„Vi nije trebalo da budete ovdje. Trebalo je da budete mrtvi“ – tim riječima se novinar londonskog Guardiana, Ed Vulliamy – jedan od prvih koji su 1992. alarmirali svjetsku javnost izvještajima o prijedorskim logorima smrti – obratio stotinama Prijedorčana okupljenih na otvaranju izložbe „Prijedor: Životi iz bosanskog genocida“ u novembru 2007. u Muzeju holokausta u Saint Louisu. U ovom gradu danas živi oko 70.000 prognanih i izbjeglih iz Bosne i Hercegovine.
Vulliamy je zlodjela u Prijedoru doživio „uživo“, dok su još bila u punom jeku, i zato je jedan od svjetski uvaženih svjedoka tog vremena. O tome je svjedočio i na više haških suđenja. Za razliku od nekih kolega koji su odbili da svjedoče, pozivajući se na profesionalnu neutralnost novinara, Vulliamy vjeruje kako je dio dužnosti novinara kao svjedoka genocida da doprinese privođenju pravdi odgovornih za zlodjela.
Ovih dana, o zločinima u Prijedoru je nešto novo i duboko potresno saznao i predsjednik haškog tribunala za ratne zločine na području bivše Jugoslavije Theodor Meron: susreo se sa prijedorskim žrtvama, mučenim i likvidiranim u logorima Omarska i Keraterm, ili ubijenim na kućnom pragu u selima oko Prijedora – iskopanim iz masovne grobnice u nekadašnjem rudniku željezne rude u Tomašici, kosturima ili dijelovima kostiju, koje u tom svjedočenju bez ijedne riječi više govore o prirodi i razmjerama ratnih zločina nego što to mogu stotine svjedoka i dokumenata predočenih Tribunalu nad kojim predsjedava Meron.
U neposrednom suočavanju „s užasima koje čovjek može nanijeti drugom čovjeku“ američki pravni teoretičar i međunarodno uvaženi pravnik doživio je i sjenke vlastite prošlosti u kojoj je kao dječak četiri godine bio zatočen u nacističkom logoru u rodnoj Poljskoj u kojem je ubijena i njegova majka. Pred ostacima više od 400 do sada iskopanih žrtava iz rudničke jame u Tomašici Meron je upotpunio vlastito znanje o tome šta se događalo u prijedorskom kraju 1992: novinarka vodećeg američkog dnevnika,The New York Times, Marlise Simons, je – pišući o Meronu 8. januara 2004. – zabilježila kako se na zidu njegove kancelarije u Hagu nalaze slike izgladnjelih zatočenika iza logorske žice u Bosni.
Svom ličnom doživljaju logora i svom naučnom istraživanju prirode zla, koje je rezultiralo i njegovim knjigama o zakonima ratovanja još od srednjeg vijeka – kako su, pored ostalog, prikazana u Šekspirovim djelima (Shakespeare) – Meron je u posjetama Tomašici i Omarskoj dodao i taj sloj neposrednog susreta sa žrtvama koji će svakako dati i novu dimenziju značaju odgovornog privođenja kraju preostalih hašlih suđenja.
Meron se, učestvujući na ovonedjeljnoj konferenciji u Sarajevu povodom 20. godišnjice Tribunala, suočio i sa zahtjevima i kritikom koji se tiču upravo te dimenzije odgovornog privođenja kraju preostalih suđenja: udruženja žrtava rata, promotori ljudskih prava i dio ekperata međunarodnog prava kritikovali su – ili čak bojkotovali – Merona zbog nedavnih oslobađajućih presuda srpskim i hrvatskim vojnim komandantima u kojima vide „promjenu pravnih standarda“ kad je riječ o komandnoj odgovornosti i poruku učesnicima budućih sukoba da se ne moraju plašiti međunarodne pravde kao nekada. Oslobađajuće presude izrečene su s objašnjenjem da sudije nisu zaključile kako su optuženi naredili ili odobrili ratne zločine počinjene od strane podređenih.
Ako je Meron zaista počinio taj grijeh, amnestiranja od komandne odgovornosti za zločine, bilo bi to suprotno nalazima iz njegovih najznačajnijih studija u kojima se bavio tendencijom lidera i komandanata, još od Šekspirove dobi, da „peru ruke“ od zlodjela svojih sljedbenika. Pored ostalog – citira ucjenu Henrija V starcima u opsjednutom francuskom gradiću da se predaju jer on „može biti nemoćan da spriječi svoje trupe da čine ubistva, pljačke i silovanja“.
„Ono što me progoni nije to da su se takvi užasi događali stoljećima ranije nego da se u takvim razmjerama događaju i danas“ – rekao je Meron prije gotovo deset godina novinarki njujorškog dnevnika.
Vulliamy je zlodjela u Prijedoru doživio „uživo“, dok su još bila u punom jeku, i zato je jedan od svjetski uvaženih svjedoka tog vremena. O tome je svjedočio i na više haških suđenja. Za razliku od nekih kolega koji su odbili da svjedoče, pozivajući se na profesionalnu neutralnost novinara, Vulliamy vjeruje kako je dio dužnosti novinara kao svjedoka genocida da doprinese privođenju pravdi odgovornih za zlodjela.
Ovih dana, o zločinima u Prijedoru je nešto novo i duboko potresno saznao i predsjednik haškog tribunala za ratne zločine na području bivše Jugoslavije Theodor Meron: susreo se sa prijedorskim žrtvama, mučenim i likvidiranim u logorima Omarska i Keraterm, ili ubijenim na kućnom pragu u selima oko Prijedora – iskopanim iz masovne grobnice u nekadašnjem rudniku željezne rude u Tomašici, kosturima ili dijelovima kostiju, koje u tom svjedočenju bez ijedne riječi više govore o prirodi i razmjerama ratnih zločina nego što to mogu stotine svjedoka i dokumenata predočenih Tribunalu nad kojim predsjedava Meron.
Theodor Meron posjetio Tomašicu
Te kosti, među kojima preživjeli očajnički traže ostatke najbližih koji su „nestali“ u ljeto 92, pored ostalog govore o tome da su ti ljudi ubijani samo zbog svog imena, odnosno etničke pripadnosti: da je zločin bio masovan i sistematičan „udruženi zločinački poduhvat“ koji je podrazumijevao plan i koordinaciju, učešće političkih i policijskih aparata i paravojnih grupa; logistiku potrebnu da se ukopavaju, prekopavaju i raznose u „sekundarne grobnice“ tijela ubijenih. Prijedor inače drži neslavni rekord po broju i dužini izrečenih presuda za ratne zločine u Bosni i Hercegovini: 12 presuda u Hagu – uključujući i kaznu od 40 godina zatvora za ratnog gradonačelnika Prijedora dra Milomira Stakića – te jos 12 u sudu BiH i 8 u Okružnom sudu Banjaluka.U neposrednom suočavanju „s užasima koje čovjek može nanijeti drugom čovjeku“ američki pravni teoretičar i međunarodno uvaženi pravnik doživio je i sjenke vlastite prošlosti u kojoj je kao dječak četiri godine bio zatočen u nacističkom logoru u rodnoj Poljskoj u kojem je ubijena i njegova majka. Pred ostacima više od 400 do sada iskopanih žrtava iz rudničke jame u Tomašici Meron je upotpunio vlastito znanje o tome šta se događalo u prijedorskom kraju 1992: novinarka vodećeg američkog dnevnika,The New York Times, Marlise Simons, je – pišući o Meronu 8. januara 2004. – zabilježila kako se na zidu njegove kancelarije u Hagu nalaze slike izgladnjelih zatočenika iza logorske žice u Bosni.
Svom ličnom doživljaju logora i svom naučnom istraživanju prirode zla, koje je rezultiralo i njegovim knjigama o zakonima ratovanja još od srednjeg vijeka – kako su, pored ostalog, prikazana u Šekspirovim djelima (Shakespeare) – Meron je u posjetama Tomašici i Omarskoj dodao i taj sloj neposrednog susreta sa žrtvama koji će svakako dati i novu dimenziju značaju odgovornog privođenja kraju preostalih hašlih suđenja.
Meron se, učestvujući na ovonedjeljnoj konferenciji u Sarajevu povodom 20. godišnjice Tribunala, suočio i sa zahtjevima i kritikom koji se tiču upravo te dimenzije odgovornog privođenja kraju preostalih suđenja: udruženja žrtava rata, promotori ljudskih prava i dio ekperata međunarodnog prava kritikovali su – ili čak bojkotovali – Merona zbog nedavnih oslobađajućih presuda srpskim i hrvatskim vojnim komandantima u kojima vide „promjenu pravnih standarda“ kad je riječ o komandnoj odgovornosti i poruku učesnicima budućih sukoba da se ne moraju plašiti međunarodne pravde kao nekada. Oslobađajuće presude izrečene su s objašnjenjem da sudije nisu zaključile kako su optuženi naredili ili odobrili ratne zločine počinjene od strane podređenih.
Ako je Meron zaista počinio taj grijeh, amnestiranja od komandne odgovornosti za zločine, bilo bi to suprotno nalazima iz njegovih najznačajnijih studija u kojima se bavio tendencijom lidera i komandanata, još od Šekspirove dobi, da „peru ruke“ od zlodjela svojih sljedbenika. Pored ostalog – citira ucjenu Henrija V starcima u opsjednutom francuskom gradiću da se predaju jer on „može biti nemoćan da spriječi svoje trupe da čine ubistva, pljačke i silovanja“.
„Ono što me progoni nije to da su se takvi užasi događali stoljećima ranije nego da se u takvim razmjerama događaju i danas“ – rekao je Meron prije gotovo deset godina novinarki njujorškog dnevnika.