Za medije na našim stranama ne može se, kao za sadašnju voditeljku Kronkajtovih vijesti, reći da su “spasili zemlju” od njenih političkih nesposobnjakovića: na najobičnijem testu pred javnošću na temu šta čitate i šta znate – lako bi se pokazala prilična intelektualna pustoš u vladajućim elitama; na provjeri šta ste korisno do sada uradili u životu – vidjelo bi se da mnogi partijski miljenici ne bi dobacili ni do povjerenja da, kako se u narodu kaže, “pričuvaju ovce”; a da se tek istraživački zaviri u privilegije srodnika i prijatelja, čuveno porijeklo imovine i privatni život javnih službenika – vjerovatno bi i političke reprezentacije izgledale nešto drugačije nego u žalosne dvije decenije od “zavođenja demokratije”.
Ovih dana američka javnost oprostila se od televizijskog novinara kojem se – po jednoj pouzdanoj anketi iz 1973. godine – više vjerovalo nego ikom drugom u Americi uključujući i njenog predsjednika. Volter Kronkajt (Walter Cronkite), koji je bio voditelj večernjih vijesti nacionalne mreže CBS od 1962. do 1981. godine, umro je u 92. godini. Svih tih godina svaku emisiju vijesti zaključivao je rečenicom: “I to je tako”. Ta naoko obična zaključna rečenica bila je na neki način pred javnošcu ovjerena potvrda da je voditelj, sa svojim timom saradnika, učinio baš sve da to što je rečeno bude vjerna slika prethodnog dana.
Kronkajtu se desilo da u te dvije decenije, u kojima istina nije bilo konkurencije u vidu današnje industrije instant-vijesti ni uplitanja zabave i trača u ono što bi moralo da bude novinarstvo, svjedoči o nekim od najdramatičnijih poglavlja savremene emeričke istorije uključujući ubistva predsjednika Džona Kenedija (John Kennedy), njegovog brata Roberta i vođe pokreta za rasnu jednakost Martina Lutera (Luther) Kinga; aferu Votergejt (Watergate) koja je dovela do ostavke predsjednika Niksona (Nixon); osvajanje Mjeseca i vijetnamski rat – pored ostalog. Danas mu pripisuju zaslugu da je, svojim izvještajima i specijalnom polusatnom emisijom iz Vijetnama 1968. godine, u kojoj je javno izrazio sumnju u zvanična uvjeravanja kako se taj rat može dobiti, presudno doprinio narastanju antiratnih raspoloženja i okončanju rata. On sam je u posljednjim godinama života rekao kako mu je žao što i danas nije voditelj večernjih vijesti jer bi uradio isto u vezi s iračkim ratom.
Valjda u skladu s učenjem “o mrtvima samo najbolje” neki su uz oproštaj od Kronkajta zaključivali kako s njim odlazi i novinar kakvi se više ne rađaju ali – sa nešto poštovanja prema živima – ne može se ne spomenuti kako medijski kritičari upravo za njegovu današnju sljedbenicu u ulozi voditelja večernjih vijesti CBS, Kejti Kurik (Katie Couric), kažu kako je ni manje ni više “spasila Ameriku”. Ona je, naime, u jeku američke izborne kampanje prošle godine serijom intervjua presudno doprinijela raskrinkavanju površnosti i opasne neobaviještenosti republikanske kandidatkinje za potpredsjednika Sjedinjenih Država. U tim intervjuima Sara Pejlin (Sarah Palin) objašnjavala je kako u njene spoljnopolitičke kvalifikacije spada i to što se s njene Aljaske “gotovo vidi Rusija”; nije mogla da navede nijednu odluku Vrhovnog suda s kojom se ne slaže niti ijedan primjer zalaganja njenog nesuđenog predsjednika Džona Mekejna (John McCain) za zakonsko regulisanje ekonomije; a pala je i na testu elementarne obaviještenosti kad nije mogla navesti nijedne novine koje redovno čita (“Hm, sve novine koje su bile preda mnom svih ovih godina …”)
Poštovani čitalac će možda pomisliti: ali šta je u svemu tome “bosansko”?
Učinilo mi se da je priča prilično relevantna i za naše prilike. Koliko bi, recimo, televizijskih voditelja moglo mirne savjesti svaku večernju emisiju vijesti za posljednjih 20 godina – svaki dan od ponedjeljka do petka kako je to radio Kronkajt – odjaviti rečenicom “i to vam je tako”. Ne kažem da nema savjesnih u tom poslu kod nas, neki su mi i bliski poznanici i prijatelji, ali nekako mi se čini da svih ovih godina televizija kod nas nije razvila tu funkciju provjere onoga što govore i rade kandidati za najviše funkcije niti je u dovoljnoj mjeri postala oslonac javnosti u opredjeljivanju za ličnosti i partije koje će djelovati u njenoj službi i interesu. Kako, uostalom, reći “i to vam je tako” ako prenesete saopštenje iz kabineta člana državnog predsjedništva kako mu je recimo Svjetska banka organizovala sastanak s poslovnim ljudima u Vašingtonu a da ne provjerite ni u sarajevskom predstavništvu te institucije: koga su sve pozvali na takav sastanak, koje su firme bile zastupljene, kakvi su potencijalni poslovi razmatrani a da je učinjen i taj minimalni profesionalni napor saznali bi da Svjetska banka o sastanku koji je navodno organizovala – ne zna ništa.
Za medije na našim stranama ne može se, kao za sadašnju voditeljku Kronkajtovih vijesti, reći ni da su “spasili zemlju” od njenih političkih nesposobnjakovića: na najobičnijem testu pred javnošću na temu šta čitate i šta znate – lako bi se pokazala prilična intelektualna pustoš u vladajućim elitama; na provjeri šta ste korisno do sada uradili u životu – vidjelo bi se da mnogi partijski miljenici ne bi dobacili ni do povjerenja da, kako se u narodu kaže, “pričuvaju ovce”; a da se tek istraživački zaviri u privilegije srodnika i prijatelja, čuveno porijeklo imovine i privatni život javnih službenika – vjerovatno bi i političke reprezentacije izgledale nešto drugačije nego u žalosne dvije decenije od “zavođenja demokratije”.
Neki će sad reći kako ima i novinara i programa koji ništa i ne rade nego dokumentuju nepodopštine političkih elita. Tačno – ali to se događa u medijskom okruženju i javnosti u kojoj mediji sami u cjelini nisu postavili pred sebe ideal da o proteklom danu u našim životima mogu kronkajtovski zaključiti: “To vam je tako”.
Ovih dana američka javnost oprostila se od televizijskog novinara kojem se – po jednoj pouzdanoj anketi iz 1973. godine – više vjerovalo nego ikom drugom u Americi uključujući i njenog predsjednika. Volter Kronkajt (Walter Cronkite), koji je bio voditelj večernjih vijesti nacionalne mreže CBS od 1962. do 1981. godine, umro je u 92. godini. Svih tih godina svaku emisiju vijesti zaključivao je rečenicom: “I to je tako”. Ta naoko obična zaključna rečenica bila je na neki način pred javnošcu ovjerena potvrda da je voditelj, sa svojim timom saradnika, učinio baš sve da to što je rečeno bude vjerna slika prethodnog dana.
Kronkajtu se desilo da u te dvije decenije, u kojima istina nije bilo konkurencije u vidu današnje industrije instant-vijesti ni uplitanja zabave i trača u ono što bi moralo da bude novinarstvo, svjedoči o nekim od najdramatičnijih poglavlja savremene emeričke istorije uključujući ubistva predsjednika Džona Kenedija (John Kennedy), njegovog brata Roberta i vođe pokreta za rasnu jednakost Martina Lutera (Luther) Kinga; aferu Votergejt (Watergate) koja je dovela do ostavke predsjednika Niksona (Nixon); osvajanje Mjeseca i vijetnamski rat – pored ostalog. Danas mu pripisuju zaslugu da je, svojim izvještajima i specijalnom polusatnom emisijom iz Vijetnama 1968. godine, u kojoj je javno izrazio sumnju u zvanična uvjeravanja kako se taj rat može dobiti, presudno doprinio narastanju antiratnih raspoloženja i okončanju rata. On sam je u posljednjim godinama života rekao kako mu je žao što i danas nije voditelj večernjih vijesti jer bi uradio isto u vezi s iračkim ratom.
Valjda u skladu s učenjem “o mrtvima samo najbolje” neki su uz oproštaj od Kronkajta zaključivali kako s njim odlazi i novinar kakvi se više ne rađaju ali – sa nešto poštovanja prema živima – ne može se ne spomenuti kako medijski kritičari upravo za njegovu današnju sljedbenicu u ulozi voditelja večernjih vijesti CBS, Kejti Kurik (Katie Couric), kažu kako je ni manje ni više “spasila Ameriku”. Ona je, naime, u jeku američke izborne kampanje prošle godine serijom intervjua presudno doprinijela raskrinkavanju površnosti i opasne neobaviještenosti republikanske kandidatkinje za potpredsjednika Sjedinjenih Država. U tim intervjuima Sara Pejlin (Sarah Palin) objašnjavala je kako u njene spoljnopolitičke kvalifikacije spada i to što se s njene Aljaske “gotovo vidi Rusija”; nije mogla da navede nijednu odluku Vrhovnog suda s kojom se ne slaže niti ijedan primjer zalaganja njenog nesuđenog predsjednika Džona Mekejna (John McCain) za zakonsko regulisanje ekonomije; a pala je i na testu elementarne obaviještenosti kad nije mogla navesti nijedne novine koje redovno čita (“Hm, sve novine koje su bile preda mnom svih ovih godina …”)
Poštovani čitalac će možda pomisliti: ali šta je u svemu tome “bosansko”?
Učinilo mi se da je priča prilično relevantna i za naše prilike. Koliko bi, recimo, televizijskih voditelja moglo mirne savjesti svaku večernju emisiju vijesti za posljednjih 20 godina – svaki dan od ponedjeljka do petka kako je to radio Kronkajt – odjaviti rečenicom “i to vam je tako”. Ne kažem da nema savjesnih u tom poslu kod nas, neki su mi i bliski poznanici i prijatelji, ali nekako mi se čini da svih ovih godina televizija kod nas nije razvila tu funkciju provjere onoga što govore i rade kandidati za najviše funkcije niti je u dovoljnoj mjeri postala oslonac javnosti u opredjeljivanju za ličnosti i partije koje će djelovati u njenoj službi i interesu. Kako, uostalom, reći “i to vam je tako” ako prenesete saopštenje iz kabineta člana državnog predsjedništva kako mu je recimo Svjetska banka organizovala sastanak s poslovnim ljudima u Vašingtonu a da ne provjerite ni u sarajevskom predstavništvu te institucije: koga su sve pozvali na takav sastanak, koje su firme bile zastupljene, kakvi su potencijalni poslovi razmatrani a da je učinjen i taj minimalni profesionalni napor saznali bi da Svjetska banka o sastanku koji je navodno organizovala – ne zna ništa.
Za medije na našim stranama ne može se, kao za sadašnju voditeljku Kronkajtovih vijesti, reći ni da su “spasili zemlju” od njenih političkih nesposobnjakovića: na najobičnijem testu pred javnošću na temu šta čitate i šta znate – lako bi se pokazala prilična intelektualna pustoš u vladajućim elitama; na provjeri šta ste korisno do sada uradili u životu – vidjelo bi se da mnogi partijski miljenici ne bi dobacili ni do povjerenja da, kako se u narodu kaže, “pričuvaju ovce”; a da se tek istraživački zaviri u privilegije srodnika i prijatelja, čuveno porijeklo imovine i privatni život javnih službenika – vjerovatno bi i političke reprezentacije izgledale nešto drugačije nego u žalosne dvije decenije od “zavođenja demokratije”.
Neki će sad reći kako ima i novinara i programa koji ništa i ne rade nego dokumentuju nepodopštine političkih elita. Tačno – ali to se događa u medijskom okruženju i javnosti u kojoj mediji sami u cjelini nisu postavili pred sebe ideal da o proteklom danu u našim životima mogu kronkajtovski zaključiti: “To vam je tako”.