svi novinari sa svojih 19 ili 20 godina. Ali, čak često nisu obučavani u smislu pismenosti u odnosu na same vijesti.

U današnje vrijeme mislim da bi trebalo mlade obučavati već sa 10 ili 12 godina u smislu opismenjavanja kako čitati vijesti. Na taj način bi se moglo ići u korak ako ne korak ispred. A, onda će doći neka nova tehnologija, i morat ćemo da krenemo iz početka.

RSE: Sada ste došli u Balkan. Moglo bi se reći da Balkan ima manjak demokratije, ali višak istorije...

Walsh: Da, ali svako mjesto na svijetu ima višak istorije. Na Balkanu postoji višak teške istorije. Nedavno je bila i godišnjica od početka rata u Sarajevu. Prošlo je 26 godina i ono što ja mogu da primijetim jeste da je to prisustvo rata još uvijek vrlo teško. Ne čini se kao da je 26 godina dosta vremena. U tom smislu ovdje ima viška istorije.

RSE: Od istorije bi se trebalo učiti ili preraditi je na neki konstruktivan način. Kanadska istoričarka Margaret MacMillan je to nazvala opsjednuti ili progonjeni prošlošću, referišući se na odnos prema Prvom svjetskom ratu. Kakve su Vaše impresije o ovoj regiji?

Walsh: Zanimljivo je to što sam ovdje bila kao i kao turist i zbog posla. Kao turist bukvalno vidite istoriju jer vidite ogrebotine na zgradama. Ali sve dok malo dublje ne zagrebete, ne možete shvatiti da tu istoriju ne nosi samo arhitektura, već da je nose i ljudi ovdje. Mnogo bolje shvatanje toga dobila sam kada sam došla ovdje ne kao turista, već zbog projekta na kojem radim [dokumentarni film Biography of a Photo]. Mislim da je ta referenca na kanadsku istoričarku zanimljiva jer postoji ta mantra da se nikada ne zaboravi. Ali to se razlikuje od biti opsjednut ili progonjen prošlošću. Ako vas progoni prošlost, niste je zaboravili, ali isto tako joj se niste niti suprotstavili, suočili se s istorijom.

U tom smislu, govoreći kao neko ko radi u obrazovanju, kao edukator, predavač, najbolji način da se više ne bude progonjen bilo bi suočavanje. Stavljanje istorije u udžbenike istorije, u obrazovanje. Ovdje postoje stvari, događaji ili instalacije koji memorijaliziraju prošlost. Moj utisak je da operišu mnogo više kroz privatne institucije nego kroz javne ustanove. To svakako jeste izazov, ali to je i jedan produktivni izazov.

Ako se vratimo na početak razgovora i sjetimo se Churchillove rečenice da istoriju pišu pobjednici – mislim da je jedna kontradiktorna konotacija sadržana u toj rečenici. Jer se tu radi o gotovo bukvalnom pisanju istorije. Istorije koja se prenosi kao zvanični narativ. A, onda tu su i gubitnici, oni i dalje imaju iskustvo, ali nemaju pravo da izraze svoje iskustvo jer ono nije zvanično prepoznato.

Lauren Walsh, profesorica i pisac

​RSE: Kao neko ko se bavi teorijskim i akademskim radom kako vidite ulogu ratnog fotografa u današnjem svijetu?

Walsh: Fotografije s mjesta konflikta su veoma važne iz više razloga. Jedan bi bio da komunicira u sadašnjem trenutku o onome šta se dešava. Druga uloga bi bila da kreira dokumentaciju kao neku vrstu istorijskog znanja ili dokaza prije izvučenih činjenica. Obje ove funkcije ratnih fotografa jednako su važne. U smislu ratne fotografije danas, mislim da je ona rečenica koja opisuje naš svijet – da živimo u mnogo manjem svijetu – istinita, jer smo povezaniji.

Moji studenti tek dolaze u doba u kojem će početi da shvataju da samo zato što se nešto dešava u nekom udaljenom dijelu planete ne znači da njihova vlada nije uključena u to, na neki način. To je jedna od stvari koju pokušavam da pokažem svojim studentima. Da ima smisla, ili još i više, da je neophodno obraćati pažnju na ono što se događa čak tamo jer to i nije tako daleko. Nije daleko jer se može vidjeli, ali isto tako nije daleko jer možda, iduće godine kada se bude glasalo, možda budu neke posljedice.

Smatram da fotografije mogu biti vrlo efikasne da kod ljudi izazovu ili radoznalost ili osjećaje. Ako se vratimo na Susan Sontag, naravno da nas fotografije ne mogu svemu podučiti, ali mogu biti značajni putokazi koji će učiniti da stanemo i zapitamo se – ovo je strašno, šta ja to zapravo gledam? Moram naučiti više o tome.