Gotovo 20 godina nakon početka i 16 godina nakon završetka troipogodišnjeg bosanskohercegovačkog rata, april 1992.-novembar 1994, Bosna i Hercegovina nosi se s nasljeđem sukoba ne samo u još nezavršenim haškim i još nezapočetim sarajevskim suđenjima za ratne zločine već i na nivou običnog međuljudskog nerazumijevanja, od razgovora u kafani do memoarske, dokumentarne ili naučne valorizacije devedesetih.
I punih 20 godina nakon početka balkanskih ratova devedesetih, u razgovorima s ljudima iz naših podneblja rasutim po svijetu, lako je već i pomoću jednog pitanja zaključiti - kojoj političkoj opciji oni pripadaju. Postavite i najobičnije pitanje - je li "to" u Bosni i Hercegovini bio "građanski rat" ili "agresija" - i zagazićete u minsko polje dubokih neslaganja o prirodi tog rata.
Iz srpske perspektive, riječ je o "građanskom ratu" u kojem su ratovali svi protiv svih - Srbi protiv Hrvata i Bošnjaka a Bošnjaci i Hrvati jedni protiv drugih; iz bošnjačke - riječ je o agresiji koja je kuliminirala u genocidu. Između tih krajnosti kao da nema i ne može biti "sredine terena" u vidu otvorenosti da se pravosudno, istorijski, dokumentarno istraže i utvrde činjenice: zato se, i 16 godina nakon završetka rata, još ne nazire neko zajedničko razumijevanje o tome šta se zaista događalo na Balkanu devedesetih.
A ta zakasnjela, prijeko potrebna, valorizacija ratnih zbivanja devedesetih vjerovatno bi pokazala kako to definitivno nije priča koja se može ispričati u crno-bijeloj tehnici u čijim bi krajnostima bile kvalifiklacije o "građanskom ratu" ili "agresiji" i "genocidu".
Najveći dio onih koji su doživjeli, recimo, troipogodišnju opsadu Sarajeva, s dnevnim terorom protiv grada i njegovih građana - s danonoćnom snajperskom, mitraljeskom, minobacačkom, artiljerijskom paljbom po sarajevskim naseljima, od Mladićeve snimljene naredbe "Velušiće tuci jer tamo nema srpskog življa mnogo" do gađanja djece u improvizovanoj ratnoj školi ili na sanjkaškoj stazi na Alipašinom Polju - lako će se složiti kako je priča o opsadi Sarajeva primjer sukoba dobra i zla u kojem je moralni imperativ biti na strani terorisanog grada i njegovog stanovništva.
Ali, i gotovo 16 godina nakon završetka opsade, čak i među ljudima koji su iskusili troipogodišnji teror nad Sarajevom, pojavljuju se reinterpretacije devedesetih u kojima ideološki motivisane priče o "građanskom ratu" imaju veću težinu i od vlastitih sjećanja na dane opsade. Tako se licitira s tvrdnjama o koncentracionim logorima za Srbe u ratnom Sarajevu; s masovnim hapšenjima i prisiljavanju na kopanje rovova na prvim linijama odbrane grada; nerazjašnjenim nestancima desetina ljudi sve do otvorenog osporavanjua i prirode napada na Bosnu i Hercegovinu i unutrašnjih dimenzija tog rata.
U odsustvu sistematskog nastojanja da se dokumentuje i naučno osvijetli period deveedsetih, svjedoci smo da se i ovih dana politički potežu i nameću interpretacije u kojima se osporava karakter i obim zločina opsade; u kojima se ponovo licitira s višestruko preuveličanim brojem srpskih žrtava samovolje sarajevskih ratnih komandanata i njihovih jedinica; a ponovo se nameće i tema razloga za neposredno poratni masovni egzodus prije svega sarajevskih Srba iz opština u kojima su do tada živjeli u miru sa svojim susjedima.
U tim iritirajućim interpretacijama ratnih zbivanja devedesetih ide se i tako daleko da se gotovo svakodnevno pojavljuju insinuacije - ili se čak nude kao "dokazane činjenice" - o tome kako su navodno muslimani u opkoljenom Sarajevu granatirali sami sebe kako bi iznudili vojnu intervenciju NATO-a.
Ali, koliko god svakome ko je živio u opsjednutom Sarajevu bilo jasno da nema nikakvog osnova za izjednačavanje troipogodišnjeg ubijanja, izgladnjivanja i ponižavanja cijelog jednog grada sa pojedinačnim zlodjelima počinjenim unutar grada tokom opsade, lako je pokazati kako to ipak nije bio film u crno-bijelojn tehnici i kako je između dvije krajnosti, "agresije" i "građanskog rata", počinjen i priličan broj individualnih zlodjela koja su narušila moralnu čistotu odbrane: ljudi jesu odvođeni i tajanstveno nestajali u kopanju rovova na linijama izloženim paljbi; bilo je i pritvaranja, mučenja i ubijanja iz koristoljublja - od zauzimanja tuđih stanova do novčanih ucjena za "razmjenu zarobljenika" najčešće uhapšenih pod lažnim optužbama za "davanje signala neprijatelju" i druge "petokolonaške aktivnosti"; i, iako su toj vrsti nasilja bili izloženi i Bošnjaci, vjerovatno bi se moglo dokazati da su nesrazmjerno češće bili progonjeni Srbi i ostalo nebošnjačko stanovništvo.
To što vladajuće bošnjačke partije ni punih 16 godina nakon rata nisu zahtijevala da se pravosudno gone i sankcionišu ratna zlodjela u opkoljenom Sarajevu pothranjuje propagandistička pretjerivanja u jednakoj raspodjeli krivice za opsadu ali je prije svega uvreda i za sve istinske branice grada koja devalvira njihovu žrtvu.
I punih 20 godina nakon početka balkanskih ratova devedesetih, u razgovorima s ljudima iz naših podneblja rasutim po svijetu, lako je već i pomoću jednog pitanja zaključiti - kojoj političkoj opciji oni pripadaju. Postavite i najobičnije pitanje - je li "to" u Bosni i Hercegovini bio "građanski rat" ili "agresija" - i zagazićete u minsko polje dubokih neslaganja o prirodi tog rata.
To što vladajuće bošnjačke partije ni punih 16 godina nakon rata nisu zahtijevala da se pravosudno gone i sankcionišu ratna zlodjela u opkoljenom Sarajevu pothranjuje propagandistička pretjerivanja u jednakoj raspodjeli krivice za opsadu ali je prije svega uvreda i za sve istinske branice grada koja devalvira njihovu žrtvu.
Iz srpske perspektive, riječ je o "građanskom ratu" u kojem su ratovali svi protiv svih - Srbi protiv Hrvata i Bošnjaka a Bošnjaci i Hrvati jedni protiv drugih; iz bošnjačke - riječ je o agresiji koja je kuliminirala u genocidu. Između tih krajnosti kao da nema i ne može biti "sredine terena" u vidu otvorenosti da se pravosudno, istorijski, dokumentarno istraže i utvrde činjenice: zato se, i 16 godina nakon završetka rata, još ne nazire neko zajedničko razumijevanje o tome šta se zaista događalo na Balkanu devedesetih.
A ta zakasnjela, prijeko potrebna, valorizacija ratnih zbivanja devedesetih vjerovatno bi pokazala kako to definitivno nije priča koja se može ispričati u crno-bijeloj tehnici u čijim bi krajnostima bile kvalifiklacije o "građanskom ratu" ili "agresiji" i "genocidu".
Najveći dio onih koji su doživjeli, recimo, troipogodišnju opsadu Sarajeva, s dnevnim terorom protiv grada i njegovih građana - s danonoćnom snajperskom, mitraljeskom, minobacačkom, artiljerijskom paljbom po sarajevskim naseljima, od Mladićeve snimljene naredbe "Velušiće tuci jer tamo nema srpskog življa mnogo" do gađanja djece u improvizovanoj ratnoj školi ili na sanjkaškoj stazi na Alipašinom Polju - lako će se složiti kako je priča o opsadi Sarajeva primjer sukoba dobra i zla u kojem je moralni imperativ biti na strani terorisanog grada i njegovog stanovništva.
Ali, i gotovo 16 godina nakon završetka opsade, čak i među ljudima koji su iskusili troipogodišnji teror nad Sarajevom, pojavljuju se reinterpretacije devedesetih u kojima ideološki motivisane priče o "građanskom ratu" imaju veću težinu i od vlastitih sjećanja na dane opsade. Tako se licitira s tvrdnjama o koncentracionim logorima za Srbe u ratnom Sarajevu; s masovnim hapšenjima i prisiljavanju na kopanje rovova na prvim linijama odbrane grada; nerazjašnjenim nestancima desetina ljudi sve do otvorenog osporavanjua i prirode napada na Bosnu i Hercegovinu i unutrašnjih dimenzija tog rata.
U odsustvu sistematskog nastojanja da se dokumentuje i naučno osvijetli period deveedsetih, svjedoci smo da se i ovih dana politički potežu i nameću interpretacije u kojima se osporava karakter i obim zločina opsade; u kojima se ponovo licitira s višestruko preuveličanim brojem srpskih žrtava samovolje sarajevskih ratnih komandanata i njihovih jedinica; a ponovo se nameće i tema razloga za neposredno poratni masovni egzodus prije svega sarajevskih Srba iz opština u kojima su do tada živjeli u miru sa svojim susjedima.
U tim iritirajućim interpretacijama ratnih zbivanja devedesetih ide se i tako daleko da se gotovo svakodnevno pojavljuju insinuacije - ili se čak nude kao "dokazane činjenice" - o tome kako su navodno muslimani u opkoljenom Sarajevu granatirali sami sebe kako bi iznudili vojnu intervenciju NATO-a.
Sarajevo nakon granatiranja, arhivska fotografija
Kad je riječ o tome zašto su brojne srpske porodice u vrijeme reintegracije Sarajeva i federalnog dijela Bosne i Hercegovine masovno bježale iz glavnog grada, ne može se žmuriti pred činjenicama o poztivima s najviših mjesta srpske politike za kolektivno napuštanje Sarajeva sve do vizuelno upečatljive demonstracije tog osjećanja u vidu otkopavanja grobova i prenošenja u novo mjesto stalnog boravka skeletnih ostataka umrlih srodnika.Ali, koliko god svakome ko je živio u opsjednutom Sarajevu bilo jasno da nema nikakvog osnova za izjednačavanje troipogodišnjeg ubijanja, izgladnjivanja i ponižavanja cijelog jednog grada sa pojedinačnim zlodjelima počinjenim unutar grada tokom opsade, lako je pokazati kako to ipak nije bio film u crno-bijelojn tehnici i kako je između dvije krajnosti, "agresije" i "građanskog rata", počinjen i priličan broj individualnih zlodjela koja su narušila moralnu čistotu odbrane: ljudi jesu odvođeni i tajanstveno nestajali u kopanju rovova na linijama izloženim paljbi; bilo je i pritvaranja, mučenja i ubijanja iz koristoljublja - od zauzimanja tuđih stanova do novčanih ucjena za "razmjenu zarobljenika" najčešće uhapšenih pod lažnim optužbama za "davanje signala neprijatelju" i druge "petokolonaške aktivnosti"; i, iako su toj vrsti nasilja bili izloženi i Bošnjaci, vjerovatno bi se moglo dokazati da su nesrazmjerno češće bili progonjeni Srbi i ostalo nebošnjačko stanovništvo.
To što vladajuće bošnjačke partije ni punih 16 godina nakon rata nisu zahtijevala da se pravosudno gone i sankcionišu ratna zlodjela u opkoljenom Sarajevu pothranjuje propagandistička pretjerivanja u jednakoj raspodjeli krivice za opsadu ali je prije svega uvreda i za sve istinske branice grada koja devalvira njihovu žrtvu.