(Komentar*)
Rijetko je kada jedan u osnovi ustavnopravni, ili međunarodnopravni, pojam bio tako dominantno prisutan u svjetskoj javnosti – kao nesumnjiva riječ nedjelje – kao što je to ove nedjelje bio „referendum“. O njemu se govorilo u vrlo različitim povodima i regionalnim kontekstima, od tek održanog referenduma o nezavisnosti u iračkom Kurdistanu preko neizvjesnosti i napetosti povodom referenduma o nezavisnosti Katalonije u Španiji zakazanog za nedjelju, 1. oktobra, do referenduma održanog prošle godine o britanskom istupanju iz Evropske unije i najava predsjednika Republike Srpske o odgađanju ranije najavljivanog referenduma o otcjepljenju njegovog entiteta od Bosne i Hercegovine.
Ta riječ, koja daje argument i snagu „narodne volje“ odlukama često nesagledivih posljedica, „da“ ili „ne“ i „za“ ili „protiv“ idejama i pokretima za prekrajanje međunarodno priznatih granica, oduvijek je imala i moć potpaljivanja sukoba nesagledivih razmjera. Pri tome je, ipak, upadljivo koliko se okolnosti raspisivanja referenduma razlikuju od slučaja do slučaja.
U trenutno najaktuelnijim primjerima, Kurdistana i Katalonije, postoje očite razlike.
Vaš browser nepodržava HTML5
Hoće li Kurdi ponovo biti žrtva interesa drugih?
Kurdski referendum održan je u zemlji u kojoj još bjesni rat i čije su buduće teritorije, savezništva i opredjeljenja neizvjesni a nasilje nad kurdskim stanovništvom u godinama Sadamove vlasti – uključujući i masovna ubistva bojnim otrovima – neizbrisivo iz nacionalne svijesti. Kurdi su se ogromnom većinom, sa 92 posto glasova, izjasnili za nezavisnost ali taj njihov izbor osim iračke vlade osporavaju i moćni susjedi Iran i Turska uz prijetnje blokada i izolacije ali i saveznici, od Sjedinjenih Država do Velike Britanije, koji su „duboko zabrinuti“ da će to voditi slabljenju fronta protiv ostataka samozvane Islamske države.
U katalonskom slučaju, referendum o nezavisnosti od Španije zakazan je u jednom od najprosperitetnijih regiona te zemlje koji je postojao 250 godina prije nego što se u 16. stoljeću pridružio španskoj državi: secesionisti se, u ime nacionalnog identiteta i potrebe za većom kontrolom ekonomskih resursa, pozivaju na „univerzalno pravo samoopredjeljenja“ dok vlasti u Madridu najavljuju sprečavanje referenduma u ime ustavne „nedjeljivosti“ države.
Kad se raspale referendumske strasti, u nadvikivanju „za“ i „protiv“ ne ostaje ni najmanje prostora za razmišljanje i zaključivanje o posljedicama jednog ili drugog izbora.
O tome se, recimo, može dosta naučiti iz lanjskog referenduma o „Brexitu“, britanskom izlasku iz Evropske unije. U kampanji pridobijanja glasova za „obnovu britanskog suvereniteta“ zagovornici „Brexita“ su, pored ostalog, kružili po Velikoj Britaniji u crvenim autobusima preko kojih je velikim slovima pisalo „Mi šaljemo Evropskoj Uniji 350 miliona eura nedjeljno, hajde da umjesto toga finansiramo našu Nacionalnu zdravstvenu službu“. To je bio jedan od najzavodljivijih slogana u kampanji. Pri tome – potpuno neistinit: Britanije ne šalje Uniji 350 miliona eura nedjeljno. Umjesto toga – kako nedavno piše komentatorka „Washington posta“ En Aplbaum (Anne Applebaum) njeni pregovarači su „uhvaćeni u prepirku koliko novca Britanija duguje Evropi – za neodržana budžetska obećanja i za ugovore potpisane ali ne i poštovane“ i tek se sada pokazuje koliko su lažna bila obećanja o lakom raskidu s Briselom: više od godinu dana nakon referenduma i šest mjeseci nakon što je aktivirana „procedura razlaza“ s Unijom nema saglasnosti o svim aspektima „Brexita“ ni u britanskoj vladi pa tako ni jasne pozicije o detaljima tog sporazuma.
Vaš browser nepodržava HTML5
Mađarska: Brexit 'potpalio vatru' protiv EU
Referendum je, osim tih globalnih povoda, aktuelizovan i najavama predsjednika Republike Srpske o odgodi referenduma o njenom otcjepljenju od Bosne i Hercegovine – navodno u pokušaju pokazivanja kooperativnosti s međunarodnim faktorom – i odgovoru američke ambasadorke kako nije dovoljno odgađanje nego je nužno i otkazivanje referenduma.
Zagovornici održavanja referendumske prijetnje i neizvjenosti nad Bosnom i Hercegovinom, „bhexitovci“ kao i „brexitovci“, vole da potežu zavodljive „argumente“ među kojima je najčešći: kako je to pravo na samoopredjeljenje bilo međunarodno dozvoljeno drugim narodima u Bosni i Hercegovini a sada se zabranjuje Srbima?
Riječ je o poređenju neuporedivog.
Referendum o nezavisnosti Bosne i Hercegovine održan je u okviru međunarodno konstatovanog raspada Jugoslavije u kojem su evropski posrednici zvanično zaključili kako se o nezavisnosti BiH može odlučiti na referendumu i on je održan 29. februara i 1. marta 1992. pod evropskim nadzorom i uz evropsku verifikaciju: na referendum je izišlo više od 63 posto stanovništva biračke dobi i oni su gotovo jednodušno bili za nezavisnost i već 6. aprila Sjedinjene Države i Evropska zajednica su priznale bosansku državu i ona je 22. maja primljena i u Ujedinjene nacije. Odgovor susjeda – u vidu „etničkog čišćenja“ širokih područja Bosne i Hercegovine – međunarodnopravno je osuđen kao udruženi zločinački poduhvat.
To je i kontekst u kojem međunarodni partneri u projektu mirne Bosne dosljedno osuđuju inicijative o referendumu u Republici Srpskoj kao neustavne i garantuju „suverenitet i teritorijalni integritet“ Bosne i Hercegovine.