U nekoj od vašingtonskih rasprava o daljem američkom angažovanju u Bosni i Hercegovini bivši diplomata na istaknutom položaju u nastojanjima za okončanje rata devedesetih ponudio je na iskustvu zasnovan nalaz: “Bosance može ujediniti samo zajednički neprijatelj i u ovom trenutku bi to najprije mogla biti medjunarodna zajednica”. Ako su tada neki od prisutnih zaključivali kako je to prije dobra dosjetka nego najvjernija slika “stanja na terenu” mogli bi – u praćenju reagovanja na najnoviju pojavu navodne medjunarodne analize o vezama bošnjačke elite s korupcijom – vidjeti kako je taj krajnje neformalni nagovještaj medjunarodne istrage o korupciji odjednom ujedinio najisturenije predstavnike dviju inače medjusobno najudaljenijih krajnosti u aktuelnim bosanskim podjelama. Sve dok nije spomenuta korupcija i organizovani kriminal, moglo se činiti kako izmedju vladajuće bošnjačke i srpske elite nema baš ničeg zajedničkog sve do višegodišnjeg verbalnog izludjivanja naroda krajnostima izmedju “ukidanja” i “otcjepljenja” dejtonskih entiteta. Koja god tema bosanske budućnosti da se pokrene, iskrsavale bi neopomirljive razlike: oko uloge i ovlašćenja medjunarodnog visokog predstavnika – jedni bi insistirali na snažnijem medjunarodnom prisustvu a drugi na ukidanje te funkcije; oko medjunarodnih sudija i tužilaca – jedni bi dokazivali kako je njihovo prisustvo još neophodno a drugi kako je vrijeme da oni idu kući; oko ustavnih promjena – jedni su za jačanje državnih institucija a drugi za suverene entitete.
Ali, bilo je dovoljno da “Avazova ” izdanja objave navodnu šemu o kriminalnim vezama u vrhovima bošnjačke političke, vjerske i poslovne elite - o čijoj se autentičnosti, političkoj namjeni i mogućim pravnim implikacijama još ništa pouzdano ne zna - pa da neki od najisturenijih bošnjačkih predstavnika postanu radikalniji kritičari medjunarodnog prisustva i “miješanja” nego što je to ikada bio neko od vodećih srpskih predstavnika a da se u zaštitu bošnjačkih političkih i vjerskih prvaka u dirljivoj manifestaciji solidarnosti stave i mediji i novinari koji vjerno slijede vladajuću srpsku politiku u Banjaluci.
Pred tom strašnom spoznajom - da još ima neko ko bi mogao istraživati porijeklo bogatstva i moći najodabranijih u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini; da se neko još usudjuje pitati gdje su nestale mlijarde dolara islamske solidarnosti i medjunarodne pomoći uopšte; i da insinuira kako ima nekakve veze izmedju enormnog prosperiteta novobogataške elite i njenih političkih sponzora i kriminalne logistike – odjednom se probudilo već zaboravljeno bratstvo i jedinstvo povodom najmoćnijeg sredstva za ujedinjavanje naizgled nepomirljivih vodja svojih naroda: svetog materijalnog interesa.
Dodikove novine aferu predstavljaju kao “početak kraja misije visokog predstavnika u sadašnjem obliku” i zaključuju kako je “zastrašujuća činjenica da … činovnik OHR-a zvaničnike entiteta, države BiH, ljude za koje su glasali gradjani ove zemlje, biznismene koji nisu nikada osudjeni, bez dokaza, argumenta, činjenice, predstavlja kao dio mafijaške hobotnice koja ima svoje zajedničke pipke u zemljama regiona”.
Najdalje je, ipak, u ogorčenju što se medjunarodni predstavnik usudjuje da propituje korupciju u bošnjačkoj eliti i tokove “islamskog novca”, otišao islamski vjerski poglavar, reis Mustafa efendija Cerić, koji je – u emisiji “Crta” državne televizije – povodom pojave u javnosti dokumenta o korupciji u bošnjačkom vrhu osuo po medjunarodnim predstavnicima nekontrolisanu verbalnu paljbu. Optužio ih je da Bosnu i Hercegovionu drže “u nekoj vrsti Gvantanama”; da provode udbaške i policijske inspekcije; okrivio ih za islamofobiju i satanizaciju svega što je bošnjačko; sve do najstrašnije kletve u kojoj se medjunarodna politika u Bosni i Hercegovini poredi s nacističkim “konačnim rješenjem” jevrejskog pitanja.
Reis je, zaključujući kako ga progone “kao simbol onog što predstavlja bošnjačkom narodu”, pokazao da je naučio da se služi tehnologijom koju su u ovim podnebljima još prije dvije decenije usavršili drugi – sada već bivši – simboli svojih naroda: propituj ili, ne-daj-Bože, kritikuj vodju i odmah si uvrijedio čitav narod.
Moglo bi se, u nekom cjepidlačenju ili najobičnijoj provjeri fakata koja se redovno praktikuje u analizi medijskih istupa javnih ličnosti na Zapadu, lako utvrditi nije li reis demonstrirao poprilično nepoštovanje za činjenice – na primjer u izjavama kako se u navodna komunistička vremena “nije smjelo klanjati ni u kući a kamo li u džamiji” i kako je “Bosna zemlja dobrog života” (šta bi o tome imali da kažu nezaposleni, prognani i boračka populacija) – ali za takvo šta je potrebna kritička javnost koja će se brinuti za vjerodostojnost iskaza javnih ličnosti.
Bilo je, medjutim, u reisovom televizijskom istupu i konstatacija i insinuacija koje bi i najprosječniji gradjanin, u ovom slučaju Bošnjak – jer se govorilo navodno u njihovo ime – morao odbaciti kao krajnje neprihvatljiv metod u javnom dijalogu i posebno kad dolazi s autoritativnog mjesta: krajnje je neprimjereno koristiti genocid nad Bošnjacima iz devedesetih u pozivanju na neku vrstu imuniteta njihovih najviših političkih i vjerskih predstavnika od propitivanja zakonitosti njihovog djelovanja i poslovanja a civilizacijski je nazadno upotrebljavati nebošnjačko ime supruge zamjenika visokog predstavnika u objašnjavanju njegove navodno antibošnjačke djelatnosti.
Ova vrsta retorike teško da će odvratiti OHR ili druge medjunarodne institucije od bavljenja analizom korupcije i organizovanog kriminala, i zašto bi kad se time bave službe i u njihovim zemljama – koliko je samo američkih članova kongresa izgubilo posao i čak završilo u zatvoru zbog takvih poslova – ali će definitivno prosvijetliti buduće nadzornike progresa na Balkanu: ako hoćes da vidiš ujedinjene nacionalističke elite samo im spomeni vladavinu prava i svi će odmah poskočiti protiv u crnohumornom prevodjenju jedne potrošene parole iz prošlosti u realnosti našeg vremena - “Profiteri svih zemalja, ujedinite se”.
Ali, bilo je dovoljno da “Avazova ” izdanja objave navodnu šemu o kriminalnim vezama u vrhovima bošnjačke političke, vjerske i poslovne elite - o čijoj se autentičnosti, političkoj namjeni i mogućim pravnim implikacijama još ništa pouzdano ne zna - pa da neki od najisturenijih bošnjačkih predstavnika postanu radikalniji kritičari medjunarodnog prisustva i “miješanja” nego što je to ikada bio neko od vodećih srpskih predstavnika a da se u zaštitu bošnjačkih političkih i vjerskih prvaka u dirljivoj manifestaciji solidarnosti stave i mediji i novinari koji vjerno slijede vladajuću srpsku politiku u Banjaluci.
Pred tom strašnom spoznajom - da još ima neko ko bi mogao istraživati porijeklo bogatstva i moći najodabranijih u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini; da se neko još usudjuje pitati gdje su nestale mlijarde dolara islamske solidarnosti i medjunarodne pomoći uopšte; i da insinuira kako ima nekakve veze izmedju enormnog prosperiteta novobogataške elite i njenih političkih sponzora i kriminalne logistike – odjednom se probudilo već zaboravljeno bratstvo i jedinstvo povodom najmoćnijeg sredstva za ujedinjavanje naizgled nepomirljivih vodja svojih naroda: svetog materijalnog interesa.
Dodikove novine aferu predstavljaju kao “početak kraja misije visokog predstavnika u sadašnjem obliku” i zaključuju kako je “zastrašujuća činjenica da … činovnik OHR-a zvaničnike entiteta, države BiH, ljude za koje su glasali gradjani ove zemlje, biznismene koji nisu nikada osudjeni, bez dokaza, argumenta, činjenice, predstavlja kao dio mafijaške hobotnice koja ima svoje zajedničke pipke u zemljama regiona”.
Najdalje je, ipak, u ogorčenju što se medjunarodni predstavnik usudjuje da propituje korupciju u bošnjačkoj eliti i tokove “islamskog novca”, otišao islamski vjerski poglavar, reis Mustafa efendija Cerić, koji je – u emisiji “Crta” državne televizije – povodom pojave u javnosti dokumenta o korupciji u bošnjačkom vrhu osuo po medjunarodnim predstavnicima nekontrolisanu verbalnu paljbu. Optužio ih je da Bosnu i Hercegovionu drže “u nekoj vrsti Gvantanama”; da provode udbaške i policijske inspekcije; okrivio ih za islamofobiju i satanizaciju svega što je bošnjačko; sve do najstrašnije kletve u kojoj se medjunarodna politika u Bosni i Hercegovini poredi s nacističkim “konačnim rješenjem” jevrejskog pitanja.
Reis je, zaključujući kako ga progone “kao simbol onog što predstavlja bošnjačkom narodu”, pokazao da je naučio da se služi tehnologijom koju su u ovim podnebljima još prije dvije decenije usavršili drugi – sada već bivši – simboli svojih naroda: propituj ili, ne-daj-Bože, kritikuj vodju i odmah si uvrijedio čitav narod.
Moglo bi se, u nekom cjepidlačenju ili najobičnijoj provjeri fakata koja se redovno praktikuje u analizi medijskih istupa javnih ličnosti na Zapadu, lako utvrditi nije li reis demonstrirao poprilično nepoštovanje za činjenice – na primjer u izjavama kako se u navodna komunistička vremena “nije smjelo klanjati ni u kući a kamo li u džamiji” i kako je “Bosna zemlja dobrog života” (šta bi o tome imali da kažu nezaposleni, prognani i boračka populacija) – ali za takvo šta je potrebna kritička javnost koja će se brinuti za vjerodostojnost iskaza javnih ličnosti.
Bilo je, medjutim, u reisovom televizijskom istupu i konstatacija i insinuacija koje bi i najprosječniji gradjanin, u ovom slučaju Bošnjak – jer se govorilo navodno u njihovo ime – morao odbaciti kao krajnje neprihvatljiv metod u javnom dijalogu i posebno kad dolazi s autoritativnog mjesta: krajnje je neprimjereno koristiti genocid nad Bošnjacima iz devedesetih u pozivanju na neku vrstu imuniteta njihovih najviših političkih i vjerskih predstavnika od propitivanja zakonitosti njihovog djelovanja i poslovanja a civilizacijski je nazadno upotrebljavati nebošnjačko ime supruge zamjenika visokog predstavnika u objašnjavanju njegove navodno antibošnjačke djelatnosti.
Ova vrsta retorike teško da će odvratiti OHR ili druge medjunarodne institucije od bavljenja analizom korupcije i organizovanog kriminala, i zašto bi kad se time bave službe i u njihovim zemljama – koliko je samo američkih članova kongresa izgubilo posao i čak završilo u zatvoru zbog takvih poslova – ali će definitivno prosvijetliti buduće nadzornike progresa na Balkanu: ako hoćes da vidiš ujedinjene nacionalističke elite samo im spomeni vladavinu prava i svi će odmah poskočiti protiv u crnohumornom prevodjenju jedne potrošene parole iz prošlosti u realnosti našeg vremena - “Profiteri svih zemalja, ujedinite se”.