Pridružujem se onima koji su iskreno razočarani istupom reisu-l-uleme Islamske zajednice Bosne i Hercegovine Huseina efendije Kavazovića u posjeti Bošnjacima-muslimanima u Švicarskoj u kojem je pozvao sve koji mogu glasati na predstojećim lokalnim izborima da ne dozvole da „Vlah vlada u Srebrenici“.
„Biću potpuno ovdje otvoren, da Vlah ne vlada u Srebrenici“ – ponovio je i time potcrtao Kavazović rečenicu koja će nakon pojave video-snimaka tog istupa na Internetu smjesta potpaliti nove snažne podjele u bosanskohercegovačkoj javnosti.
Kavazović je, preuzimajući ulogu reisa u septembru 2012. godine nakon gotovo dvije decenije predsjedavanja nad Islamskom zajednicom Mustafe efendije Cerića, odmjerenim odgovorom na izazove s kojima se suočavaju islam i muslimani u savremenom svijetu počeo da obnavlja moralni autoritet islamske zajednice uključujući i njeno odbacivanje samozvanih džemata – ili „paradžemata“ - od kojih su neki postali propagatori ekstremnih interpretacija islama i regrutni centri za strana ratišta.
Po tome se bitno razlikovao od svoga prethodnika koji je, govoreći kako „Bošnjaci jedini nemaju svoju državu“, prećutno dozivao podjelu Bosne i Hercegovine; uzvikivanjem kako je „Turska vazda bila naša mati: tako je bilo i tako će ostati“ odricao istorijsku autohtonost i dostojanstvo bosanske države; grubim javnim napadima na istaknute javne radnike drugih nacionalnosti sužavao prostor dijaloga, tolerancije i pluralizma; promocijom vlastitih favorita na bosanskohercegovačkoj političkoj sceni – „hajde nam ti, Harise, napiši taj evropski ustav“ – prelazio civilizacijsku liniju odvojenosti vjerskog i državnog; sve do vlastite kandidature za državno Predsjedništvo 2014. godine u kojoj je dobio glasove 4.5 posto birača kao prilično egzaktnu mjeru prihvatljivosti njegovih političkih pogleda.
Taj duboki kontrast, između politički preangažovanog Cerića i vjerski odmjerenog Kavazovića, objašnjava i zašto je poruka aktuelnog reisa iz Švicarske Bošnjacima – ali i Srbima i ostalima u Bosni i Hercegovini – primljena s razočarenjem, pa i zaprepaštenjem.
Dosadašnji pokušaji njenog naknadnog „objašnjavanja“ uglavnom samo potvrđuju utisak krajnje neprimjerenosti te poruke.
Tako, recimo, novinska agencija Fena prenosi reisovo objašnjenje „nakon objavljivanja dijela snimka u kojem je, istrgnuta iz konteksa, na nekim portalima prenesena navedena izjava“. Način kako je to napisano sugeriše neprimjerenu ulogu novinske agencije: takav sud – kako je izjava „istrgnuta iz konteksta“ – može da iznosi sagovornik ali ne i novinar. Osim toga, i samo objašnjenje, u kojem reis kaže kako i dalje misli „da Srebrenicom ne mogu vladati oni koji negiraju genocid u Srebrenici, niti pak oni koji bi negirali zločine nad srpskim stanovništvom“ i kako takvu sortu ljudi naziva „balijama i vlasima, primitivcima, jer drugo i nisu“ traljav je pokušaj amatersko-propagandističkog naknadnog kreiranja konteksta u kojem bi poruka iz Švicarske izgledala umjereno i uravnoteženo.
Po onome što se moglo vidjeti na snimcima reisovih nastupa u Švicarskoj, od kojih su neki ekspresno uklonjeni s Interneta, takvog konteksta u tim nastupima nije bilo. Nema ga čak ni u sanitiziranoj verziji izvještaja o reisovom razgovoru – „u jednoj opuštenoj atmosferi“ – sa džematlijama u Švicarskoj na službenom portalu same Islamske zajednice: u njoj se nigdje zajedno ne spominju „negatori genocida u Srebrenici i zločina nad srpskim stanovništvom“ ni „balije i Vlasi“.
Osim toga – u profesiji u kojoj se živi od riječi – nisam tek slučajno napisao kako se povodom ove neprimjerene poruke pridružujem onima koji su „iskreno razočarani“ reisovim istupom. Neki od njegovih najžešćih kritičara napravili su cijelu političku karijeru na svakodnevnom vrijeđanju osjećanja i dostojanstva drugoga – na poricanju masovnih zlodjela i slavljenju njihovih počinilaca, negiranju državnosti Bosne i Hercegovine i nipodaštavanju njenih institucija, sve do poziva na njen raspad.
Njima reisova poruka iz Švicarske, u svom originalu – izvan naknadno ponuđenog konteksta – savšeno ide na ruku i to su već pokazali koristeći je kao krunski dokaz o „nemogućoj zemlji“ dubokog vjerskog i nacionalnog razdora i mržnje.
Islamska zajednica je tom utisku o bosanskohercegovačkoj sceni podijeljenoj na tri nepomirljiva projekta doprinijela ovih dana i svojim oglašavanjem u povodu napada iz Republike Srpske na biskupa Franju Komaricu zbog njegovih takođe neprimjerenih poređenja Blajburga i Banjaluke na način koji relativizira ustaška zlodjela velikog dijela blajburških žrtava.
Mogao bih se složiti s onima – uključujući i Islamsku zajednicu – koji će ustati u odbranu biskupa Komarice protiv političke hajke i progona zbog tog njegovog verbalnog delikta ali ona je bila daleko pozvanija, a ostala potpuno nijema, da reaguje i osudi vrijeđanje Komarice i kardinala Vinka Puljića na ulici u Sarajevu. Ona bi morala da ima više uticaja na nosioce vjerske netrpeljivosti u Sarajevu nego na političare i ishod izbora u Republici Srpskoj.