Iz prošlonedjeljnih nastupa međunarodnog visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini Valentina Inzka u Njujorku i Vašingtonu najveću pažnju u javnosti i među diplomatima svakako je privuklo njegovo upozorenje na eskalaciju antidržavne i secesionističke retorike i aktivnosti među političkim prvacima u Republici Srpskoj. Entitetske vođe žestoko su reagovale na njegov izvještaj Savjetu bezbjednosti Ujedinjenih nacija optužujući ga da je iznio neistine, da je izvještaj prepisao iz novina i da je alarmirajući ton tog izvještaja sračunat na to da se opravda dalje postojanje funkcije - i implicitno izdašnih privilegija - visokog predstavnika.
Osvrćući se na te kritike, Inzko je u Vašingtonu izjavio: "Niko iz Republike Srpske nije demantovao da je rekao to o čemu sam izvijestio Savjet bezbjednosti".
On je u istupanju u Woodraw Wilson Centru rekao kako je nakon serije sastanaka s najvišim predstavnicima svjetske diplomatije u Sarajevu, od Hillary Clinton i Catherine Ashton do britanskog šefa diplomatije Williama Haguea, uvjeren da se misija visokog predstavnika nastavlja sve dok zemlja ne bude nepovratno na euroatlantskom putu, da nema vraćanja unazad i da postoji puna međunarodna saglasnost o tome da je budućnost Bosne i Hercegovine njena puna integracija u NATO i Evropsku Uniju. To su proteklih nedjelja potvrdile i izjave najviših svjetskih zvaničnika u kojima se nedvosmisleno osuđuju antidržavna retorika i aktivnosti.
To je kontekst u kojem je na razgovoru u Woodraw Wilson Centru iz publike došao komentar kako se stiče utisak da je cjelovitost Bosne i Hercegovine "važnija za svijet nego za samu Bosnu"popraćen i pitanjima kako to svijet misli spriječiti podjelu te zemlje u vrijeme rastućih secesionističkih težnji u evropskim zemljama poput Španije, Škotske i Belgiji koje su to unutrašnje snage koje čuvaju njenu cjelovitost?
Lično mi je vrlo bliska ova vrsta argumentacije. Odrastao sam u toj tradiciji i - koliko god ona bila izložena nasilju, sistematski potiskivana i uništavana, osporavana iz perspektive novih realnosti i "vrijednosti" - vjerujem kako je to istorijsko iskustvo vrijednost koju Bosna i Hercegovina može unijeti u zajedničku evropsku kuću.
Inzko se nije detaljnije osvrnuo na secesionističke pokrete i težnje u Španiji, Beligiji i Škotskoj na koje se u opravdavanju nagovještaja referenduma i otcjepljenja pozivaju i nacionalisti u Republici Srpskoj. A tu postoji dramatična razlika zbog koje je "slučaj Bosne i Hercegovine" neuporediv s bilo kojim od navedena tri slučaja od kojih je svaki poseban i međusobno neuporediv: u Španiji je katalonska težnja za nezavisnošću buknula nakon što im je u decenijama Frankove diktature bila uskraćena autonomija; u Belgiji Flamance i Valonce dijele potpuno različiti jezici i geografski oslonac jednih na Francusku a drugih na Holandiju; Škotska je imala dugu istoriju kao nezavisna država još od srednjeg vijeka do 18. stoljeća. U sva tri slučaja, različita međusobno i bitno drugačija od bosanskohercegovačkog, postoje ozbiljne dileme i upozorenja šta bi eventualno otcjepljenje i nezavisnost mogli da znače recimo u vezi s pripadanjem evropskim integracijama. U katalonskom slučaju - Španija, kao članica Evropske Unije, mogla bi blokirati prijem u članstvo Katalonije, a to bi značilo i carinske i druge prepreke trgovini i biznisu i neke multinacionalne kompanije već najavljuju kako bi u tom slučaju svoja sjedišta i poslovne operacije iz Barcelone premještale prema Madridu.
Ono po čemu se bosanskohercegovački slučaj duboko razlikuje od sva tri navedena jeste to što je za razliku od višestoljetne istorije posebnosti u španskom, belgijskom ili škotskom slučaju ovdje riječ o zahtjevima za otcjepljenje i nezavisnost entiteta u čijem su nastanku prije nepunih 20 godina odlučujuću ulogu imali nasilje i "etničko čišćenje" s kulminacijom u genocidnom zločinu u Srebrenici. Svijet i ne mora učiniti ništa da spriječi eventualnu odluku o otcjepljenju: dovoljno je da je nikada ne prizna i da politički i ekonomski izoluje sve koji bi takvu odluku nesagledivih posljedica donijeli ili podržali.
Osvrćući se na te kritike, Inzko je u Vašingtonu izjavio: "Niko iz Republike Srpske nije demantovao da je rekao to o čemu sam izvijestio Savjet bezbjednosti".
On je u istupanju u Woodraw Wilson Centru rekao kako je nakon serije sastanaka s najvišim predstavnicima svjetske diplomatije u Sarajevu, od Hillary Clinton i Catherine Ashton do britanskog šefa diplomatije Williama Haguea, uvjeren da se misija visokog predstavnika nastavlja sve dok zemlja ne bude nepovratno na euroatlantskom putu, da nema vraćanja unazad i da postoji puna međunarodna saglasnost o tome da je budućnost Bosne i Hercegovine njena puna integracija u NATO i Evropsku Uniju. To su proteklih nedjelja potvrdile i izjave najviših svjetskih zvaničnika u kojima se nedvosmisleno osuđuju antidržavna retorika i aktivnosti.
To je kontekst u kojem je na razgovoru u Woodraw Wilson Centru iz publike došao komentar kako se stiče utisak da je cjelovitost Bosne i Hercegovine "važnija za svijet nego za samu Bosnu"popraćen i pitanjima kako to svijet misli spriječiti podjelu te zemlje u vrijeme rastućih secesionističkih težnji u evropskim zemljama poput Španije, Škotske i Belgiji koje su to unutrašnje snage koje čuvaju njenu cjelovitost?
Valentin Inzko
Pred tim pitanjima Inzko je, odstupajući od pretpostavljene hladne diplomatske "neutralnosti", izložio čitav esej o istorijskim i kulturološkim razlozima zbog kojih Bosna i Hercegovina zaslužuje pažnju i podršku svijeta: podsjetio je kako su Jevreji nakon progona iz Španije prije 600 godina našli svoj novi "mali Jeruzalem" u Sarajevu; naveo je tradicionalnu vrijednost "komšiluka" i kako je u toj bosanskoj tradiciji komšija često važniji od rodbine; naveo je integrativnu funkciju fudbala i kako je Ivica Osim predsjedavao nad njegovim ujedinjenjem; spomenuo i oduševljenje s kojim se u susjednim zemljama dočekuju bosanski pjevači i teatar; postavio je i pitanje - ako se podržava secesija u Bosni i Hercegovini i njena podjela - šta će se desiti s Vojvodinom, Sandžakom i dijelovima Makedonije s albanskom većinom; naveo je primjer vlastite zemlje koja je ne tako davno bila osporavana i nazivana "njemačkom Austrijom" da bi danas imala najnižu stopu nezaposlenosti u cijeloj Evropi i nije, naravno, mogao ne spomenuti nezaobilazni primjer tradicije i kulture zajedničkog življenja u vidu bogomolja četiri svjetske religije jedne pored druge u starom Sarajevu.Lično mi je vrlo bliska ova vrsta argumentacije. Odrastao sam u toj tradiciji i - koliko god ona bila izložena nasilju, sistematski potiskivana i uništavana, osporavana iz perspektive novih realnosti i "vrijednosti" - vjerujem kako je to istorijsko iskustvo vrijednost koju Bosna i Hercegovina može unijeti u zajedničku evropsku kuću.
Inzko se nije detaljnije osvrnuo na secesionističke pokrete i težnje u Španiji, Beligiji i Škotskoj na koje se u opravdavanju nagovještaja referenduma i otcjepljenja pozivaju i nacionalisti u Republici Srpskoj. A tu postoji dramatična razlika zbog koje je "slučaj Bosne i Hercegovine" neuporediv s bilo kojim od navedena tri slučaja od kojih je svaki poseban i međusobno neuporediv: u Španiji je katalonska težnja za nezavisnošću buknula nakon što im je u decenijama Frankove diktature bila uskraćena autonomija; u Belgiji Flamance i Valonce dijele potpuno različiti jezici i geografski oslonac jednih na Francusku a drugih na Holandiju; Škotska je imala dugu istoriju kao nezavisna država još od srednjeg vijeka do 18. stoljeća. U sva tri slučaja, različita međusobno i bitno drugačija od bosanskohercegovačkog, postoje ozbiljne dileme i upozorenja šta bi eventualno otcjepljenje i nezavisnost mogli da znače recimo u vezi s pripadanjem evropskim integracijama. U katalonskom slučaju - Španija, kao članica Evropske Unije, mogla bi blokirati prijem u članstvo Katalonije, a to bi značilo i carinske i druge prepreke trgovini i biznisu i neke multinacionalne kompanije već najavljuju kako bi u tom slučaju svoja sjedišta i poslovne operacije iz Barcelone premještale prema Madridu.
Ono po čemu se bosanskohercegovački slučaj duboko razlikuje od sva tri navedena jeste to što je za razliku od višestoljetne istorije posebnosti u španskom, belgijskom ili škotskom slučaju ovdje riječ o zahtjevima za otcjepljenje i nezavisnost entiteta u čijem su nastanku prije nepunih 20 godina odlučujuću ulogu imali nasilje i "etničko čišćenje" s kulminacijom u genocidnom zločinu u Srebrenici. Svijet i ne mora učiniti ništa da spriječi eventualnu odluku o otcjepljenju: dovoljno je da je nikada ne prizna i da politički i ekonomski izoluje sve koji bi takvu odluku nesagledivih posljedica donijeli ili podržali.