Čak ni tako simboličan trenutak, kao što je ispraćaj jedne i doček najnovije godine, nije mogao inspirisati bosanskohercegovačke političke prvake da kažu bilo šta dobro o odlazećoj 2013. ili bilo šta obećavajuće o dolazećoj 2014. godini. Taj tradicionalni trenutak dobrog raspoloženja i dobre volje nije potakao ni kurtoazan pokušaj da se kaže bilo šta dobro o ostalima na političkoj sceni. Dominirao je – kako je to na tradicionalnom Božićnom prijemu rekao nadbiskup vrhbosanski kardinal Vinko Puljić – „naboj mržnje koja tinja na brojnim nivoima“, posebno izražen u odnosima među doskorašnjim ili čak sadašnjim partnerima na vlasti.
Primjer za to je, recimo, razmjena novogodišnjih poruka u medijima između doskora bliskih partijskih drugova Zlatka Lagumdžije i Željka Komišića.
Predsjednik SDP-a je, tako, Komšićevu Demokratsku frontu okrivio za pridruženje SDA-u i SDS-u kao „kreatorima politike što gore to bolje“ i za koaliranje, zajedno sa SDA, u Unsko-sanskom i Sarajevskom kantonu „s lopovima, fašistima, nacionalistima, reketašima i ratnim zločincima“.
Komšićeva fronta uzvratila je otvorenim pismom u kojem kaže kako se Lagumdžiji „zbog straha zbog onoga što će se desiti 2014. na izborima Demokratska fronta priviđa na svakom koraku“ i podsjeća ga da od svog osnivanja – 7. aprila 2013. godine – još nije zvanično niti izišla na izbore a kamoli učestvovala u bilo kojem nivou vlasti.
U polemičkom žaru u pismu se Lagumdžiji poručuje kako mu neće biti lako 2014, “a nakon dvadesetak godina političkog spletkarenja, otići s političke scene i to kao osoba koja je u potpunosti degradirala i ponizila socijaldemokratiju na ovim prostorima“.
U tom detalju o „dvadesetak godina spletkarenja“ Komšić unekoliko poništava prethodni argument o političkoj nevinosti fronte: ako je, naime, Lagumdžija tako dugo spletkario – šta je on radio kao jedan od njegovih najbližih saradnika.
Još manje ubjedljivo djeluje nastojanje potpredsjednika SDA Bakira Izetbegovića da odsustvo napretka prema euroatlantskim integracijama fakturiše isključivo „aktuelnoj parlamentarnoj većini“ predvođenoj SDP-om: za nju je rekao da je tokom protekle godine, kao i u prethodne dvije godine, „pokazala da nije sposobna vladati procesima u Bosni i Hercegovini.“
„Jedino za što su sposobni jest generiranje stalno novih kriza, svakodnevnih promjena parlamentarnih većina, kreiranje po BiH štetnih sporazuma i zakona“ – rekao je Izetbegović, kao da u dugom periodu nakon rata upravo njegova stranka nije predsjedavala nad godinama posvemašnjeg zaostajanja u euroatlantskim integracijama koje sada odjednom predstavlja kao mjeru svih stvari.
Bosanskohercegovački politički prvaci gotovo su jednodušni u ocjeni prošle godine i u upozorenjima kako nema naročitog osnova za optimizam da bi nova godina mogla biti bolja. Tako predsjedavajući državnog Predsjedništva Željko Komšić kaže da mnogi za 2013. kažu kako je „godina koju bi najbolje bilo zaboraviti“; Izetbegović za 2013. kaže kako je bila „godina za zaborav, godina zastoja, političke, reformske, ekonomske, idejne stagnacije, a u nekim segmentima i nazatka“; predsjednik Saveza za bolju budućnost Fahrudin Radončić je – valjda u skladu s tumačenjem događaja iz najuže perspektive ličnog iskustva u kojem istorija počinje onda kad se u njoj mi pojavimo – rekao kako „iza sebe imamo jednu izgubljenu godinu“, kao da od rušenja „aprilskog paketa“ predloženih ustavnih promjena 2006. godine nije prošlo evo već osam izgubljenih godina; predsjednik HDZBiH Dragan Čović kaže kako je u prošloj godini puno toga ostalo u sjeni nadmudrivanja, te da je stvorena slika da je obezvrijeđen politički proces, a javnosti „ogađena politika i riječ političar“.
Primjer za to je, recimo, razmjena novogodišnjih poruka u medijima između doskora bliskih partijskih drugova Zlatka Lagumdžije i Željka Komišića.
Predsjednik SDP-a je, tako, Komšićevu Demokratsku frontu okrivio za pridruženje SDA-u i SDS-u kao „kreatorima politike što gore to bolje“ i za koaliranje, zajedno sa SDA, u Unsko-sanskom i Sarajevskom kantonu „s lopovima, fašistima, nacionalistima, reketašima i ratnim zločincima“.
Komšićeva fronta uzvratila je otvorenim pismom u kojem kaže kako se Lagumdžiji „zbog straha zbog onoga što će se desiti 2014. na izborima Demokratska fronta priviđa na svakom koraku“ i podsjeća ga da od svog osnivanja – 7. aprila 2013. godine – još nije zvanično niti izišla na izbore a kamoli učestvovala u bilo kojem nivou vlasti.
U tom detalju o „dvadesetak godina spletkarenja“ Komšić unekoliko poništava prethodni argument o političkoj nevinosti fronte: ako je, naime, Lagumdžija tako dugo spletkario – šta je on radio kao jedan od njegovih najbližih saradnika
U tom detalju o „dvadesetak godina spletkarenja“ Komšić unekoliko poništava prethodni argument o političkoj nevinosti fronte: ako je, naime, Lagumdžija tako dugo spletkario – šta je on radio kao jedan od njegovih najbližih saradnika.
Još manje ubjedljivo djeluje nastojanje potpredsjednika SDA Bakira Izetbegovića da odsustvo napretka prema euroatlantskim integracijama fakturiše isključivo „aktuelnoj parlamentarnoj većini“ predvođenoj SDP-om: za nju je rekao da je tokom protekle godine, kao i u prethodne dvije godine, „pokazala da nije sposobna vladati procesima u Bosni i Hercegovini.“
„Jedino za što su sposobni jest generiranje stalno novih kriza, svakodnevnih promjena parlamentarnih većina, kreiranje po BiH štetnih sporazuma i zakona“ – rekao je Izetbegović, kao da u dugom periodu nakon rata upravo njegova stranka nije predsjedavala nad godinama posvemašnjeg zaostajanja u euroatlantskim integracijama koje sada odjednom predstavlja kao mjeru svih stvari.
Bosanskohercegovački politički prvaci gotovo su jednodušni u ocjeni prošle godine i u upozorenjima kako nema naročitog osnova za optimizam da bi nova godina mogla biti bolja. Tako predsjedavajući državnog Predsjedništva Željko Komšić kaže da mnogi za 2013. kažu kako je „godina koju bi najbolje bilo zaboraviti“; Izetbegović za 2013. kaže kako je bila „godina za zaborav, godina zastoja, političke, reformske, ekonomske, idejne stagnacije, a u nekim segmentima i nazatka“; predsjednik Saveza za bolju budućnost Fahrudin Radončić je – valjda u skladu s tumačenjem događaja iz najuže perspektive ličnog iskustva u kojem istorija počinje onda kad se u njoj mi pojavimo – rekao kako „iza sebe imamo jednu izgubljenu godinu“, kao da od rušenja „aprilskog paketa“ predloženih ustavnih promjena 2006. godine nije prošlo evo već osam izgubljenih godina; predsjednik HDZBiH Dragan Čović kaže kako je u prošloj godini puno toga ostalo u sjeni nadmudrivanja, te da je stvorena slika da je obezvrijeđen politički proces, a javnosti „ogađena politika i riječ političar“.