Proteklih nedjelja, sa eskalacijom krize u Ukrajini, sve češće mi se javljaju kolege koji su tokom balkanskih ratova devedesetih tražili mišljenje o različitim aspektima nasilnog raspada Jugoslavije. Sada pitaju: koliko ovo što se događa u Ukrajini podsjeća na ono što se događalo na Balkanu? U jednom takvom intervjuu ovih dana, i bez neke sistematskije pripreme, ukazao sam kolegi na deset uznemirujućih sličnosti, ali i na jednu drastičnu razliku.
Najprije o sličnostima.
Prva je: duboka zabrinutost takozvanih „običnih ljudi“. Oni na trgovima ukrajinskih gradova očajnički apeluju za mir, ali se suočavaju i sa nasiljem koje svakog sa bosanskim iskustvom mora podsjećati na demonstracije za mir u Sarajevu 5. aprila 1992. u kojima su ubijene dvije žene, 24-godišnja studentkinja medicine Suada Dilberović i 34-godišnja službenica Olga Sučić, čijim je ubistvom otvoren troipopgodišnji „lov na civile“ u kojem su i ubistva najnedužnijih, uključujući i žene i djecu, postala dio nezamislive nove stvarnosti.
Druga: dobro naoružane paravojske s maskama na licu na barikadama oko ukrajinskih gradova. One vole da se predstavljaju kao „samoorganizovani ugroženi narod“ ali po opremi, vojnoj obučenosti i bezobzirnosti neodoljivo podjećaju na paravojske koje su – naoružane, obučavane i direktno potpomagane od jugoslovenske armije – provodile teror i „etničko čišćenje“ u Bosni i Hercegovini. Lakoća s kojom te formacije, sa kojima Moskva „nema ništa“ onoliko koliko ni Beograd „nije imao ništa“ s paravojskama koje su harale po Bosni, zauzimaju institucije i smjenjuju izabrane ukrajinske vlasti podsjeća na scenarij „oslobađanja“ Zvornika i Foče, Prijedora i Sanskog Mosta, uz nadu da stvari u Ukrajini ipak neće eskalirati u etničke progone bosanskih razmjera.
Treća: medijska priprema terena za nasilje. Kao i u ranim fazama nasilja nad Bosnom, kada su paravojske pod prijetnjom oružjem zauzimale televizijske predajnike na Mrakovici kod Prijedora i na Vlašiću u srednjoj Bosni, kako bi se na teritorijama osuđenim na „oslobađanje“ emitovao program koji opravdava i potiče na nasilje, i u Ukrajini su zabilježeni sukobi u nastojanjima za kontrolu nad predajnicima.
Četvrta: jezik mržnje i isključivosti. Politički protivnici se nazivaju „fašistima“ a njihove aktivnosti kvalifikuju kao „genocid“, usađujući u pripadnike „ugrožene grupe“ strah i mržnju u kojoj se iz dana u dan sadašnjost i budućnost sve više gleda kao neminovnost izbora „mi“ ili „oni“.
Peta: teritorijalizacija potencijalnih rješenja. Ukrajini se, kao što je bio slučaj i sa Bosnom i Hercegovinom u najranijim fazama krize, u odsustvu ustavotvorne mašte nude isključivo rješenja u teritorijalizaciji njene „proruske“ ili „proevropske“ opcije, u kojima se kao minimum zahtijeva federalizacija, a provodi se i otvorena jednostrana aneksija kao u slučaju Krima.
Šesta: nemoć diplomatije. Kad je nedavno objavljeno kako je postignut sporazum s Moskvom o „deeskalaciji krize“ na terenu je došlo do njenog pogoršavanja i daljeg nasilnog zauzimanja ukrajinskih institucija. To je neodoljivo podsjećalo na iskustvo iz opsada Sarajeva u kojem su građani, na vijesti o sporazumima, silazili u skloništa jer su naučili da je na dan londonskog sporazuma gorjela Vijećnica, a na dan kad je tadašnji američki državni sekretar Warren Christopher izjavio kako neće biti vojne intervencije na grad je ispaljen rekordan broj – više od tri hiljade granata – u samo jednom danu i izgorjela je olimpijska dvorana Zetra.
Sedma: Poniženi posmatrači. Pokušaj uvođenja „posmatrača“ u Ukrajini nije bio ništa učinkovitiji od ponižavajućeg angažmana evropskih posmatrača u Bosni i Hercegovini koji su uskoro postali tek jedna od omiljenih tema u televizijskim skečevima sarajevskih nadrealista a pripadnici nedefinisane misije UNPROFOR-a završili vezani uz strateške objekte kao živi štit protiv bombardovanja „srpskih teritorija“.
Osma: bespomoćne Ujedinjene nacije. U većinskoj retorici u Ujedinjenim nacijama rusko poticanje nasilja u Ukrajini ocijenjeno je kao grubo kršenje međunarodnog prava, ali – kako se radi o stalnoj članici Savjeta bezbjednosti s pravom veta – očito je da iz te institucije ne treba očekivati bilo kakvu izglednu inicijativu kao što je nije bilo ni za tri i po godine ubijanja Bosne.
Deveto: Evropa između retorike i učinaka. U bosanskom slučaju – Evropa je bila tek na počecima definisanje vlastitog političkog identiteta i zato potpuno podijeljena i beskorisna u bavljenju tom krizom. Danas je ona institucionalno znatno organizovanija i na planu međunarodne politike ali je u odnosu na Rusiju u riješenosti da kazni njeno ugrožavanje evropske bezbjednosti ograničena vlastitim ekonomskim interesima i brigom nekih od najvećih evropskih korporacija da u zaoštravanju s Moskvom izgube tržište i profit.
Deseto: bezosjećajnost za sudbinu civila. Već prvih nedjelja krize u Ukrajini naoružane formacije blokiraju cijele gradove, prodavnice i škole su zatvorene, radio i televizijske frekvencije u rukama jedne ili druge strane s međusobno suprotstavljenim verzijama o tome šta se događa, uz zabrinjavajuću perspektivu pogoršavanja stanja.
Pored svih ovih uznemirujućih sličnosti postoji i jedna drastična razlika između ukrajinskog i bosanskog slučaja: Ukrajina je deset puta mnogoljudnija nego što je Bosna i Hercegovine – više od 45 miliona stanovnika prema procijenjenih 4,3 miliona - a Rusija je, za razliku od Miloševićeve Srbije, svjetska velesila. U balkanskom slučaju pokazalo se da je svijet imao kapacitet da, onda kad je postigao saglasnost o upotrebi „diplomatije poduprte silom“, lako i bez većih gubitaka zaustavi nasilje. U ukrajinskom slučaju, niko i ne pomišlja o vojnoj opciji, i sve zavisi od toga koliko će američko i evropsko jedinstvo u osudi ruske intervencije proizvesti sankcije koje će obuzdati Putina, a neće ugroziti njihove ekonomske interese.
Najprije o sličnostima.
Prva je: duboka zabrinutost takozvanih „običnih ljudi“. Oni na trgovima ukrajinskih gradova očajnički apeluju za mir, ali se suočavaju i sa nasiljem koje svakog sa bosanskim iskustvom mora podsjećati na demonstracije za mir u Sarajevu 5. aprila 1992. u kojima su ubijene dvije žene, 24-godišnja studentkinja medicine Suada Dilberović i 34-godišnja službenica Olga Sučić, čijim je ubistvom otvoren troipopgodišnji „lov na civile“ u kojem su i ubistva najnedužnijih, uključujući i žene i djecu, postala dio nezamislive nove stvarnosti.
Druga: dobro naoružane paravojske s maskama na licu na barikadama oko ukrajinskih gradova. One vole da se predstavljaju kao „samoorganizovani ugroženi narod“ ali po opremi, vojnoj obučenosti i bezobzirnosti neodoljivo podjećaju na paravojske koje su – naoružane, obučavane i direktno potpomagane od jugoslovenske armije – provodile teror i „etničko čišćenje“ u Bosni i Hercegovini. Lakoća s kojom te formacije, sa kojima Moskva „nema ništa“ onoliko koliko ni Beograd „nije imao ništa“ s paravojskama koje su harale po Bosni, zauzimaju institucije i smjenjuju izabrane ukrajinske vlasti podsjeća na scenarij „oslobađanja“ Zvornika i Foče, Prijedora i Sanskog Mosta, uz nadu da stvari u Ukrajini ipak neće eskalirati u etničke progone bosanskih razmjera.
Treća: medijska priprema terena za nasilje. Kao i u ranim fazama nasilja nad Bosnom, kada su paravojske pod prijetnjom oružjem zauzimale televizijske predajnike na Mrakovici kod Prijedora i na Vlašiću u srednjoj Bosni, kako bi se na teritorijama osuđenim na „oslobađanje“ emitovao program koji opravdava i potiče na nasilje, i u Ukrajini su zabilježeni sukobi u nastojanjima za kontrolu nad predajnicima.
Četvrta: jezik mržnje i isključivosti. Politički protivnici se nazivaju „fašistima“ a njihove aktivnosti kvalifikuju kao „genocid“, usađujući u pripadnike „ugrožene grupe“ strah i mržnju u kojoj se iz dana u dan sadašnjost i budućnost sve više gleda kao neminovnost izbora „mi“ ili „oni“.
Peta: teritorijalizacija potencijalnih rješenja. Ukrajini se, kao što je bio slučaj i sa Bosnom i Hercegovinom u najranijim fazama krize, u odsustvu ustavotvorne mašte nude isključivo rješenja u teritorijalizaciji njene „proruske“ ili „proevropske“ opcije, u kojima se kao minimum zahtijeva federalizacija, a provodi se i otvorena jednostrana aneksija kao u slučaju Krima.
Šesta: nemoć diplomatije. Kad je nedavno objavljeno kako je postignut sporazum s Moskvom o „deeskalaciji krize“ na terenu je došlo do njenog pogoršavanja i daljeg nasilnog zauzimanja ukrajinskih institucija. To je neodoljivo podsjećalo na iskustvo iz opsada Sarajeva u kojem su građani, na vijesti o sporazumima, silazili u skloništa jer su naučili da je na dan londonskog sporazuma gorjela Vijećnica, a na dan kad je tadašnji američki državni sekretar Warren Christopher izjavio kako neće biti vojne intervencije na grad je ispaljen rekordan broj – više od tri hiljade granata – u samo jednom danu i izgorjela je olimpijska dvorana Zetra.
Sedma: Poniženi posmatrači. Pokušaj uvođenja „posmatrača“ u Ukrajini nije bio ništa učinkovitiji od ponižavajućeg angažmana evropskih posmatrača u Bosni i Hercegovini koji su uskoro postali tek jedna od omiljenih tema u televizijskim skečevima sarajevskih nadrealista a pripadnici nedefinisane misije UNPROFOR-a završili vezani uz strateške objekte kao živi štit protiv bombardovanja „srpskih teritorija“.
Osma: bespomoćne Ujedinjene nacije. U većinskoj retorici u Ujedinjenim nacijama rusko poticanje nasilja u Ukrajini ocijenjeno je kao grubo kršenje međunarodnog prava, ali – kako se radi o stalnoj članici Savjeta bezbjednosti s pravom veta – očito je da iz te institucije ne treba očekivati bilo kakvu izglednu inicijativu kao što je nije bilo ni za tri i po godine ubijanja Bosne.
Deveto: Evropa između retorike i učinaka. U bosanskom slučaju – Evropa je bila tek na počecima definisanje vlastitog političkog identiteta i zato potpuno podijeljena i beskorisna u bavljenju tom krizom. Danas je ona institucionalno znatno organizovanija i na planu međunarodne politike ali je u odnosu na Rusiju u riješenosti da kazni njeno ugrožavanje evropske bezbjednosti ograničena vlastitim ekonomskim interesima i brigom nekih od najvećih evropskih korporacija da u zaoštravanju s Moskvom izgube tržište i profit.
Deseto: bezosjećajnost za sudbinu civila. Već prvih nedjelja krize u Ukrajini naoružane formacije blokiraju cijele gradove, prodavnice i škole su zatvorene, radio i televizijske frekvencije u rukama jedne ili druge strane s međusobno suprotstavljenim verzijama o tome šta se događa, uz zabrinjavajuću perspektivu pogoršavanja stanja.
Pored svih ovih uznemirujućih sličnosti postoji i jedna drastična razlika između ukrajinskog i bosanskog slučaja: Ukrajina je deset puta mnogoljudnija nego što je Bosna i Hercegovine – više od 45 miliona stanovnika prema procijenjenih 4,3 miliona - a Rusija je, za razliku od Miloševićeve Srbije, svjetska velesila. U balkanskom slučaju pokazalo se da je svijet imao kapacitet da, onda kad je postigao saglasnost o upotrebi „diplomatije poduprte silom“, lako i bez većih gubitaka zaustavi nasilje. U ukrajinskom slučaju, niko i ne pomišlja o vojnoj opciji, i sve zavisi od toga koliko će američko i evropsko jedinstvo u osudi ruske intervencije proizvesti sankcije koje će obuzdati Putina, a neće ugroziti njihove ekonomske interese.