"Godina približavanja Evropi“, kako su prije samo nedjelju-dvije novu, 2017. godinu najavljivali profesionalni raspirivači optimizma, počela je u znaku verbalnog vatrometa, u kojem se ruše mostovi i prijeti prekidom saradnje i komunikacije i unutar Bosne i Hercegovine, i sa njenim susjedima i sa međunarodnim partnerima.
Na najvećoj vatri se našao međunarodni Visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini, Austrijanac Valentin Inzko, uglavnom zbog reagovanja na neustavnu proslavu Dana Republike Srpske 9. januara i posebno zbog sljedeće tri rečenice u tom reagovanju:
„Za međunarodnu zajednicu postoji samo dejtonska Bosna i Hercegovina i Republika Srpska koja je dobila svoj legitimitet 21. novembra 1995. godine u Dejtonu. Ako bismo počeli slaviti 'praznike' kao što je 9. januar, onda bi se neki mogli dosjetiti i da se slavi, recimo, 10. april, dan kada je osnovana Nezavisna Država Hrvatska (NDH). Mislim da to nikome ne pada na pamet i da treba gledati prema budućnosti, a ne prema prošlosti“.
Mladen Ivanić Inzkovu izjavu ocijenio kao „jednu od najgnusnijih koja se mogla čuti od osobe koja predstavlja međunarodnu zajednicu u BiH“
Ta izjava primljena je u političkim krugovima i javnosti Republike Srpske kao „neprihvatljivo poređenje Republike Srpske i Nezavisne Države Hrvatske“ a predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine Mladen Ivanić otišao je i tako daleko da je Inzkovu izjavu ocijenio kao „jednu od najgnusnijih koja se mogla čuti od osobe koja predstavlja međunarodnu zajednicu u BiH“ i poručio da ako se Inzko ne izvini „ne vidi svrhu dalje komunikacije“ s Visokim predstavnikom.
Kako to po pravilu biva u orkestriranim propagandnim kampanjama, osudi Inzkove izjave pridružila su se svakojaka udruženja a entitetska vlada je – udovoljavajući zahtjevima „boraca odbrambeno-otadžbinskih ratova“ – objavila da do izvinjenja srpskom narodu prekida svu komunikaciju i saradnju s visokim predstavnikom i njegovim uredom.
Pri tome više nikoga ne zanima šta je Inzko stvarno rekao, i da li je baš izjednačio RS i NDH: rekao je samo da bi proslavljanje „praznika“ kao što je 9. januar moglo podstaći neke da slave i 10. april (dan nastanka NDH) i da misli „da to nikome ne pada na pamet“.
U „odjecima i reagovanjima“ na Inzkovu izjavu, u raspaljivanju nacionalne „uvređenosti i iznenađenosti“, pokušava se betonirati 9. januar kao dan nastanka Republike Srpske bez obzira što je u pravosnažnim međunarodnim presudama taj datum označen kao početak udruženog zločinačkog poduhvata u kojem su na teritorijama označenim kao „srpske“ uslijedili masovni progoni i pokolji nesrpskog stanovništva, s logorima i masovnim grobnicama oko Prijedora, spaljivanjem žena, djece i staraca u Višegradu i pokušajima istrebljenja u brojnim drugim opštinama s kulminacijom u genocidu u Srebrenici.
Insistiranje na proslavi 9. januara, uprkos odlukama Ustavnog suda o neustavnosti tog praznika i osjećanjima žrtava devetojanuarskih odluka, neminovno će voditi produbljivanju nepomirljivih razlika u interpretaciji devedesetih, u kojima se – uprkos patriotskom jednoglasju u srpskoj javnosti – nastanak Republike Srpske ne može vezati za 9. januar 1992. već isključivo za 21. novembar 1995. godine kad je u prvoj tački prvog člana Dejtonskog mirovnog sporazuma zapisano:
„1. Kontinuitet. Republika Bosna i Hercegovina, čije će zvanično ime od sada biti 'Bosna i Hercegovina', nastaviće svoje zakonito postojanje po međunarodnom pravu kao država, sa unutrašnjom strukturom prilagođenom kako se ovdje predviđa i sa svojim sadašnjim međunarodno priznatim granicama. Ona će ostati članica Ujedinjenih nacija i može kao Bosna i Hercegovina održavati ili tražiti članstvo u organizacijama u okviru sistema Ujedinjenih nacija i drugim međunarodnim organizacijama“.
Diplomatski skandalozno nastojanje entitetskog vođe da se sam pozove na inauguraciju novog američkog predsjednika
To je međunarodnopravni kontekst u kojem bahatost u odnosima sa svijetom, najave serije referenduma, uključujući i onaj o otcjepljenju, ili najnoviji nagovještaji razbijanja zajedničkih oružanih snaga služe tek za mobilizaciju javnosti u „odbrani nacionalnih interesa“ kako se ne bi bavila egzistencijalnim pitanjima ili kao smokvin list za prikrivanje diplomatski skandaloznih nastojanja entitetskog vođe da se sam pozove na inauguraciju novog američkog predsjednika u Vašingtonu za šta nije mogao da dobije ni službenu ni turističku vizu.
U bosanskohercegovačkom političkom vrhu na početku 2017, na žalost, i ne naziru se ni ličnost ni politički projekt koji će u mnoštvu različitih – pa često i suprotstavljenih interesa – tražiti i nalaziti i zajednički imenitelj i prioritete.
U njemu se najveći zagovornici „konsenzusa tri konstitutivna naroda“, u ime kojeg recimo blokiraju euroatlantsku perspektivu Bosne i Hercegovine – njeno priključenje NATO-u - upuštaju u privatizaciju državne vojske ili svađu s međunarodnim partnerima (Ivanić-Inzko) ili sa najbližim susjedima (ministar spoljnih poslova Crnadak u reagovanju na izjave predsjednice Hrvatske o Republici Srpskoj i inicijative bosanskohercegovačkih opozicionih stranaka da se zbog prisustva obilježavanju 9. januara otkaže posjeta predsjednika Srbije Sarajevu).
Ta neslaganja, bilo s međunarodnim partnerima ili najvišim predstavnicima susjednih zemalja, ne mogu se prevazilaziti u prekidima komunikacija i saradnje nego jedino u dijalogu, uvažavanju razlika i traženju i provođenju zajedničkog interesa.
*Mišljenja izrečena u ovom tekstu ne odražavaju nužno stavove RSE