Biće nešto manje bolno i nešto manje tužno ako se pokaže da napad na savjetnika Jevrejske zajednice u Sarajevu Elija Taubera ovih dana u sarajevskom restoranu nije bio motivisan njegovom nacionalnom pripadnošću nego - po neslužbenim informacijama – nekim privatnim sporom, u kojem je Tauber možda i pogrešna adresa a napad utegom na lancu apsolutno neprihvatljiv način za ispostavljanje privatnih računa: ako je tako, to će biti samo još jedan u zastrašujućem nizu napada na život i sigurnost građana Sarajeva. Brutalni napadi na navijače i obračuni između navijačkih skupina, potezanje noževa i pištolja u restoranima i na ulici, bijesne vožnje i ugrožavanje života pješaka i drugih učesnika u saobraćaju odavno su već dio sarajevske svakodnevice s kojom se odgovorne opštinske, gradske i kantonalne vlasti i javnost nipošto ne bi smjeli miriti.
Ali, napad na Taubera nije mogao ostati samo “jedan u nizu” kriminalnih akata u gradu u kojem bjesni nasilje. Poznajem Taubera iz predratnog Sarajeva: radio je u kreativnom timu marketinške agencije OSSA nastale u okrilju novinske kuće Oslobođenje. Posljednjih godina sa zanimanjem i uvažavanjem pratio sam njegov rad na dokumentovanju i afirmaciji uloge Jevreja i njihove zajednice u Bosni i Hercegovini koji je kulminirao početkom ove godine objavljivanjem njegove knjige “Holokaust u Bosni i Hercegovini” koja na dokumentovan način pokazuje kako se Holokaust nije događao samo “tamo negdje”, u Aušvicu ili Jasenovcu, nego je sistematski proveden i protiv jevrejske zajednice u Bosni i Hercegovini.
Bilo bi tragično da je jedan kriminalni čin onemogućio da, u susretima i razgovorima s autorom, osvijetlimo i bolje razumijemo i tu tamnu stranu prošlosti – da bismo i dublje i smislenije poštovali i njegovali opstajanje jevrejske zajednice u njenom koliko i našem i Sarajevu i Bosni i Hercegovini.
Odavno više nije dovoljno podsjećati kako su Jevreji našli dom u Bosni i Hercegovini pred progonom iz Španije još u 15. stoljeću kao što nisu dovoljne ni predivne priče o tome kako je “kao zjenica oka” čuvana “Sarajevska Hagada” ili kako su komšije muslimani skrivali i spasavali sarajevske Jevreje od ustaških progona: sve te priče su vrijedne za zajedničku povijest u ovim podnebljima, kao primjer i uzor ljudskosti u zlim vremenima, i one su uvažene i zabilježene u kolektivnom jevrejskom pamćenju i osjećaju Bosne.
Eli Tauber, foto: Midhat Poturović
Bilo bi, međutim, pogrešno ne primijetiti kako su – i povodom napada na Taubera – u reagovanjima na taj čin, uglavnom na Internetu, progovorili antisemitizam i fašizam, ustaštvo i islamski ekstremizam, u razmjerama i oblicima koji pokazuju kako je ideja “zajedničke Bosne i Hercegovine” i “dobrog komšiluka” i sama jedna od najtragičnijih žrtava prošloga rata i koliku odgovornost, svako na svome poslu, snosimo za obnovu društva uzajamnog poštovanja. U ličnoj i zajedničkoj sigurnosti umjesto u strahu od nasilja.
Posljednjih godina pokazalo se kako vladajuća politička pamet u Bosni i Hercegovini u protekle dvije decenije nije u stanju da učini ni prvi simbolični korak na tome putu: provođenje presude evropskog suda u “slučaju Sejdić-Finci” kojim bi se omogućilo svakom građaninu, uključujući i pripadnike manjina, da se kandiduju za najviše državne funkcije.
U svijetu suprotstavljenih “konstitutivnih naroda” građanin, ili manjina, nemaju nikakvu vrijednost ili perspektive.
Čovjek koji je to – u postupku pred evropskim pravosuđem – najbolje pokazao, Jakob Finci, nikada nije odustao od nastojanja da ličnim primjerom i pristupom doprinese osjećaju pripadnosti bosanskih Jevreja njihovoj domovini. Jednom sam već citirao kako je to pripadanje opisao u jednom nastupu u američkom Institutu za mir u Vašingtonu kad je pozvao prisutne da Bosnu i Hercegovinu zamisle kao hljeb: "Ako su Bošnjaci brašno, Srbi kvasac a Hrvati voda, mi Jevreji smo ono malo soli bez koje bi hljeb bio bezukusan" - rekao je Finci.
Bilo bi, naravno, dobro ako ovonedjeljni napad na uglednog pripadnika jevrejske zajednice u Sarajevu potakne “pravnu državu” da – onako efikasno kako je u ovom slučaju reagovala policija opštine Stari Grad – pojača nastojanja za bezbjednost svih građana a još bolje kada bi iz ovog događaja svi koji su odgovorni za atmosferu uzajamnog uvažavanja u društvu izvukli pouke za vaspitno djelovanje: u porodici, školi, medijima, vjerskim i kulturnim institucijama – o zajednici koja je, vlastitim monumentalnim doprinosima u svim oblastima rada i stvaranja u Bosni i Hercegovini, odavno zaslužila da se u njoj osjeća svoja na svome. O tome sam razmišljao i onda kad sam, u ljeto 1993. u Sarajevu pod opsadom, govoreći na promociji ratnog izdanja Jevrejskog glasnika (Jewish Herald), rekao kako u maloj bilješci u rubrici “novoođeni” o rođenju bebe u sarajevskoj jevrejskoj zajednici vidim i obećanje njenog opstajanja u svom gradu i “kad sve ovo prođe”.