(Komentar *)
Kako se približava još jedna, 22. godišnjica, "najvećeg zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata", genocida u Srebrenici, po već viđenom scenariju množe se i provokacije čija je jedina svrha da umanje žrtve i do boli uznemire preživjele.
Zakazuje se, pa u posljednji čas odgađa, promocija knjige "Srebrenica: Laž i podvale srpskom narodu" neposredno uoči pokopa još 70 žrtava genocida, među kojima su i djeca.
Onda se umjesto tog kopanja po ranama preživjelih u samoj Srebrenici za 11. juli u Banjaluci najavljuje skup "Podrška generalu Ratku Mladiću – Stop lažima o Srebrenici".
Bolesnu logiku tog nagona da se poriče genocid, umanjuju njegove žrtve i vrijeđaju preživjeli demonstrirao je nedavno prvi srpski gradonačelnik Srebrenice Mladen Grujičić u dokumentarnoj emisiji BBC-a "Srebrenica: Poricanje genocida", u kojoj o haškom osuđeniku za genocid Radovanu Karadžiću govori kao o heroju a podržava i ideju "mirnog razlaza Federacije i Republike Srpske".
Na direktno pitanje da li se u Srebrenici dogodio genocid Grujičić odgovara: jeste bio zločin ali ne i genocid: "Na isti način je ubijan i srpski narod ali to nije okarakterisano kao genocid". Rekao je kako tako govore i najviši predstavnici Srbije i Republike Srpske.
Kako poricateljima dokazati da je u Srebrenici počinjen genocid. 'Babuškama' – nikako"
Na taj način je Grujičić objasnio i lakoću s kojom se iz perspektive srpskog nacionalizma laže o prirodi i razmjerama zločina: ako tako govore najviši predstavnici Srbije i entiteta zašto tako ne bi govorio i "mislio" srpski gradonačelnik Srebrenice i građani sve do djece u školama kojoj se zabranjuju lekcije o opsadi Sarajeva i međunarodno-pravno utvrđenom genocidu u Srebrenici.
Vaš browser nepodržava HTML5
Opsada Sarajeva: 'Obrisi planina su bili granice planete za nas'
[RSE/Video, april 2017.]
To je istorija po principu mitske "Babuške", drvene suvenir-lutke koja se obavezno donosila sa putovanja u Rusiju: kad odvrnete i otvorite tu lutku starice s trouglastom maramom na glavi, iz nje će izviriti ista takva "Babuška", pa onda još jedna i još jedna. Tako je i sa poricanjem srebreničkog genocida u službenoj srpskoj politici: kad čujete Tomislava Nikolića da kaže "bio je zločin ali ne i genocid", isto ćete čuti i od Aleksandra Vučića i od Milorada Dodika sve do Grujičića.
Potpuno su identični i robotizovani i svi "argumenti" poricatelja:
- "Isto je ubijan i srpski narod" (iako za tako šta nema nikakvih dokaza o namjeri istrebljenja razmjera jednog Prijedora sa logorima Omarska i Keraterm i masovnom grobnicom kao što je Tomašica, ni bilo šta slično spaljivanju desetina žena, djece i staraca u kući u Višegradu i pogotovu ništa približno genocidu u Srebrenici).
- "Većina poginulih u Srebrenici poginuli su u borbama oko tog mjesta" (laž lako dokaziva snimcima hiljada nenaoružanih zarobljenika, dječaka i staraca, koji su odvedeni na masovna gubilišta gdje je organizovana široka logistika genocida: bageri i kamioni za pokop, iskopavanje i prenos u "sekundarne grobnice" oko 8.000 "nestalih").
- "Haški sud je izricao političke presude kojima se udovoljava želji Amerike i Engleske" da se lažno osudi srpski narod ("argument" sračunat na prikrivanje stvarnih zločinaca iza "cijelog naroda" kojem se tako nameće kolektivna krivica za nešto što su činile vođe i provodili njihovi sljedbenici).
Vaš browser nepodržava HTML5
Posljednje počivalište za ubijene u Srebrenici
[RSE/Video, juli 2016.]
A kako poricateljima dokazati da je u Srebrenici počinjen genocid. "Babuškama" – nikako: one imaju vlastitu drvenu pamet i logiku u kojoj, recimo, pričaju o međunarodnoj zavjeri da se Srbima natovari genocid.
Da, umjesto robotizovanog ponavljanja službene mantre "bio-je-zločin-nije-bio-genocid" imaju potrebu da nešto i nauče postoje bogati i uvjerljivi izvori o raširenoj međunarodna zavjeri da se pred svjetskom javnošću nekako prikrije i zataška genocid u Srebrenici.
Našli bi svjedočenja o tome kako su u sjedištu UNPROFOR-a u Zagrebu bjelosvjetski diplomati i činovnici "sanitizirali" izvještaje s terena da se ne vide prave razmjere počinjenih zločina.
Mogli bi naći kazivanje norveške naučnice-antropologa Tone Bringa o tome kako je nakon prvih saznanja o mogućim zločinima velikih razmjera u Srebrenici sa dvije kolegice specijalizovane za ljudska prava hitno otišla u Tuzlu i prisustvovala kazivanju jednog preživjelog iz "kolone smrti" – koji je u detalje opisivao mjesta i događaje i kako je preživio ispod gomile pobijenih – i kako je bila ljudski pokošena kad je vidjela kako je njihov izvještaj koji je poslan u Njujork govorio o "nedokazanim i nepotvrđenim" pričama iz Srebrenice.
Očajna Bringa – zamolila je američkog ambasadora u Zagrebu Pitera Galbrajta (Peter Galbright) da alarmira Vašington. Njegov izvještaj potakao je pomoćnika državnog sekretara Džona Šataka (John Shuttack) da hitno otputuje u Tuzlu i da lično sasluša preživjele iz Srebrenice. Do tada je imao iskustva sa sličnim izvještajem iz Prijedora kad se u administraciji bježalo od kvalifikacije o genocidu jer bi ona obavezivala da se nešto i učini o čemu nije postojala politička volja. Sada je njegov izvještaj o Srebrenici primljen kao alarm da se u Bosni interveniše i zaustavi genocid.
O bolesnoj neutralnosti međunarodne zajednice zanimljivo je i svjedočenje novozelandskog diplomate Dejvida Harlanda (David): jednom je iz Sarajeva poslao dnevni izvještaj o kršenjima primirja i napisao da je bilo 920 prekršaja zabrane korištenja teškog naoružanja sa srpske i 80 sa bosanske strane. Iz Zagreba je u Njujork otišao neutralni izvještaj o "hiljadu kršenja primirja" raspoređujući krivicu na obje strane.
Harland o genocidu u Srebrenici kaže: "Da su odobreni vazdušni udari 8. ili čak 10. jula, sve govori da bi srpska ofanziva stala, a svi pobijeni bili bi živi da je UNPROFOR uradio ono za šta je imao mandat ali nije imao političke volje da se uradi".