Na vijest o tome kako je 26. maja u 89. godini preminuo jedan od najuvaženijih američkih spoljnopolitičkih znalaca Zbignjev Bžežinski (Zbigniew Brzezinski), savjetnik za nacionalnu bezbjednost u administraciji Džimija Kartera (Jimmy Carter), 1976-1980, u osvrtima na njegov život naglašavan je i njegov intelektualni angažman pored ostalog u vidu učešća na međunarodnim konferencijama o kritičnim temama savremenog svijeta. Tako je Washington Post podsjetio na anegdotu sa jedne takve konferencije koju je ispričao sam Bžežinski u intervjuu s politikologom Čarlsom Gatijem (Charles Gati): na toj se konferenciji susreo s posljednjim sovjetskim vođom Mihailom Gorbačovom. Srdačno su se pozdravili i zagrlili. Sutra je u govoru na konferenciji Gorbačov napao Bžežinskog kao „nepopravljivog hladnog ratnika“. Zašto – pitao ga je Bžežinski nakon toga. „Zbig, Zbig – oni su nas platili. Oni očekuju da se svađamo“. Na Gatijevo pitanje jesu li bili tako dobro plaćeni, Bžežinski je odgovorio: „Ne baš, ali izgledalo je da on misli da jesmo“.
Anegdota me podsjetila na atmosferu u kojoj bjesni balkanska „svađa po narudžbi“ o budućnosti regiona: hoće li sve južno od Save biti samo velika Hrvatska, velika Srbija i velika Albanija; hoće li se „dofederalizirati“ Bosna i Hercegovina i tako postati „unija tri republike“ ili će se Republika Srpska otcijepiti ostavljajući Bošnjacima i Hrvatima da se dogovore ili da ratuju u vezi sa linijama konačne podjele. U toj debati su najglasniji ili, s obzirom na nikad javno odbačenu miloševićevsko-tuđmanovsku inspiraciju najuticajnijih medija, najglasniji i najagresivniji, zagovornici dovršavanja u miru projekta dogovorenog u Karađorđevu, a osuđenog u Hagu kao udruženi zločinački poduhvat. Bilo da su za to plaćeni, ili tek nagrađeni statusom „vodećih intelektualaca“, zagovornici podjela svako javno suprotstavljanje takvim projektima osuđuju kao unitarističko ili čak šovinističko.
Politika podjela: Slobodan Milošević i Franjo Tuđman
Oni, po dijagnozi koju je davno uspostavio irski dramski pisac i romansijer Džordž Bernard Šo (George Bernard Shaw),1856-1950, „kad žele da nešto vjeruju odjednom vide sve argumente za to i postaju slijepi za argumente protiv toga“ – nemaju nikakvog poštovanja za činjenicu da je formiranje „trećeg entiteta“ već jednom pokušano, prije samo četvrt vijeka, i da je završilo u zločinima masivnih razmjera od Heliodroma do Dretelja, od Ahmića do Stupnog Dola, od Centralne Bosne do doline Neretve. Čitam, tako, ovih dana izvode iz televizijskog intervjua jednog od vrućih zagovornika „unije tri republike“ koji sumnjiči današnje partnerstvo u državnoj vlasti SDA sa SDS-om „kojeg je osnovao Radovan Karadžić i koja je vodila RS za vrijeme rata“ a ne sjeća se ratnog partnerstva zna-se-koje stranke s Karadžićem, od Graca u Austriji do Gruda, koje je kulminiralo u dogovoru „predsjednika Herceg-Bosne“ Mate Bobana i gradonačelnika Trebinja Bože Vučurevića o liniji razdvajanja po kojoj će lijeva obala Neretve pripasti Srbima, a desna Hrvatima dok Muslimanima ostaje mjesto „između“, u Neretvi, na šta su se obojica nasmijala.
Satri most u Mostaru, gradu koji je trebalo da bude prijestolnica "Herceg Bosne"
Da ne bude zabune: nisu ni „probosanske snage“, kako same sebi tepaju bošnjačke partije, ni najmanje nevine za današnje oživljavanje ideje etničke podjele kao najboljeg – da ne kažem – „konačnog rješenja“ bosanskohercegovačke uporno poticane ustavne krize.
One su se, od pojave na političkoj sceni uoči „prvih demokratskih izbora“, teturale u krajnostima: od vezivanja zastava na predizbornim skupovima sa HDZ-om i zajedničkog predizbornog apela trojice vođa sljedbenicima da glasaju za „narodne stranke“ do javnih jadikovki bivšeg reisa Islamske zajednice kako su Bošnjaci jedini narod koji nije dobio svoju državu što, naravno, i nije moguće bez novih razgraničenja..
„Probosanske snage“ su, takođe, propustile da afirmišu prednosti zajedničkog življenja na teritoriji Federacije (na fotografiji Bakir Izetbegović)
Od samih početaka nacionalnog političkog organizovanja, jedan narod – jedna stranka, bilo je logički izvjesno kako će prevaga tog modela vjerovatnije voditi konfrontaciji nego kooperaciji. To je potkrijepljeno i mapama budućeg teritorijalnog „razdvajanja naroda“, najprije dogovaranim između Miloševića i Tuđmana, ali zatim prihvaćenim kao „osnova mirovnih pregovora“ i od bošnjačkog vođe Izetbegovića u bezbrojnim rundama tih pregovora – od Lisabona preko Ženeve do Dejtona – da bi u ratnim vremenima svaka nova mapa ponuđena u pregovorima izazivala nove talase etničkog progona i masovnih zločina.
Ni u ratnim ni u mirnodopskim vremenima nijedna od nacionalističkih partija na teritorijama na kojima je imala većinu i vlast nije pokazala civilizacijsku doraslost ideji jednakih prava svih građana: negdje se to manifestuje u otvorenoj diskriminaciji manjinskog stanovništva – u školstvu, zapošljavanju, ličnoj i imovinskoj bezbjednosti – a negdje u favorizovanju idejno ili rodbinski najbližih u privatizacijskoj pljački i preraspodjeli društvenih dobara.
„Probosanske snage“ su, takođe, propustile da afirmišu prednosti zajedničkog življenja na teritoriji Federacije ili bar u kantonima u kojima su svih poratnih godina imale većinu: nisu, jednostavno, pokazale kako bi to one mogle učiniti Bosnu i Hercegovinu društvom vedrijih perspektiva. Za takvo šta potreban je fokus na evropsku budućnost umjesto obnavljanja sukoba iz balkanske prošlosti.