(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RSE)
Ovonedjeljna „poslovna večera“ u Beogradu na kojoj je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić ugostio predsjednike vladajuće srpske i hrvatske stranke u Bosni i Hercegovini, Milorada Dodika i Dragana Čovića, za javnost je predstavljena i kao „susret prijatelja“, simbolizovan i zajedničkom fotografijom s čašama. U Sarajevu je to dočekano s pomiješanim osjećanjima uznemirenja, ravnodušnosti i potpuno nepotrebne medijske radoznalosti: o čemu li su to prijatelji razgovarali.
Učesnici ovog prijateljskog sijela kažu kako su glavne teme bile evropski put Bosne i Hercegovine i regionalna saradnja, u kojoj Srbija zvanično želi da igra pozitivnu vodeću ulogu. Gosti su detaljno obavijestili domaćina o situaciji u Bosni i Hercegovini.
Pročitajte i ovo: Dodik i Čović kod Vučića u Beogradu, Izetbegović kritikujeNe morate biti raketni naučnik da biste iza te predstave nevine „razmjene informacija“ znali šta bi o toj situaciji Dodik i Čović mogli da referišu Vučiću: obojica su vlastitu interpretaciju najvitalnijih interesa srpskog i hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini – pozivajući se na sveto slovo Dejtonskog sporazuma – doveli u fazu manje ili više otvorenog zagovaranja raspada ili bar dalje etničke podjele bosanske države.
Dodik je nebrojeno puta javno govorio kako Republika Srpska želi otcjepljenje od Bosne i Hercegovine i pridruženje Srbiji.
Čovićev HDZ je napetost oko odsustva „legitimnog predstavljanja konstitutivnih naroda“ i izmjena izbornog zakonodavstva podigao na nivo najvišeg nacionalnog interesa bez čijeg rješenja – isključivo onako kako to vladajuća hrvatska stranka hoće – već gotovo dvije godine nije konstituisana federalna vlada; blokiraju se bilo kakvi pozitivni procesi i otvoreno prijeti i „teritorijalnim rješenjima“ što je drugo ime za obnovu međunarodnopravno osuđenog projekta „Herceg-Bosne“ koja je dobila sudsku kvalifikaciju udruženog zločinačkog poduhvata.
Pročitajte i ovo: Most: Da li je u toku tiha aneksija Republike Srpske u sastav Srbije?„Susret prijatelja“ u Beogradu ne može se razumijevati odvojeno od sličnog susreta koji su, koji dan ranije, ista dvojica „vođa dva konstitutivna naroda“ – Čović i Dodik – imali u Zagrebu gdje su zna-se-već-o-čemu, „infrastrukturnim projektima“ i slično, razgovarali u odvojenim sastancima i s predsjednikom i s premijerom Hrvatske Zoranom Milanovićem i Andrejem Plenkovićem.
Hrvatska je, umjesto najavljivane, „susjedske potpore“ euroatlantskim aspiracijama Bosne i Hercegovine, svoje šestomjesečno predsjedavanje Europskom unijom i sve kapacitete svoje diplomatije u međunarodnim organizacijama i prijestonicama stavila u funkciju internacionalizacije „legitimnog predstavljanja naroda“ u susjednoj zemlji i čak zastrašivanja evropskih partnera bezbjednosnom prijetnjom da bi s prijemom Bosne i Hercegovine u Uniju bila otvorena vrata Europe i teroristima koji se vraćaju u tu zemlju sa svjetskih ratišta džihada.
Pročitajte i ovo: Dodik u Zagrebu, kritike iz BiHTom srpskohrvatskom bratimljenju u vezi s Bosnom i Hercegovinom izvjestan legitimitet daje i vladajuća bošnjačka stranka – SDA. Ona je, u reagovanjima na susrete i u Zagrebu i u Beogradu, više zabrinuta zbog toga što se dvojica dogovaraju bez trećega jer, kako kaže njen predsjednik Bakir Izetbegović, „bosanski tronožac ne može stajati na dvije noge“, nego zbog nepoštovanja, nipodaštavanja i otvorenog osporavanja bosanskohercegovačke državnosti od strane najviših predstavnika dviju susjednih država i njihovih političkih ekspozitura u Bosni i Hercegovini.
Odazivajući se na poziv hrvatskog premijera da nakon Dodika i Čovića i on posjeti Zagreb, Izetbegović je – zajedno s bošnjačkim članom državnog Predsjedništva Šefikom Džaferovićem – požurio u Zagreb poput opjevanog Jankeca koga požuruju u Zagreb u stihovima „cug ti bu pobegel ... ne buš videl beli Zagreb grad“: time je ovim regionalnim „susretima prijatelja“ dao privid legitimnih razgovora „predstavnika naroda“ u kojima za državu Bosnu i Hercegovinu nema mjesta za stolom.
U tome je vladajuća bošnjačka stranka dosljedna, još od vremena svog nastajanja pod predsjedavanjem Izetbegovića oca, koji je - prihvatajući da o sudbini Bosne i Hercegovine umjesto s predsjednicima Srbije i Hrvatske Slobodanom Miloševićem i Franjom Tuđmanom pregovara s lokalnim izvršiocima njihovog projekta Bosne i Hercegovine Radovanom Karadžićem i Matom Bobanom – dao pregovarački legitimitet vođama „Republike Srpske“ i „Hrvatske Republike Herceg-Bosne“.
Pročitajte i ovo: Plenković sa Čovićem i Izetbegovićem o situaciji u BiHTo je bio logičan okvir za sve dejtonske ustupke na štetu bosanske državnosti.
S približavanjem 25. godišnjice postizanja Dejtonskog sporazuma, i pod ucjenom blokadom njenih institucija i prijetnjom njenog daljeg cijepanja, Bosna i Hercegovina morala bi udvostručiti gotovo sasvim blokirana nastojanja da najzad počne ispunjavati 14 prioritetnih obaveza iz Mišljenja Evropske komisije i osiguravati najkonkretniju međunarodno podršku za prioritet svih prioriteta – prijem u NATO – kao garanciju dugoročne bezbjednosti.
I na tom terenu se baš ovih dana pokazuje kako bi umjesto prirodne potpore Hrvatske i taj korak prema trajnoj stabilnosti mogao naići na hrvatsku blokadu: predsjednik Milanović je negdje izjavio kako bi i „ulazak Bosne i Hercegovine u NATO mogao biti uvjetovan izmjenom njenog izbornog zakonodavstva“ i kako on vidi problem da u NATO uđe „tako neusklađena država“.
Pročitajte i ovo: NATO prepušta analizu Milanovićevih izjava BiH i HrvatskojI na tom pitanju „razgovor prijatelja“ u Zagrebu i Beogradu o „euroatlantskom putu i regionalnoj saradnji“ nagovještaj je mogućih novih blokada, jer „Srbi neće u NATO“ a Hrvati sad imaju problem s „neusklađenom državom“ ali Zapad se nije odrekao ideala „Evrope cjelovite i slobodne“ i – kao i Bosna i Hercegovina – ima strateški interes da se ta zona demokratija osigura i na Zapadnom Balkanu.
To nije tema o kojoj bi odlučujuću riječ mogao imati Zoran Milanović.