(Komentar *)
Ovonedjeljna zbivanja na bosanskohercegovačkoj političkoj sceni, a radi se naravno o najnovijim ekstremnim izjavama i rutinskom podgrijavanju zamrznutih kriza a ne o nekakvim stvarnim "zbivanjima", zastrašuju javnost "nepredvidivim posljedicama".
Bošnjački član državnog Predsjedništva (Bakir Izetbegović) najavljuje podršku reviziji tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde – kao korak u privođenju kraju sudskog procesa započetog još 1993. godine – bez obzira na "pretjerane reakcije" sa srpske strane.
Srpski član Predsjedništva (Mladen Ivanić) upozorava kako bi odluka o reviziji tužbe izazvala ozbiljniju krizu nego i nedavna odluka Ustavnog suda o neustavnosti obilježavanja 9. januara kao Dana Republike Srpske i srpsko nipodaštavanje te odluke i institucije Ustavnog suda.
Sada se oglašava i predsjednik entiteta (Milorad Dodik) pozivom srpskim predstavnicima u državnim institucijama da – po uzoru na nedavno odlikovane "osnivače Republike Srpske" koji su iz Sarajeva otišli na Pale i dalje u Hag – do isteka roka za reviziju tužbe napuste institucije Bosne i Hercegovine.
Po toj potpunoj nebrizi za posljedice njihovih odluka i retorike sadašnji bosanskohercegovački prvaci podsjećaju me na nesretnika iz jednog američkog vica koji je skočio sa najvišeg, 103. sprata Empire State Buildinga u srcu New Yorka, i dok pada govori sam sebi "za sada je sve dobro" – dok ne padne.
Iz poštovanja za institucije međunarodnog prava – rekao bih kako u slučaju Bosna i Hercegovina protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde, iniciranim još 1993. godine, aktuelni politički prvaci nisu "stranke u sporu" i nikoga se u vođenju tog postupka ne tiče šta o njemu misle i govore Izetbegović, Ivanić ili Dodik.
Ako se u presudi daje rok od deset godina za reviziju tužbe onda je to – s obzirom na visoke standarde Suda za dokazivanje genocida – bio posao koji je na najvišem nivou pravničke struke morao da se radi svih proteklih deset godina u dokumentovanju "novih činjenica i dokaza" koji bi mogli promijeniti prethodnu odluku Suda. To je, ukratko, morao biti ozbiljan i striktno pravnički vođen postupak bez uplitanja političkih prvaka u odlučivanju ni "za" ni "protiv".
Pisao sam već i na ovom mjestu kako vjerujem da je utvrđivanje činjenica i odgovornosti za zlodjela devedesetih pred međunarodnim pravosudnim institucijama – i poštovanje za žrtve na svim stranama – temeljni uslov budućeg pomirenja na Balkanu.
Razumijem Izetbegovića kad, bilo iz najiskrenijih pobuda ili politički unosnog patriotizma, priča kako iz poštovanja za žrtve niko – pa ni on – nema pravo da odustane od tužbe. Ali kad ovih dana čitam njegovu izjavu kako se eventualni novi dokazi traže u presudi Haškog tribunala Radovanu Karadžiću (po njegovim riječima – "presudu trenutačno analiziraju pravni stručnjaci iz BiH kako bi utvrdili nudi li ona nove elemente temeljem kojih bi bilo moguće pokrenuti reviziju postupka po tužbi za agresiju i genocid") ne čini mi se da je briga za osjećanje žrtava bila visoko na dnevnom redu aktuelne bošnjačke politike.
To što bosanskohercegovački pravni zastupnici "trenutačno" analiziraju presudu Karadžiću izrečenu prije gotovo godinu dana (24. marta prošle godine) ne ostavlja utisak da se prošlih deset godina, pa ni godinu dana od Karadžićeve presude, bilo ko sistematski bavio traženjem dokaza koji bi uticali na promjenu prethodne presude Međunarodnog suda pravde.
Radovan Karadžić u sudnici Haškog tribunala prilikom izricanja presude
Aktuelni srpski politički prvaci, Ivanić i Dodik, kao ni Izetbegović nemaju kredibilitet u "zastupanju svog naroda" bez obzira na posljedice koje će njihove izjave i odluke izazvati. Da oni sami poštuju međunarodne pravne institucije i njihove presude – ne bi vodili kampanju protiv britanske rezolucije o osudi genocida u Srebrenici u Savjetu bezbjednosti Ujedinjenih nacija i ne bi ruski veto na tu rezoluciju proslavljali kao "pobjedu"; ne bi učestvovali u odavanju priznanja i dodjeli odličja "osnivačima Republike Srpske" osuđenim za ratne zločine; niti bi bagatelisali presudu Ustavnog suda i ponižavali oružane snage Bosne i Hercegovine postrojavajući ih na obilježavanju neustavnog praznika u Banjaluci.
Oni – u slobodnom padu sa 103. sprata – mogu još da se tješe kako je "za sada sve dobro".
Ali, ako u najskorije vrijeme ne okrenu ploču i posvete se provođenju proevropskih reformi, i njima i dominirajućim politikama na bosanskohercegovačkoj sceni predstoji tragično "prizemljenje". To pogotovo zato što oni, bez izuzetka, o ispunjavanu "evropske agende" razmišljaju i govore samo u funkciji neke sljedeće prilike za slikanje s evropskim zvaničnicima koji će opet pohvaliti njihovo "evropsko opredjeljenje" i "napredak na evropskom putu". A to opredjeljenje i napredak biće mogući tek onda kad zahtijevane promjene, u zavođenju vladavine prava-suzbijanju korupcije-stvaranju povoljne investicione klime-usvajanju evropskih standarda u obrazovanju-stvaranja društva jednakih šansi, budu prihvaćene kao vrhunski domaći interes i prioritet a ne tek ispunjavanje evropskih upitnika i domaćih zadaća.
Do tada – ostaje nam da u televizijskim dnevnicima očekujemo nove epizode ih serije "krize s nepredvidivim posljedicama".