Recept za glavobolju

Kemal Kurspahić

Puna četiri mjeseca prije oktobarskih izbora na bosanskoj političkoj sceni bar jedna uticajna institucija, Islamska zajednica – koja je u ranijim izbornim godinama još i imala obzira prema civilizacijskom principu "odvajanja crkve od države" pa je svoje političke favorite podržavala, istina lako odgonetljivim, šiframa ("De nam ti Harise napiši taj evropski ustav") – sada se otvoreno bacila na posao kompromitacije političke partije koju je nekada podržavala: u samo nekoliko dana i njen poglavar Mustafa Cerić i njegov zamjenik Ismet Spahić izišli su u javnost s napadima na predsjednika Stranke demokratske akcije Sulejmana Tihića. Cerić ga je pozvao da "povuče izjavu" o tome da se na početku opsade Sarajeva dogodio zločin nad kolonom JNA u povlačenju u Dobrovoljačkoj ulici a Spahić je na stranicama Dnevnog avaza otišao i mnogo dalje insinuirajući kako je predsjednik SDA "ubačeni čovjek ... srpski igrač" na bosanskoj političkoj sceni.

Sa malo sjećanja na vrijeme kad je u Bosni mogućnost uspostave političkog pluralizma odbačena u ime promocije etničkog eksluzivizma, a ideja demokratije žrtvovana za račun dominacije triju međusobno suprotstavljenih etničkih partija, lako je zaključiti da SDA nije tek nevina žrtva sadašnje neprimjerene kampanje dvojice čelnika Islamske zajednice nego je i sama aktivno utirala put njenom neprimjerenom uticaju na politički i javni život.

Već u pripremama za "prve demokratske izbore" 1990. godine džamije su u bosanskoj provinciji bile neformalni "izborni štabovi" muslimanske političke partije a ona je pobjedu na izborima simbolično demonstrirala i tako što je bosanski parlament pretvorila u džamiju: poslanici SDA su u zgradi skupštine klanjali džuma namaz pokazujući tako koliko drže do odvajanja politike i vjere. Ono što se u zapadnoj civilizaciji naziva "zidom odvajanja" između vjerskog i javnog u bosanskom je ratnom iskustvu potpuno poništeno u postepenoj islamizaciji Armije i Izetbegovićevim javnim smotrama njenih isključivo islamskih jedinica.

Dakle, kad je riječ o današnjem neuobičajeno agresivnom nastojanju najviših predstavnika Islamske zajednice da arbitriraju u bosanskom političkom životu onda se – bar iz perspektive SDA – ne može baš govoriti da je ona nepozvana da se u to miješa. Moglo bi se gotovo reći: Tražili ste, gledajte.

Ali, u načinu kako se vrh Islamske zajednice – u sinhronizovanim napadima – pokušava obračunati s Tihićem sadržana je i zastrašujuća poruka o mogućoj zloupotrebi moralnog autoriteta vjerskih institucija u bosanskohercegovačkom javnom životu. Reis, recimo, podučava Tihića kako njegova izjava o "zločinu u Dobrovoljačkoj" nije "u duhu vladavine prava" a da mu, valjda u uživljavanju u ulogu vrhovnog presuditelja, ne pada na um da se priupita – a koliko uspostavi vladavine prava može doprinositi to što o tome je li ili nije bilo zločina presuđuju vjerski pooglavari prije nego što bosanskohercegovačko pravosuđe sa gotovo dvodecenijskim zakašnjenjem odluči o tome?

Argumentacija i artikulacija napada na Tihića od strane reisovog zamjenika još je više uznemirujuća. On govori o političarima od kojih bi bolje bilo "izabrati i kakvog konja"; propisuje kakve osobine mora imati onaj kome se može pokloniti povjerenje uključujući i kriterij da "političar može biti samo onaj ko je osjetio granate u Sarajevu" i, pozivajući se na "jednog čovjeka u Štutgartu 1966. godine", optužuje Tihića da je "ubačeni srpski igrač" na bosanskoj sceni a za Izetbegovićevog bivšeg savjetnika kaže kako je poslan iz "male Srbije" – kako on govori o Londonu – sa špijunskom misijom da ubijedi Izetbegovića da za svog nasljednika postavi Tihića. A da bi priča o njegovoj izdajničkoj misiji bila zaokružena tu je i insinuacija kako je čovjek označen za ovo političko smaknuće "izišao iz srpskih logora s kravatom" i "otišao Abdiću".

Insinuirajući kako je Izetbegović za savjetnika i nasljednika odabrao "ubačene igrače", reisov zamjenik – u nehaju za logiku – usput ukazuje i na monumentalnu nekompetentnost bivšeg bošnjačkog vođe. A gdje nema logike, sve je moguće, pa i to da zamjenik reisa u svojatanju bošnjaštva čini praktično isti grijeh koji su pravovjerni Bošnjaci ranije pripisivali komunistima: tvrdili su, naime, kako je istorijski grijeh bivše vlasti bilo poistovjećivanje vjerskog i nacionalnog u statusu bosanskih muslimana a sada, evo, Spahić insistira kako je Islamska zajednica "glava bošnjačkog naroda" reducirajući ga na taj način, htio-ne htio, samo na njegovu vjersku dimenziju.

A ako je Spahić u pravu u vezi s "glavom bošnjačkog naroda" onda su Bošnjaci još jednom na kritičnom raskršću: umjesto pluralizma nudi im se perspektiva nepomirljivih unutrašnjih podjela – pa i političke eliminacije odabranih za odstrel – i zavade sa svijetom umjesto euroatlantskih integracija, simbolizovane u ne tako davnom reisovom poređenju poratne Bosne s Guantanamom; međunarodnog prisustva s vladavinom Udbe; i neformalne međunarodne analize vanpravnih uticaja među Bošnjacima s nacističkim projektom "konačnog rješenja". Dovoljno da – boli glava.