(Komentar *)
Ni punih četvrt vijeka kasnije, ni nakon troipogodišnjeg rata, više od 100.000 ubijenih, stotine hiljada prognanih, svih godina poratne obnove, u Bosni i Hercegovini nije učinjeno gotovo ništa u postizanju saglasnosti o istorijskim okolnostima, značenjima i građanskom poštovanju za Dan nezavisnosti koji je najuzvišeniji državni praznik u društvima zasnovanim na samopoštovanju.
Dubinu te civilizacijske zaostalosti za svjetskim iskustvima i standardima, u bosanskohercegovačkom slučaju najslikovitije je demonstrirao njen po funkciji najviši državni dužnosnik: predsjedavajući Predsjedništva BiH Mladen Ivanić. On je jednu od javnih domaćih čestitki povodom Dana nezavisnosti prezrivo odbacio kao uvredu najvišeg stepena.
Strani predstavnici već su davno naučili kako poštovanje za Dan nezavisnosti, i sve što on predstavlja, ne mogu podijeliti sa svima koji su izabrani u institucije Bosne i Hercegovine.
Dan uoči referenduma o nezavisnosti, 28. februara 1992. godine, na naslovnoj strani Oslobođenja objavio sam uvodnik pod naslovom ZA – Bliskost, u kojem sam na sljedeći način sažeo vlastito osjećanje tog odlučivanja:
"Glasajući 'za' – mi ovog vikenda, zapravo, glasamo za bliskost, za vjekovnu kulturu življenja i uzajamnog poštovanja različitih naroda i religija na ovim prostorima koji su i najkosmopolitskiji dio Balkana. Suverena i nezavisna, Bosna i Hercegovina će, po svom prirodnom tkanju – u kojem je svaka mustra različita i svoja a ljepotom plijene samo sve zajedno – širiti i toplinu dobrosusjedstva: jednako otvorena, i jednako bliska, i komšinicama Srbiji i Hrvatskoj."
Ostalo je istorija: Referendum je održan 29. februara i 1. marta, na njemu je – uprkos bojkotu Srpske demokratske stranke i njenih sljedbenika – glasalo 63.6 posto stanovnika od kojih se 99.7 posto izjasnilo za nezavisnost.
Početkom aprila, Bosnu i Hercegovinu su priznale Sjedinjene Države, članice Evropske zajednice i desetine drugih država i njena zastava je svečano podignuta na jarbol pred zgradom Ujedinjenih nacija. U isto vrijeme počeo je teror nad Sarajevom i prvi talasi masovnog progona stanovništva iz bijeljinskog i zvorničkog kraja kao uvod u troipogodišnje ubijanje međunarodno priznate države.
Od tada su, u sistematskim nastojanjima za jednaku raspodjelu krivice za ratne progone i stradanja, u nacionalističkim interpretacijama referenduma o bosanskohercegovačkoj nezavisnosti, ponuđeni novi mitovi u kojima se potiskuju i brišu lako dokazive činjenice. Pogledajmo neke od najčešće nuđenih mitova.
- Prvo: Da nije bilo referenduma, ne bi bilo rata.
Ovaj mit sračunat je na to da se krivica za rat prebaci na tada vladajuću muslimansku Stranku demokratske akcije (SDA) i njenog vođu Aliju Izetbegovića uz potpuno zanemarivanje činjenica o tome kako su, tragom tajnih dogovora između predsjednika Srbije i Hrvatske, Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana, na teritoriji Bosne i Hercegovine već bile proglašene – na jednostrano prigrabljenim teritorijama – i "Hrvatska zajednica Herceg-Bosna" (u novembru 1991.) i Srpska Republika Bosna i Hercegovina (9. januara 1992).
- Drugo: Dva naroda su nadglasala treći u odluci o nezavisnosti. Osim toga, opcija u koju se ukopala Srpska demokratska stranka – SDS ("ostajanje u Jugoslaviji") više nije bila moguća čak i da je bila poželjna: do tada su Slovenija i Hrvatska već bile nezavisne države.
Naglašavanje kako su Muslimani i Hrvati mahom glasali za nezavisnost dok su Srbi bojkotovali referendum, i usput na teritorijama pod svojom kontrolom onemogućili glasanje ostalih, zanemaruje evropska pravila po kojima je referendum održan: Evropa je tražila izjašnjavanje "građana bez razlike" i glasanje je održano po njenim standardima i pod njenim nadzorom i dobilo je njen pečat regularnosti.
- Treće: Ubistvo srpskog svata na Baščaršiji bilo je početak rata.
Drugog dana referenduma, 2. marta 1992. godine, u blizini Srpske pravoslavne crkve na Baščaršiji, lokalni nasilnici napali su srpsku svadbenu povorku i ubili Nikolu Gardovića, oca mladoženje. Ovaj zločin, bolan prije svega za porodicu Gardović ali i krajnje uznemirujući za međunacionalne odnose, nikada nije dobio odgovarajući pravni epilog i za to je najodgovornija vladajuća stranka u Sarajevu svih ovih godina.
Ali, pokušaj da se taj zločin u Sarajevu predstavi kao početak rata, zanemaruje brojne slične pojedinačne zločine koji su mu prethodili i posebno napad Jugoslovenske narodne armije (JNA) i njenih rezervista na hrvatsko selo Ravno u Hercegovini još 1. oktobra 1991. o kojem su dragocjenu dokumentarnu reportažu u Oslobođenju objavili Vlado Mrkić i fotoreporter Danilo Krstanović.
- Četvrto: Pola države ne slavi Dan nezavisnosti.
To nije čudo u državi u kojoj se jednostrano – i nikad ni u zemlji ni u svijetu priznato osnivanje Srpske Republike (9. januara) – obilježava kao praznik najvišeg stepena dok se potpuno ignoriše i omalovažava međunarodno priznati Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine.
- Peto: Ako je mogao referendum o BiH, zašto ne o RS?
Na ovom očekivanju – da bi u upornom zadrtom izjednačavanju odgovornosti za zlodjela i žrtve u ratovima devedesetih – svijet nekako mogao prihvatiti i tu analogiju, o odobravanju izjašnjavanja o nezavisnosti Republike Srpske slično kriterijima po kojima je odobren referendum o nezavisnosti Bosne i Hercegovine zanemaruje neke drastične razlike.
Referendum u BiH proveden je u okviru evropski nadziranog raspada Jugoslavije a takva sudbina, uprkos svim projektima njenog uništenja, nije u evropskim planovima za BiH. Osim toga – dok je Bosna i Hercegovina 1992, igrajući po međunarodno utvrđenim pravilima, dobila najšire međunarodno priznanje, eventualno "nezavisnu Republiku Srpsku" čekala bi najdublja izolacija bez perspektiva masovnijeg međunarodnog priznanja.