Piše: Kemal Kurspahić
Komentar: Mišljenja izrečena u ovom tekstu ne odražavaju nužno stavove RSE
Uticajni američki dnevnik Vašington Post (The Washington Post), objavio je 2. januara na naslovnoj strani tekst pod naslovom: "Preispitivanje haosa 1968. bez nostalgije", kao najavu godišnjeg zasjedanja više od 1.500 članova Američkog udruženja za istoriju na kojem je povodom 50. godišnjice događaja iz 1968. godine dominirala tema "globalno i lokalno" u '68.
Za razliku od prethodnih "okruglih" godišnjica – uključujući i 40. prije deset godina – u panelima o domašajima i promašajima te prekretničke godine ne dominiraju više stvarni "šezdesetosmaši" nego naučna istraživanja i zaključivanja o tome najčešće predvode istoričari koji te godine još nisu bili ni rođeni.
Njihova je prednost u tome što o '68. mogu govoriti bez nostalgije.
Vašington Post citira uvodnik iz prvog broja magazina naslovljenog Šezdesete (The Sixties) u kojem se kaže: "Nostalgija, u svom najprimitivnijem obliku, podrazumijeva nekritičku ljubav za određenu prošlost zato što je ona – vlastita prošlost".
U jugoslovenskom iskustvu, u kojem je povezanost za "šezdesetosmaštvom" bila neka vrsta ideološke kletve nad istaknutijim pripadnicima te generacije – sa prećutnom nepodobnošću za državne i partijske poslove i "napredovanje u službi" – u prve dvije decenije nakon 68. o tome se i nije baš javno pričalo a treća decenija proticala je u nasilnom raspadu svega jugoslovenskog u kojem je i ta godina postala tek dio davne prošlosti. (Iz te perspektive – potisnute nostalgije za vremenom generacijskog sazrijevanja i iskušenja – ovih dana s novim uvažavanjem prelistavam knjigu "Šezdeset osma – lične istorije: 80 svedočenja", koju je povodom 40. godišnjice 1968. u izdanju Radio Beograda 2 i Službenog glasnika priredio Đorđe Malavrazić.)
Za tu godinu vežu me duboke uspomene i osjećanja zadovoljstva što sam u ranim dvadesetim – tada kao urednik u Studentu, nedjeljniku Beogradskog univerziteta – bio dijelom generacijskog traženja pravednijeg društva i svijeta i ne znajući tada koliko su to bile i težnje naših vršnjaka širom svijeta.
Vašingtonski skup istoričara prvih dana januara, posvećujući se – bez nostalgije – lokalnim i globalnim aspektima šezdesetosme, otvorio je i njenim neposrednim učesnicima i svjedocima perspektivu iz koje ta godina ima nove dimenzije i značenja.
U Americi je to bila godina masovnih protesta protiv rata u Vijetnamu; godina ubistva lidera pokreta za ljudska prava i rasnu jednakost Dr. Martina Luter Kinga (Luther) koje će nasuprot njegove životne posvećenosti nenasilnim promjenama izazvati talase nasilja u američkim gradovima; zatim ubistva predsjedničkog kandidata Demokratske stranke Roberta Kenedija (Kennedy); pa simbolična demonstracija "crne moći" na Olimpijskim igrama u Meksiku kad su dvojica američkih atletičara, Tomi Smit (Tommie Smith) i Džon Karlos (John Carlos), primajući zlatnu i bronzanu medalju, na zvuke američke himne pognuli glave i podigli pesnice s crnim rukavicama u znak protesta protiv rasne nejednakosti.
Protest američkih atletičara
Za to vrijeme plamtjela je i Evropa. U Čehoslovačkoj će pokret za reforme i liberalizaciju pod vodstvom Aleksandra Dubčeka, nazvan i "praškim proljećem", biti ugušen sovjetskom intervencijom i okupacijom u avgustu 68.
U Parizu su studenti u maju zauzeli Sorbonu a zatim je – nevezano za njihov pokret – počeo generalni štrajk koji je umalo doveo do revolucije u Francuskoj. "Kamen bačen u Parizu" odjeknuo je širom svijeta s demonstracijama u Berlinu, Rimu, Meksiko Sitiju (Mexico City), Londonu.
Američki istoričari, govoreći o šezdesetosmoj s pedesetogodišnje distance, zapažaju kako buntovnici te godine nisu imali zajednički program ni ciljeve, ali je u globalnoj pobuni prvi put značajnu ulogu imala televizija: učesnici pokreta za rasnu jednakost mogli su da prate i borbu afričkih naroda protiv kolonijalne vlasti; protesti protiv rata u Vijetnamu u američkim gradovima vodili su protestima u evropskim gradovima; sovjetski tenkovi u Pragu potakli su potrebu za "budnošću" u Jugoslaviji ...
Da li je, u toj medijskoj demonstraciji globalne međuzavisnosti bilo potencijala i za bolje i trajnije ishode? Ne bih rekao.
Za razliku od Čehoslovačke autohtone potrebe za liberalizacijom i reformama unutar same vlasti, u Jugoslaviji su i studenti djelovali unutar sistemskih ograničenja zahtijevajući socijalnu pravdu i jednakost i osuđujući privilegije "crvene buržoazije" u čemu ih je podržao i sam Tito stavljajući tako i tačku na demonstracije čiji će se učesnici i predvodnici tog ljeta naći na zavičajnim crnim listama "sumnjivih lica".
Pedeset godina kasnije – u svim definirajućim aspektima '68. – u Americi još prevlađuju napetosti i neizvjesnosti: umjesto u Vijetnamu nakon Iraka ratuje se u Afganistanu; hladni rat su zamijenili novi nuklearni strahovi i prijetnje; ovonedjeljni nacionalni praznik kojim se proslavlja borba Martina Lutera Kinga za rasnu jednakost obilježen je krajnje ozbiljnim optužbama za rasizam i samog predsjednika Sjedinjenih Država Donalda Trampa (Trump).
U takvom svijetu, i nostalgija za '68. nekako je razumljivija.