(Komentar*)
Reporteri koji su u ponedjeljak u Bijeloj kući prisustvovali prvom javnom zasjedanju kabineta predsjednika Donalda Trampa (Trump) – i građani koji su gledali to otvaranje na televiziji - bili su zaprepašteni: pripadnici predsjednikovog najužeg tima, koji su, prema istraživanju The New York Timesa po vrijednosti prijavljene imovine „najbogatija administracija u američkoj istoriji“, nadmetali su se ko će se više dodvoriti predsjedniku obasipajući ga neumjerenim pohvalama u dramatičnoj suprotnosti sa ispitivanjima javnosti koja pokazuju da 60 odsto Amerikanaca ne podržava a samo 36 odsto podržava njegovo predsjednikovanje do sada.
Procesija je, kako su zapazili neki od američkih komentatora, podsjećala na zasjedanja Politbiroa iz vremena vladavine „velikih vođa“.
Tako je šef kabineta Rens Pribus (Reince Priebus), jedan od siromašnijih u tom klubu enormno bogatih sa samo 604.008 do 1,2 miliona dolara imovine, „u ime svih prisutnih“ zahvalio predsjedniku što ih je blagoslovio prilikom da služe njega i njegov program „za američki narod“; šef ministarstva pravde Džef Sešns (Jeff Sessions), težak 2.9 do 9,9 miliona dolara, rekao je kako je „čast biti u prilici služiti Vas“; ministar rada Aleksander Akosta (Alexander Acosta), 431.000 do 965.000 dolara, kako je „duboko počašćen“ što je tu; ministar zdravlja i humanitarnih službi Tom Prajs (Price), sa 8 do 22 miliona dolara, nije mogao biti dovoljno zahvalan za „privilegiju koju ste mi dali i za Vaše liderstvo“.
Toj najbogatijoj administraciji u istoriji pripadaju i ministarka obrazovanja Betsi DeVos (Betsy DeVos) - 579 miliona do 1.5 milijardu dolara; ministar trgovine Vilbur Ros (Wilbur Ross) - 326 do 687 miliona; državni sekretar Reks Tilerson (Rex Tillerson) - 239 do 350 miliona; predsjednikov zet i viši savjetnik Džared Kušner (Jared Kushner), težak 241 do 735 miliona ...
Najbogatija administracija u istoriji, kabinet Donalda Trumpa
Ta parada zahvalnosti i odanosti vođi, koja je izazvala reagovanja u rasponu od zabrinutih poređenja s obožavanim vođama iz drugih podneblja i vremena do podsmješljivog smještanja i ove epizode trampizma u građu za satirične noćne komedije na televiziji, ponudila je i građu za još jedan mogući odgovor na čuđenje u kritičkoj javnosti: Otkud naklonost novog američkog predsjednika za međunarodne moćnike koji su u svojim zemljama i međunarodnim institucijama okrivljeni za kršenja ljudskih prava od Putina i el-Sisija do Erdogana pa sve do sjevernkorejskog diktatora Kim Jong Una kojeg je nazvao „pametnim“ i filipinskog predsjednika Dutertea, koji se javno hvali ličnim učešćem u likvidacijama bez suda, u čijoj prijestonici se gradi Trampov toranj Manila.
U Sjedinjenim Državama, bez obzira na teško objašnjivi entuzijazam čak i ličnosti velikog profesionalnog iskustva i neizmjernog bogatstva da podilaze predsjednikovoj samovolji, kult neupitnog „velikog vođe“ teško da bi se mogao primiti sve dok funkcionišu ustavne institucije „provjere i ravnoteže“: sudovi koji su obustavili provođenje Trampovih diskriminirajućih zabrana imigracije iz muslimanskih zemalja; najznačajniji nacionalni mediji koji dnevno razotkrivaju zloupotrebe vlasti, koje su već u ranim fazama administracije dovele do otpuštanja savjetnika za nacionalnu bezbjednost a sada i do istrage nad samim predsjednikom za ometanje pravde u otpuštanju bivšeg direktora FBI zato što nije želio da ispuni predsjednikovu „nadu“ da će obustaviti istragu u vezi sa sumnjivim vezama njegovog kruga sa Rusijom i nije pristao da mu se zakune na lojalnost.
Pred otužnom slikom američkih multimilionera, koji se bezuslovno stavljaju na raspolaganje predsjedniku za provođenje projekata koji bi po autoritativnim analizama siromašne učinili još siromašnijim a bogate još bogatijom, šta je to što recimo pripadnike vladajućih klanova u Bosni i Hercegovini čini tako životno vezanim za njihove partije i vođe.
U njoj se u godinama zapuštenosti institucija demokratije i vladavine prava širila korupcija u najživotnijim ljudskim potrebama i interesima: upisu u škole i zapošljavanju, imenovanjima na najunosnije poslove u javnim institucijama, dobijanju lokacija i dozvola za gradnju domaćim i stranim investitorima, raspodjeli novca iz javnih fondova za kulturu, čak i dnevnom funkcionisanju pravosuđa.
Za više od dvije decenije „društvenog razvoja“ po takvim standardima tako se širila mreža klijentelizma i zavisnosti, u koju su – svako iz svojih interesa – umreženi i najmoćniji i najzavisniji, u kojima je status quo najživotniji interes i onih na vrhu i onih koji su našli uhljebljenje u njihovoj patronaži i izvan toga ne vide nikakvu perspektivu.
Šta je to zbog čega pravosuđe u Sjedinjenim Državama može istraživati i samovolju samog predsjednika Trampa a pravosuđe u Bosni i Hercegovini ne može ispitivati ni tako očite primjere zloupotreba domaćih „trampića“ kao što su multimilionske investicije i čitavi poslovno-stambeni tornjevi i blokovi podignuti novcem potpuno nepoznatog i često sumnjivog porijekla?
Možda je objašnjenje i u tome što je politika u poratnim decenijama imala nevidljivu ulogu, ja tebi ambasadu-ti meni sudijsku dužnost, i u službama koje se u demokratskom svijetu bave sprečavanjem zloupotreba vlasti.