Da se kod nas od političara ikad tražilo da iznad svega imaju kakve ideje za budućnost, da su se njihove kvalifikacije za najviše dužnosti za koje su konkurisali cijenile po onom što su do sada korisno uradili u životu i da je njihova podobnost za ponovni izbor mjerena učincima u dotadašnjem mandatu – odavno bi i unutrašnja uredjenja i medjusobni odnosi balkanskih država bili na tragu boljih medjunarodnih iskustava i standarda.
Naslušao sam se, pa i učestvovao u nekim akademskim raspravama o tome, kako je kataklizmičnim manifestacijama i razmjerama raspada Jugoslavije svakako doprinijelo i to što u prelomnim kasnim osamdesetim i ranim devedesetim njene narode nisu predvodile ličnosti kakve su predsjedavale nad sličnim istorijskim iskušenjima drugih država i naroda: Mihael Gorbačov je s “perestrojkom” amortizovao potencijalno katastrofalne posljedice raspada sovjetske imperije; Nelson Mandela je – sa svim iskustvima vlastitog ponižvanja i robije u decenijama rasizma – predvodio dostojanstveni iskorak Južne Afrike od rasizma prema demokratiji; Vaclav Havel je univerzalno uvažen što je, pored svih drugih doprinosa ispunjavanju ideala “praškog proljeća”, omogućio miran razlaz i kasniji prosperitet Češke i Slovačke. Kad danas razmišljam o tome, čini mi se da je dio balkanske tragedije i to što se svih ovih godina “politika” u trouglu nekad zaraćenih susjeda, Srbije-Hrvatske-Bosne i Hercegovine, svodi na nadvikivanje golemim riječima kao što su “narod”, “vjera”, “istorija”, “suverenitet”, “izdaja”, “agresija”, “odbrana” … a da nigdje još nisu u politički život i izborni proces uvedeni kriteriji sposobnosti za snalaženje i vizija za prosperitet u mijenjajućem svijetu novih izazova i tehnologija.
Na ovo razmišljanje potaklo me to što sam ovih dana negdje pročitao kako bi 37-godišnji Rahul Gandi (Gandhi), mogao biti politički nasljednik dinastije Nehru-Gandi u indijskoj politici. Nedavno je osvojio drugi mandat u indijskom parlamentu i vjeruje se kako će 2014. godine biti kandidat Kongresne stranke za funkciju premijera na koju su birane već tri generacije njegovih predaka: pradjeda Nehru, baka Indira i otac Radživ. S obrazovanjem s vodeceg američkog Harvard Univerziteta i inspirativnom porodičnom tradicijom, njegova trenutna misija je da prevodi 124-godišnju tradiciju Kongresne stranke na jezik mladih: u nedavnim izborima proveo je masovni upis u partiju putem Interneta i uspostavio dvosmjernu komunikaciju s članstvom a u izbornoj kampanji uživao je status rok-zvijezde obilazeći koledže i najudaljenija sela.
Njegovog oca Radživa sretao sam i intervjuisao više puta, i u Nju Delhiju i u Beogradu (neka čitalac ne zamjeri što o uz ovaj tekst to iznimno i dokumentujem fotografijom iz jednog od naših susreta) i bilo je mnogo toga impresivnog u vezi s tom ličnošću. Iako je nasljednik najuticajnije porodice u indijskoj politici, imao je sasvim nepolitičke preokupacije – visoka tehnologija, inženjering, pilotska karijera – i ušao je u politiku tek onda kad mu je 1980. godine umro mladji brat Sandžaj. Kad je u oktobru 1984. ubijena njegova majka Indira izabran je da preuzme njenu ulogu i sa 40 godina postao najmladji premijer Indije. U moje dvije posjete Delhiju mogao sam se izbliza uvjeriti koliko su ogromni izazovi čak i samo prehranjivanja tada više od 800 miliona – danas i više od 1.1 milijardu – njenih stanovnika a premijer je ipak govorio o budućnosti: njegov najvažniji projekt bio je da tada, krajem osamdesetih, uvede kompjutere u sve indijske škole. Okružen neimaištinom posvetio se “tehnološkom opismenjavanju” za budućnost. Danas je Indija tehnološka supersila a neke od najvećih svjetskih kompanija visoke tehnologije u Americi počivaju na znanju i viziji stručnjaka “uvezenih” iz Indije.
Gandi je ubijen u samoubilačkom terorističkom napadu 21. maja 1991. a njegovo političko nasljedje, osim predsjedavanja njegove udovice Sonje Gandi nad Kongresnom strankom i političkih perspektiva njegovog sina Rahula, obilježeno je najprikladnijim trajnim spomenicima kakav je, recimo, Radživ Gandi Institut Tehnologije u Mumbaiju čija je vizija da promoviše najviše akademske standarde i osposobljava vrhunske menadžere koji će davati doprinos u globalnom biznisu i društvu.
Da se kod nas od političara ikad tražilo da iznad svega imaju kakve ideje za budućnost, da su se njihove kvalifikacije za najviše dužnosti za koje su konkurisali cijenile po onom što su do sada korisno uradili u životu i da je njihova podobnost za ponovni izbor mjerena učincima u dotadašnjem mandatu – odavno bi i unutrašnja uredjenja i medjusobni odnosi balkanskih država bili na tragu boljih medjunarodnih iskustava i standarda.
Ovako, bez ičega što bi mogli pokazati kao sliku vlastitog političkog, ekonomskog ili društvenog učinka i doprinosa, nesretne balkanske elite devedesetih i evo dvijehiljaditih iscrpljuju se u štetočinskom sporenju s “drugima”, što glasnije i iritantnije-to bolje na izborima, a vlastito mjesto u istoriji traže u poricanju i poništavanju ostavštine svojih prethodnika i cijelih generacija gradjana. U nedostatku bilo čega važnog što su sami izgradili u decenijama žalosne vladavine, ostaje im da uspomenu na vlastite vodje i “najveće sinove” njeguju tako što će već postojećim trgovima, ulicama, aerodromima i javnim institucijama koje su podizali drugi prije njih nasilno davati imena ličnosti malog dometa i uglavnom katastrofalnih učinaka.
Kad već nismo imali Gorbačova, Havela ili Mandelu – da je “bar” dočekati nekog domaćeg Gandija.
Na ovo razmišljanje potaklo me to što sam ovih dana negdje pročitao kako bi 37-godišnji Rahul Gandi (Gandhi), mogao biti politički nasljednik dinastije Nehru-Gandi u indijskoj politici. Nedavno je osvojio drugi mandat u indijskom parlamentu i vjeruje se kako će 2014. godine biti kandidat Kongresne stranke za funkciju premijera na koju su birane već tri generacije njegovih predaka: pradjeda Nehru, baka Indira i otac Radživ. S obrazovanjem s vodeceg američkog Harvard Univerziteta i inspirativnom porodičnom tradicijom, njegova trenutna misija je da prevodi 124-godišnju tradiciju Kongresne stranke na jezik mladih: u nedavnim izborima proveo je masovni upis u partiju putem Interneta i uspostavio dvosmjernu komunikaciju s članstvom a u izbornoj kampanji uživao je status rok-zvijezde obilazeći koledže i najudaljenija sela.
Njegovog oca Radživa sretao sam i intervjuisao više puta, i u Nju Delhiju i u Beogradu (neka čitalac ne zamjeri što o uz ovaj tekst to iznimno i dokumentujem fotografijom iz jednog od naših susreta) i bilo je mnogo toga impresivnog u vezi s tom ličnošću. Iako je nasljednik najuticajnije porodice u indijskoj politici, imao je sasvim nepolitičke preokupacije – visoka tehnologija, inženjering, pilotska karijera – i ušao je u politiku tek onda kad mu je 1980. godine umro mladji brat Sandžaj. Kad je u oktobru 1984. ubijena njegova majka Indira izabran je da preuzme njenu ulogu i sa 40 godina postao najmladji premijer Indije. U moje dvije posjete Delhiju mogao sam se izbliza uvjeriti koliko su ogromni izazovi čak i samo prehranjivanja tada više od 800 miliona – danas i više od 1.1 milijardu – njenih stanovnika a premijer je ipak govorio o budućnosti: njegov najvažniji projekt bio je da tada, krajem osamdesetih, uvede kompjutere u sve indijske škole. Okružen neimaištinom posvetio se “tehnološkom opismenjavanju” za budućnost. Danas je Indija tehnološka supersila a neke od najvećih svjetskih kompanija visoke tehnologije u Americi počivaju na znanju i viziji stručnjaka “uvezenih” iz Indije.
Gandi je ubijen u samoubilačkom terorističkom napadu 21. maja 1991. a njegovo političko nasljedje, osim predsjedavanja njegove udovice Sonje Gandi nad Kongresnom strankom i političkih perspektiva njegovog sina Rahula, obilježeno je najprikladnijim trajnim spomenicima kakav je, recimo, Radživ Gandi Institut Tehnologije u Mumbaiju čija je vizija da promoviše najviše akademske standarde i osposobljava vrhunske menadžere koji će davati doprinos u globalnom biznisu i društvu.
Da se kod nas od političara ikad tražilo da iznad svega imaju kakve ideje za budućnost, da su se njihove kvalifikacije za najviše dužnosti za koje su konkurisali cijenile po onom što su do sada korisno uradili u životu i da je njihova podobnost za ponovni izbor mjerena učincima u dotadašnjem mandatu – odavno bi i unutrašnja uredjenja i medjusobni odnosi balkanskih država bili na tragu boljih medjunarodnih iskustava i standarda.
Ovako, bez ičega što bi mogli pokazati kao sliku vlastitog političkog, ekonomskog ili društvenog učinka i doprinosa, nesretne balkanske elite devedesetih i evo dvijehiljaditih iscrpljuju se u štetočinskom sporenju s “drugima”, što glasnije i iritantnije-to bolje na izborima, a vlastito mjesto u istoriji traže u poricanju i poništavanju ostavštine svojih prethodnika i cijelih generacija gradjana. U nedostatku bilo čega važnog što su sami izgradili u decenijama žalosne vladavine, ostaje im da uspomenu na vlastite vodje i “najveće sinove” njeguju tako što će već postojećim trgovima, ulicama, aerodromima i javnim institucijama koje su podizali drugi prije njih nasilno davati imena ličnosti malog dometa i uglavnom katastrofalnih učinaka.
Kad već nismo imali Gorbačova, Havela ili Mandelu – da je “bar” dočekati nekog domaćeg Gandija.