Islamska zajednica Bosne i Hercegovine je ovih dana, objavljujući vlastiti Izvještaj o islamofobiji, diskriminaciji i netoleranciji na području IZ u BiH - onako kako je doživljavaju njeni analitičari - uputila demokratskoj javnosti i svojevrstan intelektualni izazov: da, na ponuđenim primjerima onog što sačinitelji izvještaja smatraju manifestacijama "mržnje prema islamu i/li strah od islama", kritički sagleda koje su manifestacije i kakve su razmjere te mržnje u bosanskohercegovačkom društvu ali i koliko je rašireno i kakve posljedice izaziva olako pripisivanje svake kritike ličnostima i institucijama Islamske zajednice islamofobiji, diskriminaciji i netoleranciji. Ako bi izvještaj, čak i ako to nije bila namjera njegovih autora, potakao taj zakasnjeli dijalog i doprinio širenju - a ne sužavanju - prostora slobodnog promišljanja uloge vjerske zajednice u demokratskoj državi onda bi to bio njegov značajan doprinos uspostavljanju uslova u kojima će nerijetko histerične optužbe i kontraoptužbe zamijeniti uljudan i društveno koristan razgovor.
Ne ulazeći sad u sve dimenzije objavljenog dokumenta, ili bar način na koji se on bavi onim što autori označavaju kao islamofobiju među domaćim i međunarodnim zvaničnicima, čini se da je Izvještaj - baveći se navodnim medijskim primjerima i manifestacijama islamofobije - prije demonstrirao sklonost vjerskih autoriteta za olako izricanje prijekih sudova nego želju ili potrebu za dijalogom.
Tako se, recimo, bosanskohercegovačkim medijima prigovara "visok stupanj netolerancije prema, prvenstveno Islamskoj zajednici i reisu-l-ulemi, a potom i muslimanima i islamskim vrijednostima" a takva se sveobuhvatna optužba potkrepljuje istrgnutim fragmentima novinskih i televizijskih priloga u kojima istina najčešće jeste riječ o javnom angažmanu i stavovima čelnika Islamske zajednice ali se ama baš ničim ne dovode u pitanje ni muslimani ni islamske vrijednosti. U stvarima u kojima vjerski poglavar zauzima javne - i nerijetko i vanvjerske političke stavove - on, kao i svaki učesnik u javnom dijalogu, preuzima i rizike javnog propitivanja, neslaganja i kritike. Čak i ako je ona ponekad neumjerena u izrazu ili ispod nivoa dobrog ukusa svaki pokušaj da se kritika javnog angažmana vjerskog poglavara poistovijeti s mržnjom prema muslimanima je neprihvatljiv način ušutkivanja kritičara i sužavanja prostora javnog dijaloga.
U Izvještaju citirani primjeri navodne islamofobije najčešće su kritika konkretnih javnih stavova poglavara Islamske zajednice, na primjer - njegovog stajanja u zaštitu seoskog hodže osuđenog za pedofiliju ili njegove podrške kasnije smijenjenoj direktorici javne dječje ustanove zbog nametanja islamskih sadržaja i kriterija u obrazovanju najmlađih, uključujući i simbolični progon "Djeda Mraza", a kletva "mržnje prema muslimanima" bačena je i na autore tekstova u kojima se propituju moguća pretjerivanja u izgradnji vjerskih objekata i posebno prikupljanje priloga za izgradnju reprezentativne rezidencije u Sarajevu, kao i na one koji su ukazivali na manifestacije islama neprimjerene bosanskoj tradiciji ili kritikovali poglavareve političke stavove o međunarodnim predstavnicima u Bosni i Hercegovini.
U tom segmentu ukazivanja na navodnu islamofobiju u medijima, pozivajući se na međunarodne standarde tolerancije, sačinitelji Izvještaja su opake namjere ilustrovali i istrgnutim rečenicama iz satiričkih tekstova u kojima se - u pretjerivanjima primjerenoj toj književnoj vrsti - ipak potcrtavaju pojave relevantne za ozbiljan društveni dijalog. Njega, međutim, teško da može biti ako se onima koji drugačije misle pripisuje ni manje ni više nmego "zločin mržnje" koji se - prema tom dokumentu - "pokazuje ... i kroz nepoštovanje vjerskih autoriteta i autonomije upravljanja Islamskom zajednicom".
"Posebno izražen vid netolerancije i ispoljavanja mržnje u BiH jeste omalovažavanje i vrijeđanje najviših vjerskih autoriteta i zvaničnih organa Islamske zajednice. Naročita meta takvih postupaka bio je reisu-l-ulema Islamske zajednice dr. Mustafa Cerić, na čijoj su javnoj kompromitaciji duži vremenski period radili pojedini mediji. Provođenje tako sistematične i dugotrajne negativne medijske kampanje protiv reisu-l-uleme teško je zamislivo bez podrške ili odobravanja određenih političkih i ideoloških grupacija u društvu i predstavlja svojevrsni presedan".
Potezanje verbalne artiljerije u vidu optužbi za "zločin mržnje" prema onima koji se usuđuju da propituju poglede i angažman vjerskih autoriteta krajnje je štetno za atmosferu prijeko potrebnog javnog dijaloga o dilemama i putevima evropske budućnosti Bosne i Hercegovine među kojima se pitanja odgovarajuće podjele državnih i vjerskih poslova; nacionalne i vjerske ravnopravnosti; odgovarajuće uloge vjerskih institucija u javnom životu ne mogu razmatrati u atmosferi straha da bi kritika bilo čijih stavova mogla biti poistovijećena ni manje ni više nego sa - "zločinom mržnje".
U Izveštaju stoji: "Posebno izražen vid netolerancije i ispoljavanja mržnje u BiH jeste omalovažavanje i vrijeđanje najviših vjerskih autoriteta i zvaničnih organa Islamske zajednice."
Ne ulazeći sad u sve dimenzije objavljenog dokumenta, ili bar način na koji se on bavi onim što autori označavaju kao islamofobiju među domaćim i međunarodnim zvaničnicima, čini se da je Izvještaj - baveći se navodnim medijskim primjerima i manifestacijama islamofobije - prije demonstrirao sklonost vjerskih autoriteta za olako izricanje prijekih sudova nego želju ili potrebu za dijalogom.
Tako se, recimo, bosanskohercegovačkim medijima prigovara "visok stupanj netolerancije prema, prvenstveno Islamskoj zajednici i reisu-l-ulemi, a potom i muslimanima i islamskim vrijednostima" a takva se sveobuhvatna optužba potkrepljuje istrgnutim fragmentima novinskih i televizijskih priloga u kojima istina najčešće jeste riječ o javnom angažmanu i stavovima čelnika Islamske zajednice ali se ama baš ničim ne dovode u pitanje ni muslimani ni islamske vrijednosti. U stvarima u kojima vjerski poglavar zauzima javne - i nerijetko i vanvjerske političke stavove - on, kao i svaki učesnik u javnom dijalogu, preuzima i rizike javnog propitivanja, neslaganja i kritike. Čak i ako je ona ponekad neumjerena u izrazu ili ispod nivoa dobrog ukusa svaki pokušaj da se kritika javnog angažmana vjerskog poglavara poistovijeti s mržnjom prema muslimanima je neprihvatljiv način ušutkivanja kritičara i sužavanja prostora javnog dijaloga.
U Izvještaju citirani primjeri navodne islamofobije najčešće su kritika konkretnih javnih stavova poglavara Islamske zajednice, na primjer - njegovog stajanja u zaštitu seoskog hodže osuđenog za pedofiliju ili njegove podrške kasnije smijenjenoj direktorici javne dječje ustanove zbog nametanja islamskih sadržaja i kriterija u obrazovanju najmlađih, uključujući i simbolični progon "Djeda Mraza", a kletva "mržnje prema muslimanima" bačena je i na autore tekstova u kojima se propituju moguća pretjerivanja u izgradnji vjerskih objekata i posebno prikupljanje priloga za izgradnju reprezentativne rezidencije u Sarajevu, kao i na one koji su ukazivali na manifestacije islama neprimjerene bosanskoj tradiciji ili kritikovali poglavareve političke stavove o međunarodnim predstavnicima u Bosni i Hercegovini.
U tom segmentu ukazivanja na navodnu islamofobiju u medijima, pozivajući se na međunarodne standarde tolerancije, sačinitelji Izvještaja su opake namjere ilustrovali i istrgnutim rečenicama iz satiričkih tekstova u kojima se - u pretjerivanjima primjerenoj toj književnoj vrsti - ipak potcrtavaju pojave relevantne za ozbiljan društveni dijalog. Njega, međutim, teško da može biti ako se onima koji drugačije misle pripisuje ni manje ni više nmego "zločin mržnje" koji se - prema tom dokumentu - "pokazuje ... i kroz nepoštovanje vjerskih autoriteta i autonomije upravljanja Islamskom zajednicom".
Veliki bosanski muftija Mustafa Cerić ptokom posete nacističkog logora Aušvic-Birkenau, 01. februar 2011.
O tome se u Izvještaju kaže:
"Posebno izražen vid netolerancije i ispoljavanja mržnje u BiH jeste omalovažavanje i vrijeđanje najviših vjerskih autoriteta i zvaničnih organa Islamske zajednice. Naročita meta takvih postupaka bio je reisu-l-ulema Islamske zajednice dr. Mustafa Cerić, na čijoj su javnoj kompromitaciji duži vremenski period radili pojedini mediji. Provođenje tako sistematične i dugotrajne negativne medijske kampanje protiv reisu-l-uleme teško je zamislivo bez podrške ili odobravanja određenih političkih i ideoloških grupacija u društvu i predstavlja svojevrsni presedan".
Potezanje verbalne artiljerije u vidu optužbi za "zločin mržnje" prema onima koji se usuđuju da propituju poglede i angažman vjerskih autoriteta krajnje je štetno za atmosferu prijeko potrebnog javnog dijaloga o dilemama i putevima evropske budućnosti Bosne i Hercegovine među kojima se pitanja odgovarajuće podjele državnih i vjerskih poslova; nacionalne i vjerske ravnopravnosti; odgovarajuće uloge vjerskih institucija u javnom životu ne mogu razmatrati u atmosferi straha da bi kritika bilo čijih stavova mogla biti poistovijećena ni manje ni više nego sa - "zločinom mržnje".