Ako se i kod nas još po jutru dan poznaje onda nam, sudeći po prvoj nedjelji izborne kampanje u Bosni i Hercegovini - kad je riječ o idejama i njihovoj interpretaciji na izbornoj sceni – predstoji repriza nadvikivanja o patriotizmu drastičnijeg nego čak i u “prvim slobodnim izborima” 1990. godine. Od tada je, naime, ideja vodilja triju pobjedničkih stranaka, da sve u Bosni i Hercegovini, od portira do predsjedništva države, podijele na tri temeljito provedena, što progonima – što “prihvatizacijom” u kojoj su stranački odabranici prisvojili sva društvena dobra ostavljajući ogromnoj većini siromaštvo i besperspektivnost. Za očuvanje skorojevićskog bogatstva, “realizirani ljudi” i svi koji su se “snašli” u tranziciji nemaju drugog izbora nego da puku ponovo nametnu strah od “drugoga” i ponude mu “zaštitu” – program koji je u poratne skoro dvije decenije nepogrešivo dobijao izbore i neumitno vodio sve dubljem potonuću zemlje na samo dno pretendenata za pripadanje Evropi.
Takav pristup, u krajnostima “mi” i “oni” ili čak “mi” ili “oni”, oslobađa pretendente na javne funkcije bilo kakve potrebe – ili odgovornosti – da u kampanji pokažu biračima s kojim će to idejama i partnerima nakon osmogodišnjeg nazadovanja vratiti državu na put euroatlantskih reformi i integracija.
Mnogo je lakše, zapaljivije i – u iskustvu poratne dvije decenije – izborno profitabilnije nadvikivati se o tome ko će uspješnije “ukinuti Dejton” a ko “odbraniti Srpsku” ili osigurati da više nikada “drugi ne biraju hrvatske predstavnike”.
Karakterističan je, u tom potpunom mirenju s trajnom podjelom Bosne i Hercegovine, prvi zapaženiji javni nastup u izbornoj kampanji doskorašnjeg poglavara Islamske zajednice – a sada kandidata za bošnjačko mjesto u Predsjedništvu države – Mustafe Cerića. On je, u emisiji TV1 Sanjina Bećiragića, objašnjavajući vlastitu izjavu kako je zavnobihovska ideja vodilja po kojoj Bosna i Hercegovina nije ni muslimanska-ni srpska-ni hrvatska već je i muslimanska-i srpska i hrvatska “najveća podvala” bošnjačkom narodu jer sugeriše da onda nije ničija i potiče susjede da je dijele i čak provode gencid. Na taj način odbacio je ne samo “ni-ni-ni” nego i “i-i-i” dio zavnobihovske formule. Zašto?
Pa valjda zato što “Bosna ima svog vlasnika”, kako je rekao Cerić, u skladu s ranijim javnim tvrdnjama kako ne treba “mi njima da se prilagođavamo nego oni nama”.
Cerićeva sumnjičavost, međutim, nije rezervisana isključivo za druge. U ovom televizijskom nastupu je, naime, osumnjičio za izbornu pristrasnost i ustanovu na čijem je čelu bio duge dvije decenije – Islamsku zajednicu - kako “ima dva lica”: jedno zvanično u vidu kabineta sadašnjeg reisa Kavazovića koji se javno izjašnjava protiv zloupotrebe vjerskih objekata u izbornoj kampanji a drugo u vidu agitovanja za Stranku demokratske akcije i Bakira Izetbegovića.
Cerić i Radončić
Riječ je o savršenom primjeru uzimanja zdravo-za-gotovo u izbornim kampanjama biračkog kratkog pamćenja u kojem se odnekud misli da je bilo u redu koristiti institucije Islamske zajednice i moralni autoritet njenog poglavara za promociju te političke opcije pune dvije decenije – Cerić se i sam predstavlja kao jedan od osnivača SDA – ili za podršku u ranijim izborima bilo Harisu Silajdžiću (“de nam ti, Harise, napiši taj evropski ustav”) ili Fahrudinu Radončiću kao jednom od najizdašnijih donatora u izgradnji reisove službene rezidencije.
U odsustvu ujedinjujćih ideja i vizije, bivši reis nudi perspektive iz domena avijacije: kaže kako bi glasanje za njega omogućilo da najzad “poleti avion” koji nije poletio 20 godina a neće ni idućih osam.
A koliko je projekt podjele doveden do krajnosti, u kojoj nema mjesta ne samo za samosvjesne “druge” nego ni za one koji su vrhunski talent i energiju uložili u njegovanje i promociju novog identiteta, pokazuje ovih dana i predizborna afera u Republici Srpskoj u čijem se središtu našao Emir Kusturica: mladež SDS-a u Višegradu uputila mu je javnu bajramsku čestitku u kojoj pod naslovom “Bajram Šerif Mubarek Olsun” poručuju: “Sretan Bajram režiseru Emiru – Nemanji Kusturici uz želju da, okružen porodicom i prijateljima, proslavi svoj veliki praznik, da ga provede u miru, zdravlju, radosti i duhovnom blagostanju i da mu njegova čvrsta vjera i dragi Allah pomognu da ostvari svoje ambicije u životu, kao i da nađe svoj lični identitet”.
Srpski poštovaoci Kusturičinog prosrpskog angažmana posljednjih godina primili su poruku višegradske mladeži SDS-a, iz mjesta gdje Kusturica uz podršku aktuelne vlasti u Republici Srpskoj, podiže svoj Andrićgrad, kao “sramotu SDS-a” (Miroljub Jevtić u banjalučkim “Nezavisnim novinama”) zamjerajući vrhu stranke “koja je nastala na fonu odbrane pravoslavlja od islamskog fundamentalizma” da se nije mnogo uzbudila zbog napada na Kusturicu. A i zašto bi kad je taj napad samo potvrda da je dvadesetogodišnj politika podjela kulminirala u odbacivanju i onih „drugih“ koji su predano radili na tome da budu „mi“.