Kurspahić: Protiv 'kriminalizacije očaja'

Piše: Kemal Kurspahić

(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RSE)

Aktuelni američki predsjednik Donald Tramp (Trump) je već na dan kad je objavio kandidaturu u junu 2015. najavio kako će sprečavanje migracije na granici s Meksikom i zabrana ulaska muslimana u Sjedinjene Države biti među prioritetima njegove politike. O meksičkim migrantima je tada rekao: "Oni donose droge. Oni donose kriminal. Oni su silovatelji. A neki su, pretpostavljam, dobri ljudi". Njegova kampanja odvijala se s mnogo puta ponovljenim obećanjem kako će podignuti "prelijep zid" duž granice "koji će platiti Meksiko". Ta američka nacionalna debata o migraciono-izbjegličkoj krizi ovih dana je eskalirala i u vezi s tretmanom migranata, uključujući držanje stotina djece u neljudskim i higijenski po život opasnim uslovima u "prihvatnim centrima" duž granice i prijetnjama predsjednika da će početi masovne deportacije "miliona nezakonitih migranata", i sa uzajamnim optuživanjem predsjednika i demokratskih vođa u Kongresu za proizvođenje krize i onemogućavanje njenog rješenja.

Pročitajte i ovo: Potresna slika mrtvih migranata vratila pažnju javnosti i politike na izbegličku tragediju

To je kontekst u kojem je ove nedjelje i do američke javnosti dospjela uznemirujuća slika tragičnih razmjera migracijske krize: fotografija salvadorskog migranta Oscara Alberta Martineza Ramireza i njegove 23-mjesečne kćerčice Valerije u posljednjem zagrljaju u plićaku moćne rijeke Rio Grande s njenom ručicom oko očevog vrata, koji su pokušali da pregaze rijeku nakon što su vraćeni s meksičko-američke granice. Njihova supruga i majka gledala je kako joj rijeka odnosi muža i kćerčicu.

Slika je imala očekivani odjek u vrhovima američke politike.

"Predsjedniče Tramp, hoću da pogledate ovu fotografiju", rekao je pokazujući sliku na zasjedanju Senata lider demokratske manjine – senator iz Njujorka Čarls Šumer (Charles Schumer) – zaključujući: "Oni nisu trgovci drogom, ni skitnice ni kriminalci. Oni su jednostavno ljudi koji bježe od užasne situacije u svojoj zemlji u potrazi za boljim životom".

"Neću da vidim još jednu sliku poput ove sa te granice", rekao je republikanski senator iz Viskonsina Ron Džonson (Johnson).

Izbjeglice i evropska obaveza

Tema je očekivano imala odjeka i u prvoj televizijskoj debati demokratskih kandidata za predsjednika u srijedu uveče u Majamiju. Voditelj je pitao: "Šta biste u vezi s migracionom krizom uradili prvog dana u Bijeloj kući?" Kandidat Hulian Kastro (Julian Castro) rekao je kako bi tražio od svakog kandidata da se obaveže da će ukinuti imigracione politike koje "kriminaliziraju očaj". On je rekao kako su Oskar i Valerija pokušali da uđu u Ameriku na zakonit način, na službenom prelazu, ali su vraćeni i onda su pokušali da pređu rijeku.

Hoće li užasnutost slikom migrantske tragedije proizvesti promjene poslije kojih senator Džonson više "neće vidjeti nijednu takvu sliku"?

Takve iluzije mogu gajiti samo dobronamjerni, ali zaboravni među nama.

Pročitajte i ovo: Kurspahić: Svijet poslije Aylana

Svijet je već jednom potresla slična slika očaja: 2. septembra 2015. na turskoj mediteranskoj plaži nađeno je tijelo trogodišnjeg dječaka Aylana Kurdija, s licem u pijesku, i tada je to izazvalo globalni izljev saosjećanja i zahtjeva za razumijevanjem i rješavanjem uzroka i posljedica migracijske krize. Norvežanka Lin Proitz, profesorica na Ostfold Univerzitetu, izučavala je kako je slika Aylana Kurdija, dječaka koji je po odjeći i izgledu "mogao biti svačije dijete", uticala na stanovnike dva evropska grada, Osla i Šefilda, i zabilježila je kako je nakon toga porastao interes za humanitarni rad u vezi s migracijskom i izbjegličkom krizom, ali se od tada odnos prema migrantima u evropskim zemljama još i pogoršao: zatvorene su granice i nekih 10.000 ljudi je i smrtno stradalo u pokušajima da se domognu evropske "obećane zemlje" a antiimigrantska histerija dovela je na vlast ili u parlamente u evropskim zemljama partije esktremne desnice ili čak neofašizma. Sa žičanim ogradama i neuslovnim prihvatnim centrima na granicama Evropske unije za mnoge migrante sa bliskoistočnih kriznih žarišta najdalje što su mogli stići je Bosna i Hercegovina.

Na raskršću svjetova

Tako je globalna migraciono-izbjeglička kriza stigla u zemlju iz koje su stotine hiljada ljudi spasavale glavu iz nasilja devedesetih: i oni su nailazili i na zatvorene granice tek ujedinjene Evrope ali i na dobrodošlicu i prihvatanje, u Njemačkoj i Austriji, u skandinavskim i kasnije prekookeanskim zemljama, i sa svim teretom brige o talasu izbjeglih sa ratišta na Bliskom Istoku, Bosna i Hercegovina bi – zbog vlastitog iskustva – morala bolje od drugih u Evropi razumjeti iako ne može dostojnije udomiti sve te nesretnike.

Njen odnos kao države prema toj krizi, na žalost, odraz je odsustva državne strategije o bilo kojem drugom vitalnom pitanju. Jedna studija OSCE-a pokazala je kako sve institucije i službe vitalne za bavljenje migrantima i izbjeglicama pate od svih bolesti sistemski nefunkcionalne države: snalaze se bez jasnih uputstava pa čak i definicija problema kojima se bave; bez pomoći – nepostojećih ili etnički paralisanih – državnih institucija; bez materijalne podrške i najminimalnijih uslova za privremeno zbrinjavanje migranata.

Pročitajte i ovo: Migranti na Vučjaku među zmijama i minama

Dobro je što se posljednjih nedjelja najavljuje evropska materijalna podrška ali, u traženju i iščekivanju trajnijih rješenja, najgore od svega su raspirivanje mržnje i pozivanje na nasilje nad migrantima. To je i iznevjeravanje vlastitog iskustva i moralnog kapitala donedavne žrtve nasilja.