Piše: Kemal Kurspahić
(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RSE)
Odluka predstavnika Republike Srpske u državnim institucijama Bosne i Hercegovine da sve dok međunarodne sudije ne budu uklonjene iz Ustavnog suda neće učestvovati u odlučivanju u institucijama na državnom nivou mogla bi iznenaditi samo naivne i potpuno neobaviještene o dugo najavljivanom i pripremanom scenariju poništenja bosanskohercegovačke državnosti.
Entitetski neupitni vođa odavno već nipodaštava Ustavni sud i strane sudije u njemu.
Pročitajte i ovo: Predstavnici RS obustavljaju rad u odlučivanju u institucijama BiHNajdramatičniji primjer krize u tim odnosima: odluka entitetskih organa da uprkos odluci Ustavnog suda o neustavnosti tog čina proglase 9. januar za Dan Republike Srpske. To je, naime, dan jednostranog proglašenja „Srpske Republike Bosne i Hercegovine“ 1992. godine kojim počinje udruženi zločinački poduhvat progona ili (riječima iz presuda haškog tribunala) istrebljenja nesrpskog stanovništva sa širokih prostora proglašenih „srpskim“ čak i ako je u brojnim od tih opština većinu činilo nesrpsko stanovništvo.
Međunarodni pokrovitelji postdejtonskog projekta mirne Bosne (i Hercegovine) u nebrojenim ranijim osporavanjima „stranog nadzora“ i „stranih sudija u Ustavnom sudu“ dosljedno su upozoravali da entitet ne može preuzimati nadležnosti države i da je obavezan poštovati odluke Ustavnog suda.
Ono u čemu se ovonedjeljna kriza bitno razlikuje od višegodišnjih izazova iz Banjaluke suverenitetu države, stranom nadzoru i učešću stranaca u Ustavnom sudu je savršena sinhronizacija antidržavnih aktivnosti srpskog i hrvatskog osporavanja suvereniteta bosanske države.
Pročitajte i ovo: Dodik o 'BiH i bezizlaznoj situaciji', susret s predstavnicima Kvinte u Predsjedništvu
Neposredno nakon što je objavljen ultimatum srpskog entiteta, ili uklanjanje stranih sudija ili blokada odlučivanja u državnim institucijama bez kojeg uskoro možda neće biti Bosne i Hercegovine, predsjednici vodeće srpske i hrvatske stranke – Milorad Dodik i Dragan Čović – sastali su se u sarajevskom predgrađu Istočno Sarajevo i objavili međusobno razumijevanje i podršku u dva ključna zahtjeva svojih stranaka: za promjene Izbornog zakona koje će obezbijediti izbor „legitimnih predstavnika konstitutivnih naroda“ po mjeri HDZ-a i uklanjanje stranih sudija iz Ustavnog suda Bosne i Hercegovine po želji SNSD-a.
Iako se pri tome Čović poziva na Ustav i Dejtonski sporazum a Dodik na „izvorni Dejton“ oba histerično osporavana rješenja, i način izbora člana Predsjedništva iz redova hrvatskog naroda i učešće stranih sudija u Ustavnom sudu, izričito su propisana Dejtonskim sporazumom.
Ovih dana demonstrirana savršena saglasnost predvodnika srpskog i hrvatskog nacionalizma o daljem potkopavanju državnosti – kako i Čović i Dodik vole reći – „ovog prostora“ ima i svoju uznemirujuću istoriju iz devedesetih
Ovih dana demonstrirana savršena saglasnost predvodnika srpskog i hrvatskog nacionalizma o daljem potkopavanju državnosti – kako i Čović i Dodik vole reći – „ovog prostora“ ima i svoju uznemirujuću istoriju iz devedesetih.
Ona počinje tajanstvenim dogovaranjima i sporazumijevanju srpskog i hrvatskog neupitnog vođe, Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana, u Karađorđevu o podjeli Bosne i Hercegovine čak i kad su njihove dvije zemlje ratovale jedna protiv druge a nastavljaju se pregovorima o teritorijalnom razgraničenju između lokalnih lidera u Hercegovini, Mate Bobana i Bože Vučurevića, u kojima je – po kazivanju samog Vučurevića u zagrebačkom magazinu Nacional – on predlagao najprirodniju granicu, rijeku Neretvu: Hrvati na Zapadnoj, Srbi na Istočnoj obali. „A što ćemo s Muslimanima?“, pitao je Boban.
„Tom kvazi narodu mjesto je između nas – u Neretvi“, odgovorio je Vučurević. Nakon toga slijedi sastanak u Gracu 6. maja 1992. vođa srpskog i hrvatskog udruženog zločinačkog poduhvata Radovana Karadžića i Mate Bobana o podjeli Bosne i Hercegovine na srpsku i hrvatsku republiku približno u granicama Hrvatske banovine iz 1939. godine.
Sve to je međunarodnopravno presuđeno kao udruženi zločinački poduhvat čije su vođe osuđene na višedecenijske zatvorske kazne ali se njihova zlodjela, od istrebljenja „drugih“ do genocida u Srebrenici, agresivno poriču a njihovi počinioci i u Srbiji i u Hrvatskoj slave kao nacionalni heroji. Sada se – gotovo četvrt vijeka nakon okončanja rata – ulažu posljednji napori da se bojkotovanjem formiranja i funkcionisanja vlasti spriječe euroatlantske aspiracije većine građana.
U tome posebnu ulogu, kao i u nasilju nad Bosnom i Hercegovinom devedesetih, igraju susjedne Srbija i Hrvatska. Obje te države predstavljaju se kao „garanti dejtonskog sporazuma“ i u međunarodnim forumima tvrde kako poštuju „teritorijalni integritet i suverenitet“ susjedne države ali ga obje uporno narušavaju. Srbija – učešćem u Dodikovim manifestacijama „državnosti“ entiteta, a Hrvatska – širenjem u evropskim institucijama straha od „islamističke prijetnje“ iz Bosne i Hercegovine i agresivnim insistiranjem na „legitimnom zastupanju konstitutivnih naroda“ nasuprot evropskoj vrijednosti jednakih prava svih građana da se kandiduju i budu birani na sve funkcije.
A gdje su u svemu tome „probosanske snage“? Da su zaista probosanske – napravile bi za 25 postdejtonskih godina makar i najskromniji korak u okupljanju onih koji podržavaju euroatlantske perspektive države. U ovoj prilici ne može se zanemariti to što je, već i po imenu najbosanskija partija (Stranka za BiH) prije gotovo 14 godina odbacila međunarodni projekt postepenog jačanja državnih institucija - „Aprilski paket“ – da bi nakon toga opao međunarodni interes i angažman u Bosni i Hercegovini.
U suočavanju sa nasrtajima na njenu državnost ovih dana nisu dovoljne izjave kako „nećemo dozvoliti ucjene“ i „ustavni udar“ i kako će se „probosanske snage oduprijeti unutar institucija sistema“.
One bi morale alarmirati međunarodne sponzore projekta „mirne Bosne“ na opasnosti s kojima se taj projekt suočava bilo od antibosanskih snaga unutar BiH; teritorijalnih pretenzija susjednih zemalja; miješanja velikih sila – poput Rusije – u odlučivanje o euroatlantskoj budućnosti.