Bilo bi jako lijepo kada bi zaista bili u pravu svi oni dobronamjerni stranci, posmatrači i pokrovitelji pomirenja na Balkanu, kad govore o sve povoljnijoj klimi regionalnog razumijevanja i saradnje i kad odaju priznanje nekim od regionalnih lidera – predsjednici Hrvatske, premijeru Srbije, članovima bosanskohercegovačkog Predsjedništva – za i simbolične i praktične korake u tom smjeru. Ali, balkanska stvarnost nalaže uzdržanost u tim pohvalama.
Gotovo svakodnevno, naime, „klima razumijevanja i saradnje“ narušava se izjavama i prepirkama o temama dalje i bliže i prošlosti, od neslaganja o prirodi i razmjerama zločina još iz Drugog svjetskog rata – s tendencijama falsifikovanja prošlosti, rehabilitacije ustaštva i četništva i odbacivanja antifašističke prošlosti – do sistematskih, političko-akademsko-medijskih, nastojanja da se negiraju ili relativiziju i međunarodnopravno utvrđeni i sankcionisani zločini iz balkanskih ratova devedesetih.
Franjo Komarica
Najnoviju epizodu provale balkanskih strasti povodom različitog tumačenja prošlosti potakla je izjava banjalučkog biskupa Franje Komarice u kojoj je uporedio stradanje hrvatske vojske i civila na Bleiburgu sa progonom nesrpskog stanovništva iz banjalučkog kraja devedesetih. To poređenje izazvalo je rafalne osude političkih prvaka Republike Srpske koj isu – iako u međusobnoj zavadi - jednodušno ocijenili biskupovu izjavu neprimjerenom i neprihvatljivom. U raspravu se umiješao i predsjedavajući bošnjačkog Predsjedništva Bakir Izetbegović koji je rekao da je Komarica samo podsjetio na ratne progone nesrpskog stanovništva u Banjaluci devedesetih: „Iz tog grada su sistematski progonjeni i Bošnjaci i Hrvati a vi to nazovite Bleiburg ili nekako dugačije“.
Prepirka oko bliže i dalje prošlosti – kao i mnogo puta ranije – upotrebljena je u tekućim političkim zategnutostima i neslaganjima pored ostalog o najavljenom skorom objavljivanju rezultata popisa iz 2013. godine.
Iskreno poštujem dugogodišnja nastojanja biskupa Komarice da doprinese stvaranju uslova za povratak prognanih, i da ukaže i svjetskoj i domaćoj javnosti na nepravde koje su im nanesene, ali mislim da se – u poređenju Banjaluke i Bleiburga – i sam ogiješio o žrtve banjalučkih progona devedesetih: one su mahom bile potpuno nedužne, prognane zbog nacionalnosti i vjere, dok su vojnici stradali na Bleiburgu bili pripadnici ustaškog pokreta odgovornog za masovna zlodjela. Iz tog razloga je i Izetbegovićevo pridruživanje Komaričinom poređenju Banjaluke i Bleiburga neprimjereno i čak uvredljivo za žrtve banjalučkih progona.
To je kontekst u kojem je potpuno neprihvatljiva i hajka koju su protiv biskupa poveli čelnici Republike Srpske. Ljudi koji predvode sistematsku kampanju za poricanje genocida u Srebrenici – o kojem postoje pravosnažne presude Međunarodnog suda pravde i Tribunala za ratne zločine – i koji proslavljaju ruski veto na istinu o Srebrenici kao pobjedu teško da imaju bilo kakvo moralno pravo da drže javne lekcije i traže izvinjenja povodom makar i nesretne izjave čovjeka visokog moralnog autoriteta.
Politika koja u poricanju zločina i vrijeđanju žrtava ide i tako daleko da javnim ustanovama daje ime po čovjeku optuženom – i prvostepeno osuđenom - za genocid i da iz javnih fondova isplaćuje materijalnu pomoć i njemu i drugim haškim optuženicima najmanje je pozvana da arbitrira u stvarima „primjerenosti“ različitih iskaza o pitanjima rata i pomirenja.
Aleksandar Vučić
Čak i kada politički prvaci u regionu, poput premijera Srbije Vučića sa lanjskim odlaskom na obilježavanje 20. godišnjice genocida u Srebrenici ili predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Izetbegovića s izjavom ovih dana kako je spreman pokloniti se mahom srpskim žrtvama na zloglasnim Kazanima, preuzimaju rizike u pružanju ruke pomirenja – ne treba da čudi ako javnost iskustveno postavlja pitanje iskrenosti, ili da se moderno izrazimo: kredibliteta, takvih hvale vrijednih postupaka. U Vučićevom slučaju: to je ratni poklik o „sto muslimana za jednog Srbina“ i poratna uloga Miševićevog cenzora a u Izetbegovićevom uz poštovanje za namjeravano poklonjenje nevinim srpskim žrtvama i pitanje: a zašto ni više od dvadeset godina nakon rata zločini nad nebošnjačkim civilima nisu temeljito dokumentovani, gonjeni i kažnjeni?
To nas dovodi na temu kulture sjećanja. Za istinsko pomirenje preduslov je obznanjivanje i bezuslovno poštovanje žrtava „drugoga“. To je – u izvjesnoj mjeri – razumjela predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović kad je, u jednom nedavnom intervjuu, rekla kako „ukopovanje u prošlost onemogućava da se okrenemo budućnosti“ i kako politikantstvo oko prošlosti „ponovo viktimizira žrtve“.
„Žrtve zaslužuju dostojanstvo, pijetet i mir“ – rekla je predsjednica saopštavajući da zbog toga ove godine neće ići ni u Jasenovac niti u Bleiburg.
Šteta. Na pravom putu u vezi odbijanja „politikantstva oko prošlosti“ ona se vraća u samo središte politikantstva oko ratnih žrtava: odbijanje odlaska i u Jasenovac i u Bleiburg – možda nehotice – sugeriše kako je riječ o uporedivim žrtvama i zanemaruje istorijsku činjenicu da su u Jasenovcu provođeni đavolji poslovi Holokausta a da su u Bleiburgu u ogromnom broju pogubljeni počinioci ustaških zlodjela.
To je sud istorije koji ne mogu promijeniti modni kreatori balkanskih „novih demokratija“.