Ne vidim šta bi se moglo reći Evropi kad je bjelodano da ni ovog puta domaće vlasti nisu uradile domaću zadaću. One se već treću godinu od prošlih izbora nadvikuju velikim projektima „ukidanja“ i „otcjepljenja“ entiteta, stopostotne i podijeljene Bosne, agresora i žrtve, odlaskom ili ostankom visokog predstavnika, mjestom u Savjetu bezbjednosti i štetnim uticajima danske karikature, i od tih golemih briga jedino još ne stižu da se bave vlastitim poslom.
Ovonedjeljna vijest kako će od svih država nastalih raspadom bivše Jugoslavije samo Bosna i Hercegovina, a praktično samo njeno bošnjačko stanovništvo, ostati osuđeni da za putovanje u Evropu prolaze kroz često ponižavajući proces čekanja u redovima za vize ispred ambasada evropskih država izazvala je predvidljiva – i nepogrešivo pogrešna – reagovanja u bosanskoj javnosti: osuđuje se Evropa što je, kako zapomažu bošnjački politički prvaci, otvorila vrata „onima koji su izvršili agresiju“ i „štite ratne zločince“ i što je Bošnjake „zvanično stavila u geto“. Potpaljuju se priče o zavjeri i antievropska osjećanja. Gotovo istovremeno s obznanjivanjem evropskog stava da Bosna i Hercegovina jednostavno nije ispunila tehnicke uslove za bezvizni režim, premijer vlade koja je najpozvanija i najodgovornija za ispunjavanje tih uslova, pozira u bosanskim medijima s novim biometrijskim pasošem – odštampanim po evropskim standardima – a njegov resorni ministar popijeva kako smo „već“ u fazi izdavanja tih pasoša. Ovo „već“ zvuči kao ruganje javnosti kojoj se na dan kad je Evropa najzvaničnije ukazala na nesposobnost bosanskohercegovačke vlade i političkih prvaka da ispunjavaju i sasvim tehničke uslove za pripadanje evropskoj porodici to zaostajanje za susjedima predstavlja gotovo kao trijumf jer, evo, „već smo u fazi“ zna-se-već-čega iako ni „tek“ ne bi dovoljno potcrtalo razmjere štete nanesene građanima.
Može se naravno osjećati gorčina ili žaljenje što je Evropa, pristajući prošlih godina na ideju kako je vrijeme da se sudbina BiH prepusti njenim izabranim predstavnicima – iako su i neki od najistaknutijih među njima gurali u osnovi antibosanske i antievropske projekte – ovim činom nekako suviše hladno i tehnički pokazala ono što je svako ko hoće da zna ionako morao znati: za bezvizni režim, kao uostalom i za pridruženje Evropskoj Uniji, postoje uslovi koji se moraju ispuniti i ako se to ne radi onda su krive isključivo domaće vlasti i niko više.
Biometrijski pasoš samo je simbolična ilustracija, potcrtana nasmijanim likom bosanskog premijera: dok se njegova vlada hvali kako je „već“ u fazi izdavanja tog dokuementa i kako će on uskoro biti dostupan građanima – Srbija je navodno već izdala 800.000 takvih putnih isprava.
Povodom toga ne vidim šta bi se moglo reći Evropi kad je bjelodano da ni ovog puta domaće vlasti nisu uradile domaću zadaću. One se već treću godinu od prošlih izbora nadvikuju velikim projektima „ukidanja“ i „otcjepljenja“ entiteta, stopostotne i podijeljene Bosne, agresora i žrtve, odlaskom ili ostankom visokog predstavnika, mjestom u Savjetu bezbjednosti i štetnim uticajima danske karikature, i od tih golemih briga jedino još ne stižu da se bave vlastitim poslom.
Ovih dana – u suočavanju sa stvarnošću zaostajanja Bosne i Hercegovine i za Srbijom, Makedonijom i Crnom Gorom u potrazi za mjestom pod evropskim suncem – sjećam se prvih iskustava s uspostavom granica tamo gdje ih nekada nije bilo. U ratnim izlascima novinarskim poslom iz opkoljenog Sarajeva put me je najčešće vodio i do Ljubljane i ne mogu reći da me nije vrijeđalo što je na granici uvijek gostoljubive Slovenije sada uz bosanski pasoš bio potreban i službeno ovjereni poziv i garantija slovenačkog partnera. Ali, za razliku od mnogih koji su u tome vidjeli „ponižavanje“ i „maltretiranje“, zaključivao sam kako je za Sloveniju to za mene neugodno insistiranje na birokratski ispravnim putnim dokumentima bilo način i uslov da sama potvrdi privrženost evropskim normama i standardima. Nije li, uostalom, baš Slovenija u godinama raspada Jugoslavije u prve slobodne izbore išla s parolom „Europa zdaj“ (Evropa sada) i nije li zato, prije svih ostalih bivših jugoslovenskih republika, i postala uvažena članica Unije.
Tih ratnih godina kroz Hrvatsku se s bosanskim pasošem putovalo slobodno ali su se polovinom 1993, s rasplamsavanjem hrvatsko-bošnjačkog sukoba i antimuslimanske propagande u hrvatskim medijima,i susreti s hrvatskom graničnom policijom počeli pretvarati u ponižavajuća saslušanja. Jednom sam, krajem maja 1993, sletio u Zagreb avionom iz Frankfurta vraćajući se s Kongresa svjetskih izdavača novina u Berlinu, na kojem je i njemački kancelar Helmut Kohl odao javno priznanje mome listu za otpor teroru u opkoljenom Sarajevu, kad je pozdravljajući učesnike Kongresa rekao: “Vrlo je dobro što vašem kongresu prisustvuje i glavni urednik bosanskog dnevnika ‘Oslobođenje’ koji svakako ima puno toga da vam kaže o tome kako oni uspijevaju da svakoga dana štampaju svoj list pod opsadom”.
Ali, policajac na zagrebačkom aerodromu vratio me je u realnost balkanskih mržnji devedesetih.
Odakle dolazite? - pitao me isljedničkim tonom kad je vidio moj bosanski pasoš.
“Iz Berlina”.
Što ste radili tamo?
“Kongres izdavača novina”.
I gdje ćete sada?
“U Sarajevo”.
Kako?
“Avionom Ujedinjenih nacija”.
Pokažite kartu!
Pokazao sam mu PRESS-akreditaciju UNPROFOR-a s kojom se leti u Sarajevo.
A koliko ostajete u Hrvatskoj?
“Tri dana, do ponedjeljka.”
Gdje ćete odsjesti: adresa, broj telefona..?
“Kod mog brata” - rekao sam dajući mu tražene podatke.
A imate li dovoljno novca za boravak u Hrvatskoj?
“Imam”.
Treba vam 600 njemačkih maraka (za tri dana).
“Imam više od toga”.
Pokažite novac! - insistirao je policajac, upozoravajući me da nikako ne ostajem duže od odobrena tri dana i pokazujući, u najgorem maniru policijske države, koliko su bili loši odnosi Hrvatske s Bosnom u to vrijeme.
Ali, od tada je prošlo 16 godina, Bosna i Hercegovina održala je seriju slobodnih izbora i za sve to vrijeme još nije našla vlast koja će joj otvarati vrata u svijet. Tu, na žalost, Evropa malo šta može pomoći.
Može se naravno osjećati gorčina ili žaljenje što je Evropa, pristajući prošlih godina na ideju kako je vrijeme da se sudbina BiH prepusti njenim izabranim predstavnicima – iako su i neki od najistaknutijih među njima gurali u osnovi antibosanske i antievropske projekte – ovim činom nekako suviše hladno i tehnički pokazala ono što je svako ko hoće da zna ionako morao znati: za bezvizni režim, kao uostalom i za pridruženje Evropskoj Uniji, postoje uslovi koji se moraju ispuniti i ako se to ne radi onda su krive isključivo domaće vlasti i niko više.
Biometrijski pasoš samo je simbolična ilustracija, potcrtana nasmijanim likom bosanskog premijera: dok se njegova vlada hvali kako je „već“ u fazi izdavanja tog dokuementa i kako će on uskoro biti dostupan građanima – Srbija je navodno već izdala 800.000 takvih putnih isprava.
Povodom toga ne vidim šta bi se moglo reći Evropi kad je bjelodano da ni ovog puta domaće vlasti nisu uradile domaću zadaću. One se već treću godinu od prošlih izbora nadvikuju velikim projektima „ukidanja“ i „otcjepljenja“ entiteta, stopostotne i podijeljene Bosne, agresora i žrtve, odlaskom ili ostankom visokog predstavnika, mjestom u Savjetu bezbjednosti i štetnim uticajima danske karikature, i od tih golemih briga jedino još ne stižu da se bave vlastitim poslom.
Ovih dana – u suočavanju sa stvarnošću zaostajanja Bosne i Hercegovine i za Srbijom, Makedonijom i Crnom Gorom u potrazi za mjestom pod evropskim suncem – sjećam se prvih iskustava s uspostavom granica tamo gdje ih nekada nije bilo. U ratnim izlascima novinarskim poslom iz opkoljenog Sarajeva put me je najčešće vodio i do Ljubljane i ne mogu reći da me nije vrijeđalo što je na granici uvijek gostoljubive Slovenije sada uz bosanski pasoš bio potreban i službeno ovjereni poziv i garantija slovenačkog partnera. Ali, za razliku od mnogih koji su u tome vidjeli „ponižavanje“ i „maltretiranje“, zaključivao sam kako je za Sloveniju to za mene neugodno insistiranje na birokratski ispravnim putnim dokumentima bilo način i uslov da sama potvrdi privrženost evropskim normama i standardima. Nije li, uostalom, baš Slovenija u godinama raspada Jugoslavije u prve slobodne izbore išla s parolom „Europa zdaj“ (Evropa sada) i nije li zato, prije svih ostalih bivših jugoslovenskih republika, i postala uvažena članica Unije.
Tih ratnih godina kroz Hrvatsku se s bosanskim pasošem putovalo slobodno ali su se polovinom 1993, s rasplamsavanjem hrvatsko-bošnjačkog sukoba i antimuslimanske propagande u hrvatskim medijima,i susreti s hrvatskom graničnom policijom počeli pretvarati u ponižavajuća saslušanja. Jednom sam, krajem maja 1993, sletio u Zagreb avionom iz Frankfurta vraćajući se s Kongresa svjetskih izdavača novina u Berlinu, na kojem je i njemački kancelar Helmut Kohl odao javno priznanje mome listu za otpor teroru u opkoljenom Sarajevu, kad je pozdravljajući učesnike Kongresa rekao: “Vrlo je dobro što vašem kongresu prisustvuje i glavni urednik bosanskog dnevnika ‘Oslobođenje’ koji svakako ima puno toga da vam kaže o tome kako oni uspijevaju da svakoga dana štampaju svoj list pod opsadom”.
Ali, policajac na zagrebačkom aerodromu vratio me je u realnost balkanskih mržnji devedesetih.
Odakle dolazite? - pitao me isljedničkim tonom kad je vidio moj bosanski pasoš.
“Iz Berlina”.
Što ste radili tamo?
“Kongres izdavača novina”.
I gdje ćete sada?
“U Sarajevo”.
Kako?
“Avionom Ujedinjenih nacija”.
Pokažite kartu!
Pokazao sam mu PRESS-akreditaciju UNPROFOR-a s kojom se leti u Sarajevo.
A koliko ostajete u Hrvatskoj?
“Tri dana, do ponedjeljka.”
Gdje ćete odsjesti: adresa, broj telefona..?
“Kod mog brata” - rekao sam dajući mu tražene podatke.
A imate li dovoljno novca za boravak u Hrvatskoj?
“Imam”.
Treba vam 600 njemačkih maraka (za tri dana).
“Imam više od toga”.
Pokažite novac! - insistirao je policajac, upozoravajući me da nikako ne ostajem duže od odobrena tri dana i pokazujući, u najgorem maniru policijske države, koliko su bili loši odnosi Hrvatske s Bosnom u to vrijeme.
Ali, od tada je prošlo 16 godina, Bosna i Hercegovina održala je seriju slobodnih izbora i za sve to vrijeme još nije našla vlast koja će joj otvarati vrata u svijet. Tu, na žalost, Evropa malo šta može pomoći.