Tekst: Kemal Kurspahić
(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RSE)
Događaji u trouglu najmoćnijih zemalja – Kini, Rusiji i Sjedinjenim Državama – ali i pogledi s „istorijske distance“ na našu vlastitu prošlost ove su nedjelje snažno aktuelizovali temu za koju se vjerovalo da je institucija gotovo zaboravljenog vremena: doživotnog predsjednika.
Neposredni povod za obnovljenu globalnu raspravu o „liderima bez ograničenja mandata“ predstavlja izmjena kineskog ustava kojom se ukida ograničenje predsjedničkog mandata, što omogućuje sadašnjem predsjedniku Si Đinpingu da postane „novi Mao“, i ponovni izbor Vladimira Putina za predsjednika Rusije. Širokom svjetskom interesovanju za povratak na scenu „doživotnih vođa“ značajno je doprinio i američki predsjednik Donald Tramp (Trump) svojim blagonaklonim izjavama o kineskom i ruskom vođi.
Iako je u odnosima s Kinom upravo započeo rizični trgovinski rat s uvođenjem uvoznih dažbina na kinesku robu, Tramp je u krugu donatora vlastite političke kampanje na Floridi s ushićenjem govorio o kineskom predsjedniku: „On je sada doživotni predsjednik. Doživotni predsjednik. Ne, on je veliki. I, vidite, on je bio u stanju da to uradi. Mislim da je to veliko. Možda ćemo i mi morati da to probamo nekada“.
Povodom Putinovog ponovnog izbora za predsjednika Rusije, s dobijenih 77 posto glasova – što je znatno manje nego razlika s kojom je kineski Nacionalni narodni kongres u martu 2013. prvi put glasao da Si Đinping postane predsjednik: 2.952 glasa za, 1 protiv, 3 odsutna – Tramp je izazvao živo interesovanje u američkoj javnosti iz sasvim drugih razloga. Naime, u telefonskom razgovoru s Putinom, čestitao mu je na izbornoj pobjedi a Vašington post je otkrio kako je to uradio nasuprot savjetu svojih najbližih saradnika da to ne uradi.
Ovaj list je, naime, došao do kopije zvaničnog podsjetnika predsjedniku Trampu za razgovor s Putinom u kojem je velikim slovima napisano: „Nemojte mu čestitati“. To što je vašingtonski dnevnik došao u posjed zvaničnog podsjetnika za predsjednika izazvalo je novi alarm u Bijeloj kući koju od prvih dana Trampove administracije potresaju skandali i smjene najviših dužnosnika: ko je novinarima dao kopiju povjerljivog dokumenta? Pristup takvom dokumentu mogao je imati samo neko iz predsjednikovog najužeg kruga tako da se mogu očekivati i nove smjene u Bijeloj kući.
Tramp čestitao Putinu na izbornoj pobjedi (na slici dvojica predsjednika prilikom susreta u Danangu, novembar 2017.
Tramp, naravno, može da kaže kako se povodom nagovještaja budućeg „oprobavanja“ kineskog iskustva s doživotnim vođom samo šalio, ali za godinu dana njegovog mandata objavljene su čitave knjige koje se bave njegovim samovlašćem: o nepotizmu – s uvođenjem kćerke i zeta na visoke dužnosti u Bijeloj kući; o samovolji – donošenju odluka s dugoročnim posljedicama, kao što je jednostrani raskid međunarodnih ugovora o kojima se pregovaralo decenijama poput iranskog nuklearnog programa, sporazuma o klimatskim promjenama i ugovora o slobodnoj trgovini; o nepredvidivosti – otpuštanju visokih dužnosnika čak i bez razgovora s njima (državni sekretar, direktor i zamjenik direktora FBI, savjetnik za nacionalnu bezbjednost, više direktora komunikacija, predstavnik za štampu, najbliži savjetnici; sklonosti prema liderima čvrste ruke – kao što je zalaganje za smrtnu kaznu trgovcima droge po uzoru na filipinskog predsjednika ...).
On sam je povodom upornog odbijanja da kritikuje Putina više puta ponavljao kako postoje područja u kojima je saradnja s Rusijom korisnija od beskorisnih svađa ali je „čestitka na izbornoj pobjedi“ potakla u javnosti debatu u kojoj se nagađa i šta to Putin može znati o Trampu zbog čega ovaj ne može slobodno govoriti o Rusiji.
U obilju komentara o Trampu kao mogućem aspirantu na status doživotnog predsjednika zapažena je i sljedeća poruka Trampu o poređenju američkog i kineskog predsjednika: „Jedna razlika između vas dvojice je da ste se Vi zakleli na Ustav Sjedinjenih Država. Trebalo bi da ga pročitate“.
U američkom slučaju – institucije države za sada obavljaju svoju ustavnu funkciju ograničavanja samovolje, pa se vode i produbljuju istrage pored ostalog i o mogućoj ulozi Trampove predsjedničke kampanje u ruskom miješanju u američke izbore 2016, a mediji ne posustaju u dokumentovanju zloupotreba vlasti i seksualnih afera s Trampom u glavnoj ulozi..
Za razmišljanje o „doživotnim predsjednicima“ ima i aktuelan domaći povod: izvanredan intervju Latinke Perović Radiju Slobodna Evropa – o decenijama jugoslovenskog iskustva u Titovom vremenu – čiji je drugi nastavak naslovljen jednom izjavom Dr. Sabrine Remet: „Titova najveća greška je što je umro“.
"Titova istorijska greška to što je, kao i sve velike vođe iz prošlosti, vjerovao da je besmrtan": Kurspahić
S poštovanjem za decenije njenog proučavanja i njeno duboko razumijevanje jugoslovenske istorije, malo bih korigovao tu izjavu sugerišući kako je Titova istorijska greška to što je, kao i sve velike vođe iz prošlosti, vjerovao da je besmrtan tako da je na vrhuncu moći propustio – ili čak onemogućio – reforme koje bi vodile Jugoslaviju u evropsku porodicu.
Njegovo proglašenje i ustavni status „predsjednika bez ograničenja mandata“ počivalo je na istorijskim zaslugama: narodnooslobodilačka borba i pobjeda nad fašizmom u Drugom svjetskom ratu; oslobođenje i ujedinjenje zemlje s obećanjem ustavne ravnopravnosti njenih republika i naroda; odbijanje da se prihvati i slijedi sovjetski diktat 1948; vodeća uloga u osnivanju pokreta nesvrstanih kao način da se održava samostalnost i uticajan glas u međunarodnim odnosima.
To mu je pribavilo najšire međunarodno priznanje, uključujući samit svjetskih lidera na njegovoj sahrani, ali je odsustvo demokratskih reformi onemogućilo da se ostvari obećanje „i poslije Tita – Tito“.