Spomenite bošnjačkim političkim prvacima, poput recimo federalnog premijera Mustafe Mujezinovića, elementarne koncepte na kojima počivaju države vladavine prava - uključujući transparentnost u raspolaganju javnim dobrima; nedopustivost sticanja lične dobiti u obavljanju javnih poslova definisanu kao sukob interesa; odgovornost pred zakonom nosilaca javnih funkcija - spremno će potegnuti ime koje kao da opravdava i najočiglednije primjere zloupotrebe javnih poslova i dobara: Silvio Berlusconi. "Ako nam već prodajete evropske uzore, zar Italija nije u Evropi!", trijumfalno će se pozvati na primjer italijanskog premijera kao neku vrstu argumenta zašto su tako nezainteresovani za recimo "slučaj razvojne banke" i očite primjere u kojima su njeni višemilionski krediti velikodušnije dodjeljivani firmama koje plaćaju revizorske usluge firmi u vlasništvu direktora te banke čiji je savjetnik bio i sam federalni premijer.
Kad može Berlusconi, što ne bi mogli i mi - neiskazana je poruka bošnjačkih prvaka koji niti vide kakav sukob interesa niti pokazuju ikakvu namjeru da smjenjuju odgovorne, za šta je u bosanskom federalnom slučaju nadležna stranačka kadrovska politika a ne pravna država.
Poređenje s Berlusconijem višestruko je pogrešno i naravno nipošto ne amnestira bosanske - i u ovom slučaju prvenstveno bošnjačke - političke prvake ili aspirante na političke funkcije od odgovornosti za rasprostranjenu korupciju. Insistiranje federalnog premijera u televizijskoj emisiji Pošteno povodom sukoba interesa u Razvojnoj banci na pojednostavljenom pitanju: "Šta je nestalo?", odnosno "gdje je tu šteta", najpovršniji je mogući pristup korupciji i njenim posljedicama. Ona se, naime, ne mjeri samo direktnom štetom - eventualno nestalim javnim novcem u pozajmicama firmama u kojima čelnik banke ima lični poslovni interes - nego ima i funkciju onemogućavanja i paralize tržišne utakmice; uskraćivanja jednakih razvojnih šansi i konkurencije; odvraćanja stranih investitora i obeshrabrivanja međunarodnih finansijskih institucija da ulažu ili pomažu ekonomiju u zemlji u kojoj javne službe opslužuju lične, porodične ili partijske interese ili odabranike.
Premijerovo pitanje "šta je nestalo", koje sugeriše i odgovor - nije nestalo ništa pa nema šta ni da se goni - zaslužuje ipak mnogo kompleksniji odgovor do kojeg se može doći samo ako se odgovori i na pitanja koliko je razvojna banka mogla uraditi u ostvarivanju svoje prvenstvene funkcije u poticanju proizvodnje i zapošljavanja da je kreditirala stvarno razvojne projekte umjesto što je izdašno pomagala izgradnju poslovnih objekata; koliko je zbog toga izgubljeno potencijalne dobiti od izvoza i koliko je potencijalnih domaćih i stranih investitora odbijeno od ulaganja u ekonomiju kojom vladaju korupcija i favoritizam.
Šteta, dakle - da se odgovori premijeru - nije samo u eventualno nestalom novcu nego i u propuštenim prilikama i opadanju međunarodne volje da se pomaže zemlja u kojoj su stranačka lojalnost i podrška iznad zakona.
Poređenja s Berlusconijem u ovom slučaju karikaturalno su promašena i kad je riječ o ličnostima i kad je riječ o zemlji u kojoj se potežu. Na ličnom planu - Berlusconi je ušao u politiku ranih devedesetih sa svojim projektom "Forza Italia" tek nakon što je stekao golemo lično bogatstvo i čitavu poslovnu imperiju čijih oko 150 kompanija obuhvata i tri najveće televizijske kuće, izdavački kompleks, osiguravajuće i firme za promet nekretninama i on je i sada sedamdeseti na Forbesovoj listi najbogatijih na svijetu sa imetkom od oko 6.5 milijardi dolara (prvi je Bill Gates sa oko 40 milijardi). Na državnom planu - on je premijer zemlje čiji je procijenjeni nacionalni dohodak po stanovniku oko pet puta veći od bosanskog (39.000 prema 8.000 dolara) a nezaposlenost pet puta manja (8.5 posto prema 43 posto). Ravnodušno odmahivanje na korupciju i favoritizam u raspolaganju javnim dobrima sa pozicije premijera u zemlji čije vlasti ne ispunjavaju ni minimalne potrebe stanovništva ni uslove za približavanje evropskoj porodici naroda zabrinjavajući je znak potpunog odbacivanja i vladavine prava i elementarne građanske pristojnosti.
Oni koji Berlusconija potežu kao politički uzor, računajući da se s osvajanjem političke vlasti stiče i pokriće za prosperitet u ekonomiji tipa "uzmi ago koliko ti drago", očito malo šta čitaju i još nisu čuli kako je Ustavni sud Italije još u oktobru presudio da je premijerov imunitet od krivičnog gonjenja - neustavan. Tako će i italijanski premijer, za razliku od bošnjačkih od gonjenja imunih "uspješnih poslovnih ljudi", morati pred sudom dokazivati nevinost pred optužbama u vezi s poslovanjem svog Mediaset carstva i navodnim potkupljivanjem britanskog advokata. Pokušaje da se kroz optužbe mafijaša kojem se sudi dovede u vezu i sa zloglasnom Cosa nostrom, Berlusconi diskredituje na najtransparentniji način: vodeći bespoštedan rat protiv mafije u kojem je posljednjih mjeseci uhapšeno 15 od 30 najtraženijih mafijaških vođa.
Tako bi bosanskim aspirantima na njegov status mogao ostati još samo njegov satirični nadimak - Burleskoni.
Kad može Berlusconi, što ne bi mogli i mi - neiskazana je poruka bošnjačkih prvaka koji niti vide kakav sukob interesa niti pokazuju ikakvu namjeru da smjenjuju odgovorne, za šta je u bosanskom federalnom slučaju nadležna stranačka kadrovska politika a ne pravna država.
Poređenje s Berlusconijem višestruko je pogrešno i naravno nipošto ne amnestira bosanske - i u ovom slučaju prvenstveno bošnjačke - političke prvake ili aspirante na političke funkcije od odgovornosti za rasprostranjenu korupciju. Insistiranje federalnog premijera u televizijskoj emisiji Pošteno povodom sukoba interesa u Razvojnoj banci na pojednostavljenom pitanju: "Šta je nestalo?", odnosno "gdje je tu šteta", najpovršniji je mogući pristup korupciji i njenim posljedicama. Ona se, naime, ne mjeri samo direktnom štetom - eventualno nestalim javnim novcem u pozajmicama firmama u kojima čelnik banke ima lični poslovni interes - nego ima i funkciju onemogućavanja i paralize tržišne utakmice; uskraćivanja jednakih razvojnih šansi i konkurencije; odvraćanja stranih investitora i obeshrabrivanja međunarodnih finansijskih institucija da ulažu ili pomažu ekonomiju u zemlji u kojoj javne službe opslužuju lične, porodične ili partijske interese ili odabranike.
Premijerovo pitanje "šta je nestalo", koje sugeriše i odgovor - nije nestalo ništa pa nema šta ni da se goni - zaslužuje ipak mnogo kompleksniji odgovor do kojeg se može doći samo ako se odgovori i na pitanja koliko je razvojna banka mogla uraditi u ostvarivanju svoje prvenstvene funkcije u poticanju proizvodnje i zapošljavanja da je kreditirala stvarno razvojne projekte umjesto što je izdašno pomagala izgradnju poslovnih objekata; koliko je zbog toga izgubljeno potencijalne dobiti od izvoza i koliko je potencijalnih domaćih i stranih investitora odbijeno od ulaganja u ekonomiju kojom vladaju korupcija i favoritizam.
Šteta, dakle - da se odgovori premijeru - nije samo u eventualno nestalom novcu nego i u propuštenim prilikama i opadanju međunarodne volje da se pomaže zemlja u kojoj su stranačka lojalnost i podrška iznad zakona.
Poređenja s Berlusconijem u ovom slučaju karikaturalno su promašena i kad je riječ o ličnostima i kad je riječ o zemlji u kojoj se potežu. Na ličnom planu - Berlusconi je ušao u politiku ranih devedesetih sa svojim projektom "Forza Italia" tek nakon što je stekao golemo lično bogatstvo i čitavu poslovnu imperiju čijih oko 150 kompanija obuhvata i tri najveće televizijske kuće, izdavački kompleks, osiguravajuće i firme za promet nekretninama i on je i sada sedamdeseti na Forbesovoj listi najbogatijih na svijetu sa imetkom od oko 6.5 milijardi dolara (prvi je Bill Gates sa oko 40 milijardi). Na državnom planu - on je premijer zemlje čiji je procijenjeni nacionalni dohodak po stanovniku oko pet puta veći od bosanskog (39.000 prema 8.000 dolara) a nezaposlenost pet puta manja (8.5 posto prema 43 posto). Ravnodušno odmahivanje na korupciju i favoritizam u raspolaganju javnim dobrima sa pozicije premijera u zemlji čije vlasti ne ispunjavaju ni minimalne potrebe stanovništva ni uslove za približavanje evropskoj porodici naroda zabrinjavajući je znak potpunog odbacivanja i vladavine prava i elementarne građanske pristojnosti.
Oni koji Berlusconija potežu kao politički uzor, računajući da se s osvajanjem političke vlasti stiče i pokriće za prosperitet u ekonomiji tipa "uzmi ago koliko ti drago", očito malo šta čitaju i još nisu čuli kako je Ustavni sud Italije još u oktobru presudio da je premijerov imunitet od krivičnog gonjenja - neustavan. Tako će i italijanski premijer, za razliku od bošnjačkih od gonjenja imunih "uspješnih poslovnih ljudi", morati pred sudom dokazivati nevinost pred optužbama u vezi s poslovanjem svog Mediaset carstva i navodnim potkupljivanjem britanskog advokata. Pokušaje da se kroz optužbe mafijaša kojem se sudi dovede u vezu i sa zloglasnom Cosa nostrom, Berlusconi diskredituje na najtransparentniji način: vodeći bespoštedan rat protiv mafije u kojem je posljednjih mjeseci uhapšeno 15 od 30 najtraženijih mafijaških vođa.
Tako bi bosanskim aspirantima na njegov status mogao ostati još samo njegov satirični nadimak - Burleskoni.