Postalo je to već diplomatski ritual koji se ponavlja svakih šest mjeseci: međunarodni visoki predstavnik podnosi - evo već 42. - izvještaj o stanju u Bosni i Hercegovini, članice Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija i druge zainteresovane zemlje pozdrave "ostvareni napredak" ili "izraze zabrinutost zbog zaostajanja", svi se, istina s razlikama između redova,svečano obavežu na "podršku suverenitetu i teritorijalnom integritetu" bosanske države i vidimo se opet za šest mjeseci.
Ovonedjeljni izvještaj i rasprava povodom njega ipak su ponudili bar četiri teme za razgovor i izvan sale u kojoj zasjeda Savjet bezbjednosti: jedna je - ozbiljno i dokumentovano upozorenje na porast antidržavne retorike i aktivnosti kojima se dovodi u pitanje njena opstojnost i sami temelji dejtonskog sporazuma; druga - međunarodna saglasnost o tome da je zaostajanje Bosne i Hercegovine za njenim susjedima u ispunjavanju uslova za približavanje Evropskoj Uniji i NATO-u posljedica unutrašnjih "borbi za vlast i za prekomponovanje vlasti" na državnom i federalnom nivou; treća - o međunarodnoj neprihvatljivosti negiranja genocida i njegovoj štetnosti za proces pomirenja u zemlji i regionu; i četvrta - o budućnosti uloge i nadležnosti međunarodnog predstavnika.
Prvi nalaz - o porastu antidržavnih izjava i poziva na raspad zemlje - Visoki predstavnik Valntin Inzko na samom zasjedanju potcrtao je pitanjem: "Kako da neko reaguje kada vodeći lider u tom entitetu kaže da ga Bosna i Hercegovina čini bolesnim i da se nada, ako Bog da, da će se uskoro država raspasti?"
To je, međutim, samo pitanje nad čitavim katalogom primjera eskalacije antidržavne i secesionističke retorike navedenih u bilješkama uz izvještaj u kojima se izdvaja predsjednik Republike Srpske ali i više drugih funkcionera (spominju se državni dužnosnici Nebojša Radmanović i Nikola Špirić ali i cijela rezervna garnitura entitetskih predstavnika: Emil Vlajki, Željka Cvijanović, Rajko Vasić, Aleksandra Pandurević ...)
Drugi - o tome kako je otimačina za državne i federalne funkcije potpuno potisnula u drugi plan euroatlantske perspektive zemlje - pokazuje prvacima "matematičkih koalicija" kako ama baš niko ozbiljan u svijetu osim uživalaca u narodnim mudrostima neće biti impresioniran ako na kraju tog višemjesečnog "prekomponovanja" vlasti "sjaše Kurta da uzjaše Murta": to nije rezultat vrijedan dvije godine spiskane u borbama za vlast,
Treći - o neprihvatljivosti negiranja genocida - ilustrovan je u izvještaju Savjetu bezbjednosti ne samo uzvikom predsjednika Republike Srpske na predizbornom skupu u Srebrenici 24. septembra: "Tvrdim da ovdje nije počinjen genocid!", nego i izjavom novog predsjednika susjedne Srbije italijanskom dnevniku Corriere della Sera 8. oktobra: "U Srebrenici se nije desio genocid ... Nijedan Srbin ne priznaje genocid u Srebrenici pa ni ja". Inzko je pozdravio reagovanja najviših predstavnika Sjedinjenih Država i Evropske Unije koji su osudili takve izjave i ukazali na njihovu štetnost za proces pomirenja i u zemlji i u regionu.
Četvrti - o budućnosti ureda visokog predstavnika - možda najbolje pokazuje sa kakvim se nepremostivim teškoćama suočavaju politički zagovornici raspada Bosne i Hercegovine pred najelementarnijim testom sabiranja: predsjednik Republike Srpske poslao je i lično, ni od koga traženo, pismo Savjetu bezbjednosti zahtijevajući da se ukine "kontraproduktivna uloga visokog predstavnika i posebno njegova očigledno nezakonita" bonska ovlašćenja ... Tu dolazimo do tog problema sa sabiranjem čak i jednocifrenih brojeva, 5+2: još na sastanku od 26. i 27. februara 2008. godine Savjet za implementaciju mira utvrdio je pet ciljeva i dva uslova za ukidanje uloge i ovlašćenja Visokog predstavnika od kojih su neki stvar postizanja domaće saglasnosti - na primjer o raspodjeli državne i vojne imovine - ali je jedan od dva uslova izrazito političke naravi: "pozitivna ocjena situacije u Bosni i Hercegovini ... zasnovana na punom pridržavanju Dejtonskog sporazuma".
To je tačka na kojoj u antidržavnoj retorici otcjepljenja Dodik vodi rat - protiv Dodika. Njegova najvruća želja, ukidanje uloge i ovlašćenja visokog predstavnika, može se ostvariti tek kad prione na posao izgradnje, a ne razgradnje državnih institucija kad će se međunarodni predstavnici moći saglasiti o pozitivnoj ocjeni situacije u Bosni i Hercegovini. Do toga dana Vašington će, nasuprot tvrdnjama Moskve i prećutnoj saglasnosti nekih evropskih prijestolnica kako je visokom predstavniku "istekao rok trajanja", nastaviti da podržava njegovu ulogu kao za sada nezamjenjivog garanta očuvanja mirne Bosne.
Ovonedjeljno zasjedanje Savjeta bezbjednosti pokazalo je koliko je danas jednostavno nemoguće dati "pozitivnu ocjenu" situacije ne samo po onome što je rečeno i dokumentovano nego i po onome što nije rečeno: bilo je, naime, upadljivo kako su o toj situaciji svi imali nešto da kažu - i daleki Togo i Guatemala i bliski susjedi Srbija i Hrvatska - a jedino zemlja koja je na dnevnom redu nije imala šta da kaže. Danas znamo da je to zbog nesaglasnosti u tročlanom državnom Predsjedništvu o tome kakav govor da se napiše za bosanskog predstavnika u debati. Zaključak je matematički precizan: sve dok 5+2 ne bude sedam biće 5+2=OHR.
Ovonedjeljni izvještaj i rasprava povodom njega ipak su ponudili bar četiri teme za razgovor i izvan sale u kojoj zasjeda Savjet bezbjednosti: jedna je - ozbiljno i dokumentovano upozorenje na porast antidržavne retorike i aktivnosti kojima se dovodi u pitanje njena opstojnost i sami temelji dejtonskog sporazuma; druga - međunarodna saglasnost o tome da je zaostajanje Bosne i Hercegovine za njenim susjedima u ispunjavanju uslova za približavanje Evropskoj Uniji i NATO-u posljedica unutrašnjih "borbi za vlast i za prekomponovanje vlasti" na državnom i federalnom nivou; treća - o međunarodnoj neprihvatljivosti negiranja genocida i njegovoj štetnosti za proces pomirenja u zemlji i regionu; i četvrta - o budućnosti uloge i nadležnosti međunarodnog predstavnika.
Prvi nalaz - o porastu antidržavnih izjava i poziva na raspad zemlje - Visoki predstavnik Valntin Inzko na samom zasjedanju potcrtao je pitanjem: "Kako da neko reaguje kada vodeći lider u tom entitetu kaže da ga Bosna i Hercegovina čini bolesnim i da se nada, ako Bog da, da će se uskoro država raspasti?"
To je, međutim, samo pitanje nad čitavim katalogom primjera eskalacije antidržavne i secesionističke retorike navedenih u bilješkama uz izvještaj u kojima se izdvaja predsjednik Republike Srpske ali i više drugih funkcionera (spominju se državni dužnosnici Nebojša Radmanović i Nikola Špirić ali i cijela rezervna garnitura entitetskih predstavnika: Emil Vlajki, Željka Cvijanović, Rajko Vasić, Aleksandra Pandurević ...)
Drugi - o tome kako je otimačina za državne i federalne funkcije potpuno potisnula u drugi plan euroatlantske perspektive zemlje - pokazuje prvacima "matematičkih koalicija" kako ama baš niko ozbiljan u svijetu osim uživalaca u narodnim mudrostima neće biti impresioniran ako na kraju tog višemjesečnog "prekomponovanja" vlasti "sjaše Kurta da uzjaše Murta": to nije rezultat vrijedan dvije godine spiskane u borbama za vlast,
Treći - o neprihvatljivosti negiranja genocida - ilustrovan je u izvještaju Savjetu bezbjednosti ne samo uzvikom predsjednika Republike Srpske na predizbornom skupu u Srebrenici 24. septembra: "Tvrdim da ovdje nije počinjen genocid!", nego i izjavom novog predsjednika susjedne Srbije italijanskom dnevniku Corriere della Sera 8. oktobra: "U Srebrenici se nije desio genocid ... Nijedan Srbin ne priznaje genocid u Srebrenici pa ni ja". Inzko je pozdravio reagovanja najviših predstavnika Sjedinjenih Država i Evropske Unije koji su osudili takve izjave i ukazali na njihovu štetnost za proces pomirenja i u zemlji i u regionu.
Četvrti - o budućnosti ureda visokog predstavnika - možda najbolje pokazuje sa kakvim se nepremostivim teškoćama suočavaju politički zagovornici raspada Bosne i Hercegovine pred najelementarnijim testom sabiranja: predsjednik Republike Srpske poslao je i lično, ni od koga traženo, pismo Savjetu bezbjednosti zahtijevajući da se ukine "kontraproduktivna uloga visokog predstavnika i posebno njegova očigledno nezakonita" bonska ovlašćenja ... Tu dolazimo do tog problema sa sabiranjem čak i jednocifrenih brojeva, 5+2: još na sastanku od 26. i 27. februara 2008. godine Savjet za implementaciju mira utvrdio je pet ciljeva i dva uslova za ukidanje uloge i ovlašćenja Visokog predstavnika od kojih su neki stvar postizanja domaće saglasnosti - na primjer o raspodjeli državne i vojne imovine - ali je jedan od dva uslova izrazito političke naravi: "pozitivna ocjena situacije u Bosni i Hercegovini ... zasnovana na punom pridržavanju Dejtonskog sporazuma".
To je tačka na kojoj u antidržavnoj retorici otcjepljenja Dodik vodi rat - protiv Dodika. Njegova najvruća želja, ukidanje uloge i ovlašćenja visokog predstavnika, može se ostvariti tek kad prione na posao izgradnje, a ne razgradnje državnih institucija kad će se međunarodni predstavnici moći saglasiti o pozitivnoj ocjeni situacije u Bosni i Hercegovini. Do toga dana Vašington će, nasuprot tvrdnjama Moskve i prećutnoj saglasnosti nekih evropskih prijestolnica kako je visokom predstavniku "istekao rok trajanja", nastaviti da podržava njegovu ulogu kao za sada nezamjenjivog garanta očuvanja mirne Bosne.
Ovonedjeljno zasjedanje Savjeta bezbjednosti pokazalo je koliko je danas jednostavno nemoguće dati "pozitivnu ocjenu" situacije ne samo po onome što je rečeno i dokumentovano nego i po onome što nije rečeno: bilo je, naime, upadljivo kako su o toj situaciji svi imali nešto da kažu - i daleki Togo i Guatemala i bliski susjedi Srbija i Hrvatska - a jedino zemlja koja je na dnevnom redu nije imala šta da kaže. Danas znamo da je to zbog nesaglasnosti u tročlanom državnom Predsjedništvu o tome kakav govor da se napiše za bosanskog predstavnika u debati. Zaključak je matematički precizan: sve dok 5+2 ne bude sedam biće 5+2=OHR.