Bilo je sasvim predvidivo da će izjašnjavanje Švicaraca protiv izgradnje munara izazvati negodovanje, pa i vrlo kritička reagovanja i među bosanskim muslimanima, kao uostalom i među iskrenim zagovornicima univerzalnih ljudskih prava bez obzira na njihovu nacionalnu ili vjersku pripadnost. Nije, dakle, ništa prirodnije nego da - kao što se većina onih koji su izišli na referendum u Švicarskoj izjasnila protiv munara videći u njima simbole širenja njima strane vjere - sada slušamo i glas onih koji su iznenađeni, pa i razočarani, takvim izjašnjavanjem Švicaraca. Kritička razmatranja kreću se u rasponu od principijelnog neslaganja već i sa idejom da se uopšte raspisuje nekakav referendum o stvarima za koje ti kritičari vjeruju da su neupitni dio svima pripadajućeg prava na slobodno ispovijedanje vjerskih osjećanja, preko razočarenja zbog narastajuće odbojnosti prema simboličnim vanjskim obilježjima islamskog prisustva u Evropi - tu se najčešće poteže javna kampanja protiv pokrivanja djevojčica u francuskim školama - pa sve do emocijama nabijenih tvrdnji kako se Evropom širi bauk islamofobije. Sa malo dobre volje da se saslušaju razlozi za i protiv i jedne i druge strane, i sva relevantna razmišljanja između dviju krajnosti, rasprava bi mogla proizvesti i malo više razumijevanja, pa ako ne i prihvatanja onda bar uvažavanja, da živimo u svijetu različitih osjećanja i vrijednosti i da on može opstati i napredovati samo u mjeri u kojoj je dovoljno širok da ne samo toleriše nego i prigrli objektivno postojeće razlike.
Ali, ako se lako složiti kako je i debata potaknuta švicarskim referendumom doprinos javnom suočavanju s razlikama ne bi li se nekako pronalazila "sredina terena" za koegzistenciju u uzajamnom razumijevanju različitih identiteta u zajedničkoj evropskoj kući, onda je izvanredno važno da posebno ljudi od naročitog duhovnog, političkog i uopšte javnog uticaja daju toj debati takav okvir i smjer doprinoseći približavanju a ne produbljivanju razlika.
Gledano iz te perspektive, duboko je razočaravajuće javno reagovanje poglavara Islamske zajednice Bosne i Hercegovine, reisa Mustafe Cerića, koji - ograđujući se od mogućih konotacija "teorije zavjere" - smatra zanimljivim "da smo mi autohtoni muslimani u Evropi, Bošnjaci i Albanci, u isto vrijeme na Kurban-bajram primili vijest o tome da smo izvan slobodnog viznog režima u Evropskoj uniji te da su Švicarci na referendumu glasali protiv munare". On u odluci iz Brisela (o viznom režimu) vidi poruku "da smo manje vrijedni od naših susjeda Srba, Crnogoraca, Makedonaca i Hrvata" a u zabrani izgradnje munara u Švicarskoj poruku "da su naši vjerski i kulturni simboli nepoželjni".
Ovakvo reagovanje, nasuprot njihovim evropskim korijenima i tradicijama, njihovoj evropskoj pripadnosti i aspiracijama, objektivno produbljuje nepovjerenje bosanskih muslimana - a u reisovim javnim iskazima oni se sve češće poistovjećuju i sa svim Bošnjacima - prema Evropi; potiču osjećaj odbačenosti i manje vrijednosti; ili čak osjećaj duboke nepravde koji onda vodi i narastanju antievropskih osjećanja.
Od nekoga kome ni najmanje ne smeta što mu se osim vjerskog sve češće pripisuje i političko liderstvo, pa i sam govori o sebi kao "simbolu onoga što predstavljam bošnjačkom narodu", bilo bi normalno očekivati da radi na podizanju umjesto na rušenju mostova prema Evropi. Da je tako, onda nipošto ne bi odluku o viznom režimu povezivao s Kurban-bajramom, jer reis naravno zna da se Evropska unija ne rukovodi islamskom vaktijom, kalendarom vjerske zajednice, nego odavno zadatim uslovima i rokovima za njihovo ispunjavanje bez čega ne može biti odobren bezvizni režim. Evropa u ovom slučaju nije poručila reisovim sljedbenicima kako su manje vrijedni od susjeda - kako njenu poruku prevodi efendija - nego jednostavno da su njihovi politički prvaci suviše zauzeti unutrašnjim političkim sukobljavanjima da bi prionuli na pospremanje zakonodavstva i prakse u skladu s evropskim standardima.
Ova epizoda sa poticanjem antievropskih osjećanja možda i ne bi bila tako upadljiva da ne dolazi neposredno nakon nedavne reisove osude međunarodnih predstavnika i njihovog angažovanja u Bosni i Hercegovini u kojoj im je povodom pojave u javnosti neslužbenog dokumenta o navodnim vezama bošnjačkih prvaka s korupcijom i organizovanim kriminalom pripisao ni manje ni više nego planiranje "konačnog rješenja" za Bošnjake po uzoru na nacističke planove protiv Jevreja; uporedio međunarodnu upravu u Bosni s Gvantanamom; a rad ureda visokog predstavnika s vojnom huntom i ozloglašenom državnom policijom.
To guranje bosanskih muslimana i Bošnjaka uopšte u frontalni sukob s međunarodnim predstavnicima samo zato što je neko u njihovim kancelarijama u neslužbenom dokumentu sugerisao neku vezu bošnjačkih prvaka s korupcijom u državi nad kojom predsjedavaju pouzdano im neće pribaviti simpatije ili prijatelje u svijetu kojem zakonito pripadaju. A kada se to nedavno i pokazalo u vidu upadljivog odsustva najuticajnijih međunarodnih predstavnika u Bosni i Hercegovini s reisovog bajramskog prijema, njegova služba je promptno za "širenje zle volje prema svemu što je islamsko" okrivila - medije koji su to odsustvo zapazili.
Ali, ako se lako složiti kako je i debata potaknuta švicarskim referendumom doprinos javnom suočavanju s razlikama ne bi li se nekako pronalazila "sredina terena" za koegzistenciju u uzajamnom razumijevanju različitih identiteta u zajedničkoj evropskoj kući, onda je izvanredno važno da posebno ljudi od naročitog duhovnog, političkog i uopšte javnog uticaja daju toj debati takav okvir i smjer doprinoseći približavanju a ne produbljivanju razlika.
Gledano iz te perspektive, duboko je razočaravajuće javno reagovanje poglavara Islamske zajednice Bosne i Hercegovine, reisa Mustafe Cerića, koji - ograđujući se od mogućih konotacija "teorije zavjere" - smatra zanimljivim "da smo mi autohtoni muslimani u Evropi, Bošnjaci i Albanci, u isto vrijeme na Kurban-bajram primili vijest o tome da smo izvan slobodnog viznog režima u Evropskoj uniji te da su Švicarci na referendumu glasali protiv munare". On u odluci iz Brisela (o viznom režimu) vidi poruku "da smo manje vrijedni od naših susjeda Srba, Crnogoraca, Makedonaca i Hrvata" a u zabrani izgradnje munara u Švicarskoj poruku "da su naši vjerski i kulturni simboli nepoželjni".
Ovakvo reagovanje, nasuprot njihovim evropskim korijenima i tradicijama, njihovoj evropskoj pripadnosti i aspiracijama, objektivno produbljuje nepovjerenje bosanskih muslimana - a u reisovim javnim iskazima oni se sve češće poistovjećuju i sa svim Bošnjacima - prema Evropi; potiču osjećaj odbačenosti i manje vrijednosti; ili čak osjećaj duboke nepravde koji onda vodi i narastanju antievropskih osjećanja.
Od nekoga kome ni najmanje ne smeta što mu se osim vjerskog sve češće pripisuje i političko liderstvo, pa i sam govori o sebi kao "simbolu onoga što predstavljam bošnjačkom narodu", bilo bi normalno očekivati da radi na podizanju umjesto na rušenju mostova prema Evropi. Da je tako, onda nipošto ne bi odluku o viznom režimu povezivao s Kurban-bajramom, jer reis naravno zna da se Evropska unija ne rukovodi islamskom vaktijom, kalendarom vjerske zajednice, nego odavno zadatim uslovima i rokovima za njihovo ispunjavanje bez čega ne može biti odobren bezvizni režim. Evropa u ovom slučaju nije poručila reisovim sljedbenicima kako su manje vrijedni od susjeda - kako njenu poruku prevodi efendija - nego jednostavno da su njihovi politički prvaci suviše zauzeti unutrašnjim političkim sukobljavanjima da bi prionuli na pospremanje zakonodavstva i prakse u skladu s evropskim standardima.
Ova epizoda sa poticanjem antievropskih osjećanja možda i ne bi bila tako upadljiva da ne dolazi neposredno nakon nedavne reisove osude međunarodnih predstavnika i njihovog angažovanja u Bosni i Hercegovini u kojoj im je povodom pojave u javnosti neslužbenog dokumenta o navodnim vezama bošnjačkih prvaka s korupcijom i organizovanim kriminalom pripisao ni manje ni više nego planiranje "konačnog rješenja" za Bošnjake po uzoru na nacističke planove protiv Jevreja; uporedio međunarodnu upravu u Bosni s Gvantanamom; a rad ureda visokog predstavnika s vojnom huntom i ozloglašenom državnom policijom.
To guranje bosanskih muslimana i Bošnjaka uopšte u frontalni sukob s međunarodnim predstavnicima samo zato što je neko u njihovim kancelarijama u neslužbenom dokumentu sugerisao neku vezu bošnjačkih prvaka s korupcijom u državi nad kojom predsjedavaju pouzdano im neće pribaviti simpatije ili prijatelje u svijetu kojem zakonito pripadaju. A kada se to nedavno i pokazalo u vidu upadljivog odsustva najuticajnijih međunarodnih predstavnika u Bosni i Hercegovini s reisovog bajramskog prijema, njegova služba je promptno za "širenje zle volje prema svemu što je islamsko" okrivila - medije koji su to odsustvo zapazili.