Sa zanimanjem pratim očekivanja da, po sadašnjim najavama "negdje u novembru", počne emitovanje programa Al-Džazire Balkan. Posebno se toj vijesti u vezi s proizvodnjom vijesti raduje obrazovaniji dio bosanskohercegovačke javnosti: ne samo zato što će program biti emitovan iz Sarajeva nego i zato što ni u svih šesnaest godina nakon rata ta zemlja još nije dobila značajniji profesionalni televizijski servis ili, još manje, tržište na kojem bi vladala trka za informacijom. Štaviše - nazaduje se, na primjer u vezi s Federalnom TV: tamo su čak i ukinuli redakciju informativnog programa da bi svodili interne kadrovske račune ili još gore pokazali kako "pripadnica manjeg naroda" ne može biti urednik u Sarajevu. Poštovanom čitaocu priznaću da u vezi s najavljenim projektom Al-Džazire Balkan nisam nimalo neutralan: njen prvi programski čovjek, Goran Milić, je moj višedecenijski prijatelj i on je sam - u predgovoru za moju knjigu "Pisma iz rata" 1992. godine - pisao o toj našoj profesionalnoj bliskosti: Generacijskoj podudarnosti (rođeni 1946.), beogradskim studentskim danima, novinarstvu od pripravnika do urednika, zajedničkom dopisnikovanju u Njujorku.
Ali, i nezavisno od toga, uvjeren sam da Al-Džazira nije mogla napraviti bolji prvi korak od njegovog angažovanja. O Miliću sam u knjizi "Zločin u 19:30 - Balkanski mediji u ratu i miru" već pisao kao o novinaru s jedinstvenim iskustvom prvoga u svom poslu i u Beogradu, i u Sarajevu, i u Zagrebu. U svakom od tih gradova bio je prvi čovjek najgledanijih televizijskih programa: urednik nedjeljnog dnevnika TV Beograd, glavni urednik i voditelj Jutela u Sarajevu neposredno pred rat i prvih mjeseci opsade, poratni urednik nedjeljnog dnevnika hrvatske TV u Zagrebu. Uz to je autor nekih od najgledanijih putopisnih reportaža iz svijeta, dokumentarnih programa i urednik i voditelj nedjeljnog televizijskog magazina "Brisani prostor".
Ako Al-Džazira Balkan zaista ima namjeru da iz Sarajeva emituje profesionalno rađene vijesti, otvorene za sve i namijenjene svima, onda je u Miliću s njegovim iskustvom i biografijom našla urednika koji će bolje od bilo koga drugog pokazati saradnicima kako se "to" radi i voditi ih u skladu s najvišim međunarodnim standardima profesije.
Zlobnici, iz perspektive današnjih dubokih podjela koje narodima bivše Jugoslavije ne ostavljaju ništa zajedničko, mogu ovim povodom podsjećati kako je Milić već vodio dva programa "namijenjan svima" - zanimljivo: oba iz Sarajeva - i da su oba iznevjerila početna očekivanja.
S mudrošću koja se stiče s protekom vremena lako je objasniti zašto je bilo tako.
Jutel je u godinama pred raspad Jugoslavije nastao iz potrebe da se, umjesto rasplamsavajuće medijske promocije nacionalizma ponudi profesionalna nepristrasna informacija. Pod početnim pokroviteljstvom reformske savezne vlade Ante Markovića Milić je okupio tim televizijskih novinara iz svih republika i pokrajina neopterećenih nacionalizmom koji su imali kritičku distancu i prema Miloševiću i prema Tuđmanu, istina – jedni više prema jednom a drugi prema drugom, ali u zemlji osuđenoj na raspad više nije bilo informativne „sredine terena“ na kojoj bi funkcionisala profesionalna televizija. Samo su Bosna i Hecegovina i Makedonija prihvatile da emituju Jutel u
gledanim terminima; u Srbiji je na masovnim javnim okupljanima osuđivan kao ustaška televizija, u Hrvatskoj je zabranjen čim su izbili prvi sukobi na Plitvicama, u Beogradu su militantni „beli orlovi“ demolirali redakcijske prostorije i opremu, pa je uslijedilo preseljenje u Sarajevo gdje je veći dio javnosti prihvatio Jutel ne kao stranačku ili nacionalnu već kao na neki način antiratnu televiziju i to jeste bilo prevlađujuće osjećanje tog vremena. Sa izbijanjem rata, otmicama i preusmjeravanjem televizijskih predajnika, i svođenjem programa bosanskohercegovačke televizije na samo jedan kanal praktično je nestao i prostor i bilo kakva mogućnost daljeg emitovanja tog programa.
Milić je ponovo pozvan u pomoć kad je, pod međunarodnim pokroviteljstvom, pokretan projekt OBN-a, televizije koja je u Bosni i Hercegovini zajedničkim programom trebalo da pomogne u informativnom premošćivanju ratnih podjela. Strancima je uoči prvih poratnih izbora 1996. godine bila potrebna televizija otvorena za sve ali, kako tada još nije bilo moguće naći novinare koji bi recimo iz Banjaluke radili za neku zajedničku televiziju onda su sami stranci – pripadnici britanskog vojnog kontingenta – snimali priloge i donosili ih u redakciju uključujući i intervju s Biljanom Plavšić koji bi izvan nekog konteksta bio zabadanje prsta u oko sarajevskoj javnosti. Kao što u Jugoslaviji u godinama raspada nije bilo više prostora za Jutel tako ni u etnički podijeljenoj Bosni i Hercegovini nije mogao opstati projekt zasnovan na međunarodno poželjnom brzom zaboravljanju rata.
Al-Džazira Balkan najavljuje se kao projekt čija je misija vrhunska informativnost. Ostane li vjerna tako obznanjenoj ambiciji, morala bi potaći informativnu konkurenciju i na taj način doprinijeti i boljoj obaviještenosti javnosti. A to je već projekt vrijedan sadašnjih velikih očekivanja.
Al-Džazira Balkan najavljuje se kao projekt čija je misija vrhunska informativnost. Ostane li vjerna tako obznanjenoj ambiciji, morala bi potaći informativnu konkurenciju i na taj način doprinijeti i boljoj obaviještenosti javnosti.
Ali, i nezavisno od toga, uvjeren sam da Al-Džazira nije mogla napraviti bolji prvi korak od njegovog angažovanja. O Miliću sam u knjizi "Zločin u 19:30 - Balkanski mediji u ratu i miru" već pisao kao o novinaru s jedinstvenim iskustvom prvoga u svom poslu i u Beogradu, i u Sarajevu, i u Zagrebu. U svakom od tih gradova bio je prvi čovjek najgledanijih televizijskih programa: urednik nedjeljnog dnevnika TV Beograd, glavni urednik i voditelj Jutela u Sarajevu neposredno pred rat i prvih mjeseci opsade, poratni urednik nedjeljnog dnevnika hrvatske TV u Zagrebu. Uz to je autor nekih od najgledanijih putopisnih reportaža iz svijeta, dokumentarnih programa i urednik i voditelj nedjeljnog televizijskog magazina "Brisani prostor".
Ako Al-Džazira Balkan zaista ima namjeru da iz Sarajeva emituje profesionalno rađene vijesti, otvorene za sve i namijenjene svima, onda je u Miliću s njegovim iskustvom i biografijom našla urednika koji će bolje od bilo koga drugog pokazati saradnicima kako se "to" radi i voditi ih u skladu s najvišim međunarodnim standardima profesije.
Zlobnici, iz perspektive današnjih dubokih podjela koje narodima bivše Jugoslavije ne ostavljaju ništa zajedničko, mogu ovim povodom podsjećati kako je Milić već vodio dva programa "namijenjan svima" - zanimljivo: oba iz Sarajeva - i da su oba iznevjerila početna očekivanja.
S mudrošću koja se stiče s protekom vremena lako je objasniti zašto je bilo tako.
Jutel je u godinama pred raspad Jugoslavije nastao iz potrebe da se, umjesto rasplamsavajuće medijske promocije nacionalizma ponudi profesionalna nepristrasna informacija. Pod početnim pokroviteljstvom reformske savezne vlade Ante Markovića Milić je okupio tim televizijskih novinara iz svih republika i pokrajina neopterećenih nacionalizmom koji su imali kritičku distancu i prema Miloševiću i prema Tuđmanu, istina – jedni više prema jednom a drugi prema drugom, ali u zemlji osuđenoj na raspad više nije bilo informativne „sredine terena“ na kojoj bi funkcionisala profesionalna televizija. Samo su Bosna i Hecegovina i Makedonija prihvatile da emituju Jutel u
gledanim terminima; u Srbiji je na masovnim javnim okupljanima osuđivan kao ustaška televizija, u Hrvatskoj je zabranjen čim su izbili prvi sukobi na Plitvicama, u Beogradu su militantni „beli orlovi“ demolirali redakcijske prostorije i opremu, pa je uslijedilo preseljenje u Sarajevo gdje je veći dio javnosti prihvatio Jutel ne kao stranačku ili nacionalnu već kao na neki način antiratnu televiziju i to jeste bilo prevlađujuće osjećanje tog vremena. Sa izbijanjem rata, otmicama i preusmjeravanjem televizijskih predajnika, i svođenjem programa bosanskohercegovačke televizije na samo jedan kanal praktično je nestao i prostor i bilo kakva mogućnost daljeg emitovanja tog programa.
Milić je ponovo pozvan u pomoć kad je, pod međunarodnim pokroviteljstvom, pokretan projekt OBN-a, televizije koja je u Bosni i Hercegovini zajedničkim programom trebalo da pomogne u informativnom premošćivanju ratnih podjela. Strancima je uoči prvih poratnih izbora 1996. godine bila potrebna televizija otvorena za sve ali, kako tada još nije bilo moguće naći novinare koji bi recimo iz Banjaluke radili za neku zajedničku televiziju onda su sami stranci – pripadnici britanskog vojnog kontingenta – snimali priloge i donosili ih u redakciju uključujući i intervju s Biljanom Plavšić koji bi izvan nekog konteksta bio zabadanje prsta u oko sarajevskoj javnosti. Kao što u Jugoslaviji u godinama raspada nije bilo više prostora za Jutel tako ni u etnički podijeljenoj Bosni i Hercegovini nije mogao opstati projekt zasnovan na međunarodno poželjnom brzom zaboravljanju rata.
Al-Džazira Balkan najavljuje se kao projekt čija je misija vrhunska informativnost. Ostane li vjerna tako obznanjenoj ambiciji, morala bi potaći informativnu konkurenciju i na taj način doprinijeti i boljoj obaviještenosti javnosti. A to je već projekt vrijedan sadašnjih velikih očekivanja.