Lana Bastašić: Cijelog života ću pisati o Balkanu

Razgovarala Masha Durkalić

Prvi roman Lane Bastašić, spisateljice iz Banje Luke, ušao je u najuži izbor 65. NIN-ove književne nagrade za najbolju knjigu iz 2018. godine. Lana živi u Barceloni, gdje uređuje književni časopis "Carn de cap" i vodi školu književnosti Escola Bloom, a dosad je objavila dvije zbirke priča, jednu zbirku poezije i knjigu priča za djecu koje su nagrađene s više književnih priznanja. Za Radio Slobodna Evropa, Lana govori o položaju žena u književnim krugovima, ženskom identitetu i prijateljstvu koje su centralne teme njenog romana, kao i o fenomenu odlaska mladih iz BiH.

RSE: Tvoja nova knjiga "Uhvati zeca", u izdanju beogradskog Kontrasta, uvrštena je u najuži izbor od šest finalista/ica za 65. NIN-ovu književnu nagradu za najbolju knjigu iz 2018. godine. Šta za tebe znači ova nominacija, kao i pozitivne kritike koje su ubrzo pojavile?

Bastašić: Iskreno, nisam očekivala da ću s prvim romanom doći do finala ove ili bilo koje druge nagrade. Štaviše, velika nagrada nad prvim romanom ubrzo postane neka vrsta sjene nad svakom sljedećom knjigom koju napišeš. Kao da si na neki način žigosana tim priznanjem. Plaši me ta vrsta “buke” jer je, u svojoj suštini, vanknjiževna, i na neki način otežava pisanje sljedećeg romana. Međutim, velika je čast biti u finalu za NIN-ovu nagradu i, dodala bih nešto važnije – dijeliti tu čast sa pet odličnih romana. U istoriju ove nagrade upisana su neka od najvećih imena jugoslovenske književnosti: Krleža, Kiš, Kovač, zatim Dubravka Ugrešić kao prva žena koja je pobijedila 1988. godine. Vidjeti svoje ime na toj listi je, koliko čast, toliko i odgovornost.

I, mada to, nažalost, više nije regionalna nagrada, barem možemo reći da njen “rodoslov” nadmašuje nacionalne, etničke, geografske i druge granice. U tom smislu, ako više ne postoji jugoslovenska literatura, svakako postoje geni te literature u današnjem književnom stvaralaštvu. Odreći se te genetske raznolikosti je pogubno kako za ljudsko tijelo, tako i za književnost. Stoga sam srećna da sam se našla u finalu ove nagrade sa romanom koja svakako ne može samo i jedino da se definiše kao “srpski roman”.

RSE: Od 12 finalista/ica iz užeg izbora, bila si jedna od ukupno četiri žene. Da li možemo govoriti o jednakom učešću autora i autorica u književnim tokovima, u književnim festivalima, u konkursima...? Iako sve više žena djeluje u književnom prostoru našeg govornog područja, da li primjećuješ da su se desile neke promjene u njihovom položaju?

Bastašić: Zanimljivo je da smo sve četiri: Saša Savanović, Jelena Lengold, Branka Krilović i ja, prošle u finalni krug od šest romana. Pritom svaka od nas ima potpuno drugačiji stil i poetiku. Stoga odlučujem biti optimistična i tvrditi da su se ipak desili neki pomaci. Međutim, mislim da je u neku ruku površno analizirati poziciju žena u književnosti samo na osnovu nagrada, te širih i užih krugova, jer je problem mnogo kompleksniji. Pogledajmo npr. školske čitanke, imena ulica, spomenike i biste – koliko djevojčica uopšte može da vam navede tri imena neke naše spisateljice? Kako onda da ta djevojčica, koja sjedi u školi sa tom istom čitankom u rukama, uopšte pomisli da je “spisateljica” jedna od opcija kada je pitaju šta želi da bude kad poraste?

Kasnije dolazimo do činjenice da su urednici koji biraju knjige za objavljivanje mahom muškarci, te da su oblikovali svoj profesionalni i lični ukus čitajući većinom muške pisce, budući da nam je kanon takav kakav jeste. Da li će takav urednik prepoznati kvalitet u drugoj i drugačijoj poetici, u knjizi koja nije o njemu? “Ženske teme” decenijama nisu bile književne teme, stoga ih je danas vrlo lako okarakterisati kao “trivijalne”, upravo zbog te odsutnosti.

Na kraju, ako se knjiga i objavi, da li će joj kritičari i novinari ustupiti zasluženi prostor? Drugim riječima, nagrade su samo jedan (mali) dio u kompleksnom ekosistemu. Nadam se iskreno da ćemo Jelena, Branka, Saša i ja doživjeti da jednoga dana govorimo o svojim knjigama, i samo o svojim knjigama, a da nas više niko ne pita, niti se ne iznenađuje, činjenicom da smo žene.

RSE: Knjiga "Uhvati zeca" govori o dvije žene, o njihovom roadtripu kroz Bosnu i Hrvatsku, na putu do Austrije. Roman se fokusira i na pitanje identiteta – kako onog nacionalnog, tako i onog ženskog. Sara i Lejla su različitih nacionalnosti, ali su odrasle u istom gradu, i kreću na zajednički put kako bi jedna od njih pronašla svog brata. Uz sve to čitamo o njihovom odrastanju, sazrijevanju, seksualnim iskustvima... Pisanje o ženskim iskustavima i dalje je rijetkost, a zbog ove teme ti si čak nazvana i “balkanskom Elenom Ferrante”, jer pišeš o ženskom prijateljstvu. Kako je nastala ova knjiga i čime je inspirirana? I šta je to i dalje toliko iznenađujuće u ženskim iskustvima i ženskim prijateljstvima u literaturi?

Bastašić: Knjiga je rezultat moje želje da od Bosne napravim književnog lika, a vrlo rano sam shvatila da to mora da bude žena budući da je i žensko tijelo u muškom svijetu shvaćeno kao teritorija. Svako poglavlje romana zapravo na neki način “razgovara” sa paralelnim poglavljem knjige "Alisa u zemlji čuda", koja mi je bila važna jer je, prije svega, rijedak primjer u književnosti za djecu u kojem je protagonistkinja djevojčica, ali takođe i knjiga koja se bavi pitanjem identiteta u zemlji kojom prevlađuju bezumlje, nasilje i paranoja. Kada sam ponovo uzela da je čitam prije neke četiri godine, kroz glavu mi je prošla misao: “Pa, ovo je Bosna.” Tu se rodila i ideja romana.

Žensko prijateljstvo nije mi bila centralna tema, nego formalno rješenje: trebala mi je junakinja koja priča i junakinja o kojoj se govori. Lejla, odnosno Lela, je morala biti to drugo jer je ona, kao i Bosna, kao uostalom i Jugoslavija danas, neko o kome se govori, kome drugi nameću definicije i tumačenja, dok se ona najvažnija pitanja nikada ne postavljaju i još uvijek ostaju neodgovorena.

Nisam ni shvatila dok sam pisala knjigu da je to famozno “žensko prijateljstvo” toliko rijetka pojava u našoj književnosti

​S druge strane, nisam ni shvatila dok sam pisala knjigu da je to famozno “žensko prijateljstvo” toliko rijetka pojava u našoj književnosti, što je porazno, budući da je prirodna pojava za gotovo sve nas. Sjećam se da je jedan od najvažnijih savremenih književnih kritičara, James Wood, pišući za "The New Yorker", uvrstio roman Elene Ferrante "Dani napuštenosti" u listu najboljih knjiga koje je pročitao 2013. godine. Tada sam se zainteresovala za njen rad i pratim ga još uvijek s uživanjem i iščekivanjem. Čast mi je da me porede s takvom spisateljicom, ali mi je žao što se to poređenje odvija isključivo na nivou teme, što samo svjedoči tome da je žensko prijateljstvo još uvijek egzotika u literaturi.

Kada bi neki naš pisac napisao knjigu o prijateljstvu između dva dječaka, sigurno ga ne bi prozvali “balkanskim Twainom”. To je zato što prijateljstvo između dva dječaka nije markirano kao egzotična tema.

RSE: Napustila si BiH i Banja Luku prije mnogo godina, a danas živiš u Barceloni. Prije nekoliko godina, odlasci mladih ljudi iz država Balkana nisu bili toliko aktuelni, no sada već možemo govoriti o ozbiljnoj seobi mladih u zapadne zemlje, u kojima se radije hvataju ukoštac sa kompliciranim imigracionim politikama, nego ostaju na Balkanu. I glavni likovi iz Uhvati zeca, Sara i Lejla, imaju različita iskustva odrastanja u BiH - dok jedna napušta zemlju i živi uzbudljivi život koji nudi inostranstvo, druga ostaje u toliko poznatoj priči preživljavanja u BiH. Šta je ono što mladi traže u tim odlascima? Šta je ono što si ti možda pronašla svojim odlaskom?

Bastašić: Svako od nas ima svoje razloge zašto je otišao/la, i gdje, i u kojem trenutku, ali je pozadina priče zapravo vrlo slična: odrastanje u zemlji u kojoj fakultetska diploma ne znači ništa, u kojoj moraš da ćutiš ako hoćeš da imaš miran život, i u kojoj treba da prihvatiš neki unaprijed određen identitet i sve ono što uz njega dolazi, u suprotnom ćeš postati ili depresivna ili ogorčena. Bila sam u mogućnosti da odlučim da odem – prvo u Prag, a potom u Barselonu – te da tamo radim to za šta sam se školovala. Dakle, odlazak je privilegija koju mnogi nemaju i ja sam toga vrlo svjesna. Stoga je u mom romanu jedna žena privilegovana u odnosu na onu drugu koja mora da ostane. Lejla nije gotovo ništa u životu odabrala, morala je da igra na karte koje su joj drugi dali.

Jedno znam sigurno, kao što je Joyce cijeli život pisao o Dablinu kojeg je napustio, tako ću i ja cijeli život pisati o Balkanu. To je neka vrsta prokletstva, nešto što nesvjesno doneseš na sebi, u svom jeziku, i u svom imaginarnome, gdje god da odeš. Jedan prijatelj (i to ne čak ni Balkanac, nego Španac) mi je rekao da je Lejlina rečenica “Uvijek smo u Bosni” zapravo sažetak cijelog romana. Ne znam da li bih se složila, ali svakako razumijem zašto mu se tako učinilo.

Ta Bosna o kojoj Lejla govori nije puka geografija (koja me najmanje zanima, iako se radi o roadtrip romanu), već neka vrsta stanja svijesti, nekakva nedorečenost, melanholija, bol, ali i ljepota, unutrašnji konflikt ne samo zemlje, nego i svakog od nas. U jednom neobjavljenom fragmentu (citiranom u knjizi Marka Thompsona), Kiš je napisao kako pisac Centralne Evrope vuče za sobom teret: jedan klavir i jednog konja, sve melodije koje su ikada odsvirane na tom klaviru, i sve što je konj morao da nosi na leđima kada je odlazio u bitke i poraze – riječi i sjećanja koje je nemoguće razumjeti van tog jezika.

RSE: Nedavno si u jednom postu na svom Facebook profilu napisala da su “romanopisci” ugrožena vrsta. Na koji način je roman postao “ugrožen” kao književni žanr?

Bastašić: Pozvala sam se na Jane Austen koja je vrlo rano (čini mi se da tada nije imala ni 30 godina) u famoznom petom poglavlju "Nortengerske opatije" ispisala možda najelokventniju (i najduhovitiju) odbranu romana kao književne forme. U to vrijeme se roman smatrao nižom literarnom vrstom, a čitanje romana gubljenjem vremena, te su čak i romanopisci često ismijavali sopstvene likove, jer čitaju romane, ili na taj način pokazivali da se radi o površnom junaku ili junakinji. Sasvim neprihvatljivo za jednu damu na kraju 18. vijeka, mlada (i ljuta) Jane Austen tada sjeda i ispisuje tu famoznu rečenicu: “Nemojmo napustiti jedni druge. Mi smo ranjeno tijelo.” Taj citat mi se vrati u glavu svaki put kada vidim da je neki pisac napao drugog, naljutio se jer je neko drugi dobio nagradu, pa su se onda posvađali preko Facebooka ili Twittera, itd.

Prezirem to nadmetanje, tu olimpijadu ega na književnoj sceni. Srećna sam svaki put kada vidim da je neko od mojih savremenika/ca objavio knjigu, čak i ako su nam poetike potpuno drugačije, ili ćemo se možda naći u izboru za istu nagradu, itd. Srećna sam, kažem, jer to znači da knjige i dalje imaju smisla, da to što ja radim i dalje ima smisla, te da književnost preživljava bez obzira na sve. Dobra vijest za jednu kvalitetnu knjigu je dobra vijest za sve nas. Ako moj roman bude preveden na katalonski, to znači da ću imati kontakt izdavačkih kuća i prevodilaca i biti u mogućnosti da im preporučim romane Dragoslave Barzut, Saše Savanović, Lamije Begagić, i drugih. Ja učim od svojih kolega i kolegica, čitam ih uvijek s olovkom u ruci, trudim se da razgovaram s njima kad god mogu o tome što rade i kako to rade.

Književna produkcija nije ugrožena, romana je zapravo više nego ikada, ali je mali broj ljudi kojima je književnost istinska vokacija i koji ozbiljno prate šta se dešava na regionalnoj i svjetskoj književnoj sceni. Stoga, umjesto da napadamo jedni druge, bilo bi bolje da zajedno branimo pravo svakoga da se izrazi, da pogriješi, da napiše lošu knjigu, da se popravi u sljedećoj, i da na taj način svi zajedno postajemo sve kvalitetniji pisci i spisateljice. Neki od nas su još uvijek ovdje zbog književnosti, a ne zbog sebe.

RSE: Šta slijedi iza "Uhvati zeca"? Okušala si se u skoro svim književnim formama. Imaš li ideju o tome šta je sljedeće?

Bastašić: Pišem prvi nacrt romana koji, ovaj put, neće biti toliko jasno definisan vremenom i prostorom, koliko jezikom, legendama, mitovima i praznovjerjima. Ono što me sada najviše zanima jeste ta velika Joyceovska tema – tema paralize. Dakle, nakon romana ceste u kojoj se junakinje kreću ne samo od Mostara do Beča, nego i od sadašnjosti do prošlosti, želim da napišem knjigu čiji se likovi jedva pomjeraju, a oko kojih jezik postoji kao nekakva vrsta želatina koji ih drži u mjestu a da toga nisu ni svjesni.

Druga tema koja me zanima jeste kako patrijarhat može da opstane i u zajednici u kojoj žive samo žene i djeca: dakle, sistem vjerovanja i samoisključivanja koji se ponavlja u načinu razmišljanja, u govoru, i različitim matricama ponašanja.