Nakon hapšenja i izručenja u Hag posljednjeg sa haške potjernice za ratne zločine, Gorana Hadžića, neki su regionalni mediji požurii da postave neizbježno – iako možda preurnjeno – pitanje: kakvi su ukupni učinci haškog Tribunala za ratne zločine na području bivše Jugoslavije? Gledano iz te regionalne perspektive, bilo iz ugla najpogođenijih ratnim zlodjelima – preživjelih i članova porodica žrtava – bilo iz ugla onih koji traže nepostojeće ravnoteže odgovornosti i imaju razumijevanja za „istorijski kontekst“ u kojem su zločini počinjeni, ocjene su uglavnom negativne: porodicama ubijenih i prognanima nijedan sud i nijedna kazna neće vratiti osjećaj pravde, a onima koji su posljednje decenije prošlog stoljeća živjeli na teritorijama „patriotskog novinarstva“ u čijoj su interpretaciji masovni progoni pa i pokolji slavljeni kao „oslobađanje“ gradova od Prijedora do Srebrenice a masovne ubice kao heroji, Tribunal se priviđa kao „politički sud“ pred kojim se sudi „našim herojima“ i koji ne kažnjava „zločine koje su činili drugi“.
Prigovori koji dolaze iz različitih udruženja žrtava rata najčešće ukazuju na to da se, evo i šesnaest godina kasnije, još sakupljaju i samo još metodima naučne analize prepoznaju kosti pobijenih a da su najodgovorniji za njihovo stradanje – u bosanskom slučaju Radovan Karadžić i Ratko Mladić – više od decenije živjeli na slobodi a i sada se pred Tribunalom rugaju međunarodnoj pravdi; da su neki od osuđenih za ratna zlodjela već i odslužili kazne i vratili se na mjesta zločina a da mnogi koji su učestvovali u progonima i pokoljima i nisu i neće ni biti optuženi; da je – jednom riječju – međunardna pravda i spora i blaga.
Takva osjećanja razumljiva su kad dolaze od onih koji su u ratu najviše izgubili.
Ali, njihovo širenje u vidu „medijske analize“ znak je površnosti ili pristrasnosti u prosuđivanju.
Činjenica je, naime, da bi bez haškog Tribunala interpretacija i razumijevanje balkanskih devedesetih bili prepušteni na milost ideološkim tumačenjima u kojima dominira negiranje, pa i slavljenje zločina, i u kojima su masovne ubice heroji a masovno likvidirani „neprijateljska vojna sila“. U regionu u kojem je vladavina prava, posebno u vezi s događajima visokog patriotskog naboja kakvi su ratovi devedesetih, još duboko ideologizirana i selektivna zavisno od toga da li se radi o „pravdi za naše“ ili „pravdi za njihove“ Tribunal u Hagu bio je prijeko potrebni, istorijski dragocjeni korektiv lokalnih iskrivljavanja novije prošlosti.
Samo je pred tim sudom – a nikako ni u Beogradu ni u Sarajevu i posebno ne u Prijedoru ili Srebrenici – bilo moguće da se u rigoroznoj međunarodnoj pravnoj proceduri utvrde činjenice i izreknu presude za zlodjela etničkih progona, terora nad gradovima – od Vukovara do Sarajeva – i genocida kao najvćeg zločina u međunarodnom pravu. Porodicama žrtava može izgledati nesnosno kad recimo Karadžić, u okviru sudski garantovanog prava na odbranu, i danas pokušava okrenuti svu istoriju naopačke uključujući i ponavljanje obrazaca ratne paljanske televizije kako „muslimani u Sarajevu granatiraju sami sebe“ ali i taj, kao i prethodni haški postupci, u iskazima svjedoka i vještaka postepeno zaokružuju sliku „udruženog zločinačkog poduhvata“ u kojem Bijeljina i Zvornik, Prijedor i Sanski Most, Foča i Višegrad, troipogodišnje ubijanje Sarajeva i genocid u Srebrenici nisu tek pojedinačni i međusobno nepovezani „incidenti“ nego su strateške tačke u geografiji zločina čiji je cilj bio zauzimanje i povezivanje teritorija. Tribunal je - istražujući, dokumentujući i utvrđujući odgovornost lokalnih izvođača projekta "etničkog čišćenja" - takođe dokazao i da je u tom raspomamljenom ubilačkom ludilu bilo i te kako sistema i da su lokalni mučitelji i ubice bili rukovođeni lokalnim kriznim štabovima a ovi opet dirigovani odlukama Karadžićeve ratne paradržave.
Ta haška istorija nastavlja da se ispisuje sa suđenjima dvojici najodgovornijih, političkom i vojnom vođi "udruženog zločinačkog poduhvata" - Karadžiću i Mladiću - i zato je preuranjeno izricati nepovoljne ocjene Tribunalu prije nego što se privedu kraju posljednja i po težini optužnica najznačajnija suđenja. Šta god o tome govorili bilo oni kojima je to što se radi u Hagu "premalo" ili oni kojima je to "previše" i uz to "jednostrano" taj sud je za dokumentovanu istoriju balkanskih devedesetih učinio više nego ijedna druga međunarodna ili regionalna institucija i iza njega će ostati dragocjena građa i za istoričare i za sve kojima je stalo do istine kao preduslova pomirenja među nevinima na svim stranama.
Ta haška istorija nastavlja da se ispisuje sa suđenjima dvojici najodgovornijih, političkom i vojnom vođi "udruženog zločinačkog poduhvata" - Karadžiću i Mladiću - i zato je preuranjeno izricati nepovoljne ocjene Tribunalu prije nego što se privedu kraju posljednja i po težini optužnica najznačajnija suđenja.
Prigovori koji dolaze iz različitih udruženja žrtava rata najčešće ukazuju na to da se, evo i šesnaest godina kasnije, još sakupljaju i samo još metodima naučne analize prepoznaju kosti pobijenih a da su najodgovorniji za njihovo stradanje – u bosanskom slučaju Radovan Karadžić i Ratko Mladić – više od decenije živjeli na slobodi a i sada se pred Tribunalom rugaju međunarodnoj pravdi; da su neki od osuđenih za ratna zlodjela već i odslužili kazne i vratili se na mjesta zločina a da mnogi koji su učestvovali u progonima i pokoljima i nisu i neće ni biti optuženi; da je – jednom riječju – međunardna pravda i spora i blaga.
Takva osjećanja razumljiva su kad dolaze od onih koji su u ratu najviše izgubili.
Ali, njihovo širenje u vidu „medijske analize“ znak je površnosti ili pristrasnosti u prosuđivanju.
Činjenica je, naime, da bi bez haškog Tribunala interpretacija i razumijevanje balkanskih devedesetih bili prepušteni na milost ideološkim tumačenjima u kojima dominira negiranje, pa i slavljenje zločina, i u kojima su masovne ubice heroji a masovno likvidirani „neprijateljska vojna sila“. U regionu u kojem je vladavina prava, posebno u vezi s događajima visokog patriotskog naboja kakvi su ratovi devedesetih, još duboko ideologizirana i selektivna zavisno od toga da li se radi o „pravdi za naše“ ili „pravdi za njihove“ Tribunal u Hagu bio je prijeko potrebni, istorijski dragocjeni korektiv lokalnih iskrivljavanja novije prošlosti.
Samo je pred tim sudom – a nikako ni u Beogradu ni u Sarajevu i posebno ne u Prijedoru ili Srebrenici – bilo moguće da se u rigoroznoj međunarodnoj pravnoj proceduri utvrde činjenice i izreknu presude za zlodjela etničkih progona, terora nad gradovima – od Vukovara do Sarajeva – i genocida kao najvćeg zločina u međunarodnom pravu. Porodicama žrtava može izgledati nesnosno kad recimo Karadžić, u okviru sudski garantovanog prava na odbranu, i danas pokušava okrenuti svu istoriju naopačke uključujući i ponavljanje obrazaca ratne paljanske televizije kako „muslimani u Sarajevu granatiraju sami sebe“ ali i taj, kao i prethodni haški postupci, u iskazima svjedoka i vještaka postepeno zaokružuju sliku „udruženog zločinačkog poduhvata“ u kojem Bijeljina i Zvornik, Prijedor i Sanski Most, Foča i Višegrad, troipogodišnje ubijanje Sarajeva i genocid u Srebrenici nisu tek pojedinačni i međusobno nepovezani „incidenti“ nego su strateške tačke u geografiji zločina čiji je cilj bio zauzimanje i povezivanje teritorija. Tribunal je - istražujući, dokumentujući i utvrđujući odgovornost lokalnih izvođača projekta "etničkog čišćenja" - takođe dokazao i da je u tom raspomamljenom ubilačkom ludilu bilo i te kako sistema i da su lokalni mučitelji i ubice bili rukovođeni lokalnim kriznim štabovima a ovi opet dirigovani odlukama Karadžićeve ratne paradržave.
Novinari na suđenju bivšem lideru bosanskih Srba Radovan Karadžić, Haški tribunala za ratne zločine, 03. novembar 2009.
Mogli su se 161 optužnica i 126 dosadašnjih presuda haškog tribunala činiti i bolno sporim, i po mnogo čemu neadekvatnim razmjerama zločina, ali samo je u tim postupcima dokazano kako lokalne masovne ubice, od prijedorskih osnivača i čuvara logora Omarska i Trnopolje do škorpiona i drugih počinilaca genocida u Srebrenici, nisu djelovali mimo ni izvan - nego u okviru i po nalozima - sistema koji im je dao osjećaj i instrumente moći i vlasništva nad životima hiljada nemoćnih.
Ta haška istorija nastavlja da se ispisuje sa suđenjima dvojici najodgovornijih, političkom i vojnom vođi "udruženog zločinačkog poduhvata" - Karadžiću i Mladiću - i zato je preuranjeno izricati nepovoljne ocjene Tribunalu prije nego što se privedu kraju posljednja i po težini optužnica najznačajnija suđenja. Šta god o tome govorili bilo oni kojima je to što se radi u Hagu "premalo" ili oni kojima je to "previše" i uz to "jednostrano" taj sud je za dokumentovanu istoriju balkanskih devedesetih učinio više nego ijedna druga međunarodna ili regionalna institucija i iza njega će ostati dragocjena građa i za istoričare i za sve kojima je stalo do istine kao preduslova pomirenja među nevinima na svim stranama.