Blizak poznanik, američki kongresmen koji svakih mjesec-dva svrati u redakciju mojih novina na neobavezan razgovor, u kojem uz njegove inicijative od interesa za ovdašnju javnost na kraju uvijek “pod razno” pretresamo i zajednički interes za bosanske prilike, ovog puta je imao i svjež povod za taj dio priče: “Dolazi Silajdžić, traži pomoć oko zamjene dejtonskog nekim boljim ustavom, ali mi se čini da ima i onih koji agituju da se ništa ne mijenja”, rekao mi je u najnovijem susretu. Silajdžić je i sam, na povratku iz Vašingtona u Sarajevo, izjavio kako je njegova posjeta imala za cilj pored ostalog poticanje daljeg angažovanja Sjedinjenih Država u BiH i podrške ustavnim promjenama. Kao pozitivan korak u tom smjeru naveo je pridruženje “petnaestak članova Kongresa” takozvanom bosanskom klubu. Taj korak, međutim, može da bude i napredovanje u pogrešnom smjeru ako se pogleda iz malo kritičkijeg ugla: “petnaestak članova Kongresa”, naime, predstavlja tek zanemarljivu manjinu u odnosu na 535 kongresmena; njihova mišljenja se uvažavaju ali spoljnu politiku vodi administracija u kojoj Silajdžić u dvije ovogodišnje posjete Vašingtonu nije dobacio dalje od neugodnog susreta s državnim podsekretarom; i, najzad, Silajdžićev bosanski – ili, preciznije, bošnjački – klub u Kongresu korak je i prema “balkanizaciji prijateljstava” jer postoji, naravno, i srpski i albanski i razni drugi klubovi zavisno od trenutnih potreba i interesa različitih etničkih grupa da preko svojih zastupnika u Kongresu poguraju kakav zavičajni interes.
Silajdžić je na povratku u Sarajevo govorio i kako je njegova misija imala za cilj i suprotstavljanje “antibosanskoj propagandi” ali, nekom neobjašnjivom vremenskom podudarnošću, praktično u isto vrijeme dok je on nezvanično objašnjavao svoju poziciju kongresmenima koji su našli vremena za njega, na jednom zvaničnom skupu u Kongresu – saslušanju pred kongresnom Helsinškom komisijom – zamjenik međunarodnog Visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini, američki diplomata Rafi (Raffi) Gregorian, oslikao je situaciju u toj zemlji dramatično olujnim bojama. Rekao je kako se saslušanje održava “u vitalnom trenutku bosanskohercegovačke istorije” i kako idućih nekoliko mjeseci ako ne i nekoliko nedjelja, može odlučiti “i o samom njenom opstanku”. Ako se tome doda i takođe zabrinjavajuća izjava američkog državnog sekretara Kondolize Rajs (Condoleezza Rice) koja je u dugom razgovoru s redakcijom dalaskog dnevnika “Morning Star”, govoreći o teškoćama podizanja država iz pustoši rata, u dvije rečenice navela i primjer Bosne i Hercegovine, za koju je podsmješljivo rekla da još nije prava država jer “ima tri predsjednika, tri policije i tri vojske” – očito je da je Silajdžićeva prilično nedržavnička misija “suprotstavljanja propagandi” uzaludnija od skupljanja jednom prosutog perja.
Moglo bi, naravno, dosta toga da se kaže o tome kako je upravo američka diplomatija imala ključnu ulogu u dizajniranju države kojoj se sada njena šefica podsmijava i kako visoki zamjenik visokog predstavnika, dovodeći u pitanje i sam opstanak BiH dvanaest godina nakon rata, pored ostalog dovodi u pitanje i učinke i relevantnost institucije u kojoj zauzima tako važno mjesto. Ali, Rajsova bi mogla i odgovoriti da ima i sasvim lično iskustvo koje joj daje pravo da se danas podsmijava zaostajanju u uspostavljanju bosanske države: prije gotovo dvije godine, u decembru 2005, ona je u Vašingtonu predsjedavala nad ceremonijom povodom desetogodišnjice dejtonskog sporazuma na kojoj su se lideri parlamentarnih stranaka svečano obavezali da će usvojiti ustavne promjene koje bi vodile daljem jačanju centralnih državnih institucija uključujući i uspostavu državne vlade i jednog umjesto tri predsjednika. Sve to je tada prigodno zabilježeno i u svjetskoj štampi i sve je uskoro zatim propalo, po uvjerenju mnogih u Vašingtonu “zahvaljujući” u najvećoj mjeri upravo Silajdžiću.
To uvjerenje je u saslušanju pred kongresnom komisijom ponovio i Gregorian.
Rekao je kako je do prije 18 mjeseci izgledalo da se Bosna i Hercegovina nalazi čvrsto na evropskom putu: u jesen 2005. okončana je reforma odbrane stvaranjem jedinstvenog komandnog lanca i vojnih snaga kompatibilnih s NATO standardima; uveden je VAT po evropskim kriterijima; učestala su izručenja haških optuženika; usaglašeni pricipi za reformu policije i postignut dogovor o ustavnim promjenama. Tada su – kaže Gregorian – izbili najgori instinkti lokalnih političara. Silajdžićeva partija povukla je pristanak na ustavne a Dodikova na policijske reforme i uz to je već povodom nezavisnosti Crne Gore, i naročito s približavanjem odluke o Kosovu, počela javno propovijedati mogućnost otcjepljenja Republike Srpske. Silajdžićeva predizborna obećanja ukidanja entiteta i kasnija svojevoljna tumačenja domašaja presude Međunarodnog suda pravde o genocidu u Srebrenici poticala su paranoične reakcije na srpskoj strani i sada smo tu gdje jesmo: Dodik i Silajdžić – zaključuje Gregorian – izgleda više vole izolaciju BiH nego njenu evropsku integraciju.
Čini se da je, odlazeći u Vašington u nedjelji sudbinskih suočavanja s krizom kod kuće, Silajdžić zamijenio adrese na kojima se eventualno može nešto uraditi na deblokadi evropskog puta bosanske države. To očito nisu pojedinačni članovi Kongresa, pa makar i “petnaestak” njih (od 535 članova), niti je to Evropska Unija koju je Silajdžić kritikovao što je – nasuprot vlastitim insistiranjima na izručenju optuženih za ratne zločine – Srbiji dozvolila a Bosni i Hercegovini uskratila nastavak pregovora o pridruženju. “Evropa” je, naime, kao što ima pravo da postavlja uslove za prijem u evropsku porodicu naroda, jedino i pozvana da ih tumači i primjenjuje, prilagođavajući ih i promjenljivim “realnostima na terenu”, uključujući i neprincipijelne ustupke nezaobilaznom partneru u raspletu kosovskog čvora. Sa stanovišta bosanskih interesa, potpuno je kontraproduktivno svađati se i s Evropom i s Amerikom a jedino je izgledno vratiti se mukotrpnoj izgradnji konsenzusa kod kuće o onom što bi se moralo uraditi za ispunjavanje aspiracija najvećeg dijela bosanskohercegovačkog stanovništva bez obzira na pripadnost ovom ili onom “konstitutivnom narodu”. Pri tome bi od prilične pomoći bilo i kad bi se Bošnjaci među sobom dogovorili da u izgradnji evropske države ne može reis Cerić biti taj ko će političarima izdavati naloge da pišu ustav ili agitovati po svijetu da se i “nama” – valjda Bošnjacima – dodijeli država kao svima drugima. Osim, naravno, ako i na toj strani ne postoji neiskazana saglasnost da se sve lijepo podijeli na tri.