Kurspahić: Četvrt vijeka kasnije - Dejton I ili II

(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RSE)

S približavanjem 25. godišnjice Dejtonskog sporazuma kojim je okončan troipogodišnji rat u Bosni i Hercegovini – postignutog 1. novembra 1995. – sve je raširenije uvjerenje među njegovim međunarodnim sponzorima kako Dejton jeste zaustavio ubijanje, ali i da je nametnuo ustavna ograničenja funkcionalnosti bosanske države. U samoj Bosni i Hercegovini dramatično su podijeljena mišljenja o tome treba li – i u kojem smjeru – nakon četvrt vijeka mijenjati dejtonski ustav.

Šta žele partije konstitutivnih naroda?

Vodeće bošnjačke partije mahom su za neku vrstu „Dejtona II“ pod međunarodnim pokroviteljstvom: smatraju da su za ustavne nesavršenosti i ograničenja najodgovorniji stranci i da samo oni, pod američkim vodstvom, mogu posredovati u promjenama koje će omogućiti Bosni i Hercegovini da najzad počne ispunjavati obaveze iz svog strateškog euroatlantskog opredjeljenja. To među vodećim srpskim i hrvatskim strankama nailazi na odlučno protivljenje s optužbama kako Bošnjaci teže unitarizaciji i dominaciji.

Pročitajte i ovo: Predsjednik Suda BiH: Dodik je taj koji nezakonito prisluškuje ljude

Politički prvak bosanskih Srba, Milorad Dodik, protivi se bilo kakvom međunarodnom nadzoru nad ustavnim promjenama: optužuje strance da su njegovom entitetu oteli brojna dejtonska ovlaštenja, prenoseći ih na nivo države, i bez i najmanjih političkih ili diplomatskih obzira zahtijeva ukidanje ureda i ovlaštenja Visokog predstavnika i izbacivanje međunarodnih sudija iz Ustavnog suda optužujući ih za pristrasnost u korist Bošnjaka sve do optužbi za kriminal.

Vladajuća hrvatska partija provodi kampanju dokazivanja kako joj Bošnjaci u državno Predsjedništvo uporno biraju „svog čovjeka“ i nastoji – i uz pomoć diplomatije Hrvatske kao članice Evropske unije – da nametne izmjene izbornog zakona koje će onemogućiti da Hrvatima „drugi biraju predstavnike“ kao biti ili ne biti i same države s blokadom formiranja federalne vlade i ucjenama da će, ako ne bude kako oni traže, posegnuti za drugim rješenjima „uključujući i teritorijalna“.

Pročitajte i ovo: Čović: Stav SDA da se dogovaramo, ali da se ne dogovorimo

Poruke iz Beograda i Zagreba

Nije nimalo slučajno da se s približavanjem 25. godišnjice Dejtona sve agresivnije potežu ideje teritorijalnog prekrajanja Bosne i Hercegovine u skladu s ratnim ciljevima srpskog i hrvatskog velikodržavlja.

Dodik je, nakon što je godinama navikavao i strane posmatrače i domaću javnost na skandalozne izjave i aktivnosti koje vrijeđaju suverenitet bosanske države i na otvoreno protivustavno djelovanje, u novije vrijeme počeo da gotovo svakodnevno propovijeda otcjepljenje Republike Srpske i njeno pridruženje Srbiji. U jednom od intervjua nakon susreta s američkim predstavnikom za Zapadni Balkan Metjuom (Matthew) Palmerom rekao je kako je postavio pitanje zašto se „u gotovo identičnoj situaciji“ Albancima na Kosovu dozvoljava samoopredjeljenje i državnost, a Srbima u Republici Srpskoj se ta prava uskraćuju. Palmer mu je odgovorio da su to dva neuporediva slučaja. „Naš stav je da su uporedivi i od tog upoređivanja nećemo odustati“, odgovorio je Dodik.

On je, za svoju kampanju za „samoopredjeljenje“, prošle nedjelje dobio i podršku zvaničnog Zagreba: bio je gost i predsjednika i premijera susjedne države da bi ih – kao predstavnik srpskog naroda a ne kao član državnog Predsjedništva – „obavijestio o situaciji u Bosni i Hercegovini“.

Pročitajte i ovo: Dodik u Zagrebu, kritike iz BiH

Iz Zagreba je, kao neka vrsta kompenzacije za „informativne razgovore“ s Dodikom, sličan poziv za posjetu upućen i „predstavniku bošnjačkog naroda“ – i za sada nije poznato kako će predsjednik SDA Bakir Izetbegović odgovoriti na taj poziv – ali njegov je biološki i politički prethodnik Alija Izetbegović pristao da bude uvučen u taj format „dogovaranja predstavnika naroda“, što je u znatnoj mjeri odredilo i tok i ishod mirovnih inicijativa devedesetih.

U „prve demokratske izbore“ 1990. godine ušao je u „partnerstvu narodnih stranaka“ koje se u raspadu Jugoslavije pokazalo i kao uvod u pokušaj etničke podjele Bosne i Hercegovine: politička vodstva bosanskih i Srba i Hrvata proglasila su vlastite države u državi, Republiku Srpsku i Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu, u skladu s dogovorima Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana iz Karađorđeva, a Izetbegović je – iako je tada bio izabrani predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine - pristajući da mu partneri u pregovorima budu Radovan Karadžić i Mate Boban umjesto Miloševića i Tuđmana, devalvirao i vlastitu poziciju za pregovaračkim stolom.

Sve više je doživljavan kao predstavnik svog, muslimanskog pa bošnjačkog naroda, a sve manje kao predsjednik države. Pri tome je svaka nova mapa ponuđena u pregovorima poticala nove talase „etničkog čišćenja“ kako bi se na terenu „implementirali“ još nepostignuti dogovori.

Ko je zaustavio rat?

Pročitajte i ovo: Prizivanje novog Dejtona

Tek Dejton je potvrdio ono što je bilo očito od samog početka ubijanja Bosne i Hercegovine.

Rat su mogli da zaustave samo oni koji su ga inspirisali i počeli; Milošević i Tuđman, a ne lokalni izvođači njihovih projekata koji su na kraju i osuđeni za udruženi zločinački poduhvat i genocid.

Ne treba da čudi da sljedbenici „teritorijalizacije jednakopravnosti“ sve nervoznije reaguju na poruke iz međunarodnih centara kako je Dejton odslužio misiju obustave rata i kako je vrijeme za njegovu dogradnju. Što se „svijeta“ tiče, vrijeme je za stabilizaciju, a ne nove napetosti na Balkanu, iako nema i pouzdanih znakova sazivanja Dejtona II.