Visoki predstavnik i njegova ovlassćenja da odlučuje onda kad to bosanske institucije nisu u stanju ima uporisste i legitimitet u Dejtonskom sporazumu. Kad jednom ode – visse se ne može vratiti. Zato neće otići prije ispunjavanja zadatih ciljeva i uslova, koji će učiniti da Bosna i Hercegovina napravi nepovratne korake prema euroatlantskim integracijama, i zato će i budući evropski predstavnik imati značajna ovlasstenja i punu potporu i Evrope i Amerike.
Kad je nedavno uvaženi vašingtonski profesor, s dugogodišnjim neposrednim iskustvom s Balkana, pitao visokopozicioniranog predstavnika administracije gdje je – na skali od 1 do 20 “jer vjerovatno nije među prvih deset” – Bosna i Hercegovina na ljestvici prioriteta Obamine administracije dobio je slikovit odgovor: “Ne bih mogao to rangirati u brojkama, jer ne znam sve druge prioritete, ali vam mogu reći da u kancelarijama u kojima se bavimo Balkanom do duboko u noć gore svjetla”.
Neke preciznije pokazatelje interesa u Vašingtonu za Balkan mogla bi donijeti posjeta američkog potpredsjednika Džozefa Bajdena (Joseph Biden) regionu. Bajden je bio jedan od najuticajnijih glasova u prilog američkog angažovanja u zaustavljanju ubijanja na Balkanu devedesetih. Sada će, svojim prisustvom i porukama, pokazati da Sjedinjene Države – i pored svih drugih izazova – ne namjeravaju dići ruke od mirovnog procesa na evropskom jugoistoku.
“Generalna proba” za razgovor o vjerovatno najkontroverznijem pitanju u vezi s međunarodnim – pa i američkim angažovanjem – u Bosni i Hercegovini već se odigrala proteklih nedjelja u Vašingtonu. Američki domaćini posjete bosanskohercegovačkog premijera Nikole Špirića bili su iznenađeni tonom njegovih više puta ponavljanih zahtjeva da se okonča misija međunarodnog visokog predstavnika s “bonskim ovlašćenjima” za donošenje odluka i smjenjivanje nekooperativnih političara. Zapazili su da je Špirić međunarodno upravljanje postdejtonskim procesima u BiH poredio s “okupacijom” i da se zalagao da se prepusti domaćim institucijama da odlučuju o budućnosti zemlje.
Bajden bi – ako bude slijedio jednodušne preporuke iz brojnih vašingtonskih razgovora o daljem američkom angažovanju u BiH – mogao reći kako je upravo to, odgovornost domaćih političara za budućnost zemlje, cilj i američkog i evropskog angažmana ali da ukidanje funkcije i ovlašćenja visokog predstavnika isključivo zavisi od njih samih: od toga kada će oni ispuniti poznatih pet ciljeva i dva uslova za takav korak. A tu svakako značajnu odgovornost snosi i vlada kojom predsjedava Špirić. Na dobro poznatom 5+2 spisku ima i takvih ciljeva i uslova koji se ne mogu ispuniti samo “časnom riječju” nego zahtijevaju duboku promjenu načina funkcionisanja bosanskohercegovačke politike: recimo jedan od ciljeva je “učvršćivanje vladavine prava” a jedan od uslova “pozitivna ocjena političke situacije u zemlji” od strane Savjeta za provođenje mira. Zahtijevalo bi prilično političke naivnosti, ili savršeno ignorisanje stanja “na terenu”, pa da se potvrdi kako je uspostavljena vladavina prava ili stabilna politička situcija i pored očitih manifestacija politizacije pravosuđa i dovođenja u pitanje i samog opstanka zemlje u čemu i Špirićeva partija daje ne mali svakodnevni doprinos.
Oni koji u Vašingtonu imaju određenog posebnog razumijevanja za Dodikovu i Špirićevu poziciju u vezi s potrebom okončanja “međunarodne okupacije” ukazuju na navodnu kontradiktornost u pristupu Obamine administracije: u Iraku – ona radi na američkom povlačenju s obrazloženjem kako je vrijeme da Iračani preuzmu odgovornost za vlastitu zemlju, a u Bosni – ostaje angažovana iako iz same zemlje dolaze zahtjevi da se njenim institucijama ostavi da se brinu o budućnosti. “Šta bi se, zaista, desilo kad bi mi sutra povukli vojne snage iz Bosne?” – pita me zabrinuto sagovornik s određenim spoljnopolitičkim uticajem u Vašingtonu. Odgovaram – sa svim obzirima da to ne zvuči kao lekcija o nečemu što bi on morao znati – kako je američko vojno prisustvo u Bosni već gotovo okončano osim savjetodavne misije NATO-a i kako se, eto, ništa nije dogodilo: sada to više nije vojno nego političko pitanje sažeto u preostalim “ciljevima i uslovima”. To je, usput, i odgovor na prividnu kontradikciju u vezi s Irakom i Bosnom: Amerika će i nakon povlačenja i vojno i politički biti znatno prisutnija u Iraku nego što je ikada bila u BiH.
Slijedeći Obamin princip da se u međunarodnim odnosima znatno više od njegovog prethodnika oslanja na regionalna partnerstva, Sjedinjene Države će – u saglasju i saradnji s Evropskom Unijom – krajnje pažljivo odlučivati o tome kada visoki predstavnik može biti zamijenjen specijalnim predstavnikom Unije: visoki predstavnik i njegova ovlašćenja da odlučuje onda kad to bosanske institucije nisu u stanju ima uporište i legitimitet u Dejtonskom sporazumu. Kad jednom ode – više se ne može vratiti. Zato neće otići prije ispunjavanja zadatih ciljeva i uslova, koji će učiniti da Bosna i Hercegovina napravi nepovratne korake prema euroatlantskim integracijama, i zato će i budući evropski predstavnik imati značajna ovlaštenja i punu potporu i Evrope i Amerike.
Bajden u Sarajevo donosi poruku američke spremnosti da podrži sve one u Bosni i Hercegovini koji dokažu opredjeljenje za njen evropski put. Zajedno s EU – Sjedinjene Države će pomoći da se postave putokazi prema Evropi i podržaće svaki korak na tom putu. To se odnosi i na ustavnu reformu koja bi morala omogućiti uspostavljanje svih onih državnih institucija koje su neophodne za donošenje odluka na putu “eurokompatibilnosti”.
Neke preciznije pokazatelje interesa u Vašingtonu za Balkan mogla bi donijeti posjeta američkog potpredsjednika Džozefa Bajdena (Joseph Biden) regionu. Bajden je bio jedan od najuticajnijih glasova u prilog američkog angažovanja u zaustavljanju ubijanja na Balkanu devedesetih. Sada će, svojim prisustvom i porukama, pokazati da Sjedinjene Države – i pored svih drugih izazova – ne namjeravaju dići ruke od mirovnog procesa na evropskom jugoistoku.
“Generalna proba” za razgovor o vjerovatno najkontroverznijem pitanju u vezi s međunarodnim – pa i američkim angažovanjem – u Bosni i Hercegovini već se odigrala proteklih nedjelja u Vašingtonu. Američki domaćini posjete bosanskohercegovačkog premijera Nikole Špirića bili su iznenađeni tonom njegovih više puta ponavljanih zahtjeva da se okonča misija međunarodnog visokog predstavnika s “bonskim ovlašćenjima” za donošenje odluka i smjenjivanje nekooperativnih političara. Zapazili su da je Špirić međunarodno upravljanje postdejtonskim procesima u BiH poredio s “okupacijom” i da se zalagao da se prepusti domaćim institucijama da odlučuju o budućnosti zemlje.
Bajden bi – ako bude slijedio jednodušne preporuke iz brojnih vašingtonskih razgovora o daljem američkom angažovanju u BiH – mogao reći kako je upravo to, odgovornost domaćih političara za budućnost zemlje, cilj i američkog i evropskog angažmana ali da ukidanje funkcije i ovlašćenja visokog predstavnika isključivo zavisi od njih samih: od toga kada će oni ispuniti poznatih pet ciljeva i dva uslova za takav korak. A tu svakako značajnu odgovornost snosi i vlada kojom predsjedava Špirić. Na dobro poznatom 5+2 spisku ima i takvih ciljeva i uslova koji se ne mogu ispuniti samo “časnom riječju” nego zahtijevaju duboku promjenu načina funkcionisanja bosanskohercegovačke politike: recimo jedan od ciljeva je “učvršćivanje vladavine prava” a jedan od uslova “pozitivna ocjena političke situacije u zemlji” od strane Savjeta za provođenje mira. Zahtijevalo bi prilično političke naivnosti, ili savršeno ignorisanje stanja “na terenu”, pa da se potvrdi kako je uspostavljena vladavina prava ili stabilna politička situcija i pored očitih manifestacija politizacije pravosuđa i dovođenja u pitanje i samog opstanka zemlje u čemu i Špirićeva partija daje ne mali svakodnevni doprinos.
Oni koji u Vašingtonu imaju određenog posebnog razumijevanja za Dodikovu i Špirićevu poziciju u vezi s potrebom okončanja “međunarodne okupacije” ukazuju na navodnu kontradiktornost u pristupu Obamine administracije: u Iraku – ona radi na američkom povlačenju s obrazloženjem kako je vrijeme da Iračani preuzmu odgovornost za vlastitu zemlju, a u Bosni – ostaje angažovana iako iz same zemlje dolaze zahtjevi da se njenim institucijama ostavi da se brinu o budućnosti. “Šta bi se, zaista, desilo kad bi mi sutra povukli vojne snage iz Bosne?” – pita me zabrinuto sagovornik s određenim spoljnopolitičkim uticajem u Vašingtonu. Odgovaram – sa svim obzirima da to ne zvuči kao lekcija o nečemu što bi on morao znati – kako je američko vojno prisustvo u Bosni već gotovo okončano osim savjetodavne misije NATO-a i kako se, eto, ništa nije dogodilo: sada to više nije vojno nego političko pitanje sažeto u preostalim “ciljevima i uslovima”. To je, usput, i odgovor na prividnu kontradikciju u vezi s Irakom i Bosnom: Amerika će i nakon povlačenja i vojno i politički biti znatno prisutnija u Iraku nego što je ikada bila u BiH.
Slijedeći Obamin princip da se u međunarodnim odnosima znatno više od njegovog prethodnika oslanja na regionalna partnerstva, Sjedinjene Države će – u saglasju i saradnji s Evropskom Unijom – krajnje pažljivo odlučivati o tome kada visoki predstavnik može biti zamijenjen specijalnim predstavnikom Unije: visoki predstavnik i njegova ovlašćenja da odlučuje onda kad to bosanske institucije nisu u stanju ima uporište i legitimitet u Dejtonskom sporazumu. Kad jednom ode – više se ne može vratiti. Zato neće otići prije ispunjavanja zadatih ciljeva i uslova, koji će učiniti da Bosna i Hercegovina napravi nepovratne korake prema euroatlantskim integracijama, i zato će i budući evropski predstavnik imati značajna ovlaštenja i punu potporu i Evrope i Amerike.
Bajden u Sarajevo donosi poruku američke spremnosti da podrži sve one u Bosni i Hercegovini koji dokažu opredjeljenje za njen evropski put. Zajedno s EU – Sjedinjene Države će pomoći da se postave putokazi prema Evropi i podržaće svaki korak na tom putu. To se odnosi i na ustavnu reformu koja bi morala omogućiti uspostavljanje svih onih državnih institucija koje su neophodne za donošenje odluka na putu “eurokompatibilnosti”.