(Komentar *)
Izjava bošnjačkog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine Bakira Izetbegovića za Deutsche Welle kako je prema njemu Kosovo trebalo da bude priznato i kako se nada da će se to dogoditi, a takođe i reagovanja na tu izjavu i u Srbiji i u Republici Srpskoj, pokazuju koliko su to žalosne države i još žalosniji državnici.
Najprije o Izetbegoviću: sa malo državničke mudrosti mogao je u odgovoru o priznanju Kosova ostati na onome što je usput spomenuo – kako "treba znati da ovdje ipak odlučuju trojica" – i reći kako o tome ne postoji bosanskohercegovački konsenzus.
To što se on "nada" da će do tog priznanja doći potpuno je nevažno jer predstavlja ulaženje u pitanja u kojima njegova mišljenja, želje i nade nemaju nikakvu težinu: Izetbegović nema nadležnosti ni institucionalni okvir – i posebno bilo kakve instrumente prisile – kojima bi mogao doprinijeti priznanju Kosova.
U tom kontekstu reagovanja političkih prvaka i stranaka iz Republike Srpske, u kojima se Izetbegovićeve nade u priznavanje Kosova predstavljaju kao napad na "teritorijalni integritet Srbije" i koriste se za izazivanje haosa i blokade državnih institucija, ostavljaju utisak uvježbavanja scenarija onesposobljavanja države. Taj utisak osnažilo je i reagovanje predsjednika Srbije koji je – povodom Izetbegovićevog intervjua – sazvao, ni manje ni više, Savjet za nacionalnu bezbjednost Srbije.
On je intervju ocijenio kao "veoma kompleksan" sa "dugoročnim promenama i posledicama". Ta melodrama u kojoj se jednom članu tročlanog Predsjedništva susjedne države pripisuje nadnaravna moć da ugrozi "teritorijalni integritet" Srbije, novi je pokušaj zamagljivanja činjenice da je nepunih deset godina od proglašenja nezavisnosti 17. februara 2008. Republiku Kosovo priznalo 115 država; 111 od ukupno 193 članice Ujedinjenih nacija; 23 od 28 članica Evropske unije, 25 od 29 članica NATO-a i 36 od 57 članica Islamske konferencije.
To kakve nade u vezi s tim ima Izetbegović može biti povod za generalnu probu haosa ali ne može imati nikakvog uticaja na proces međunarodnog, pa ni bosanskohercegovačkog, priznanja nezavisnosti te države.
- Srpsko čitanje bosanskog
- Slično o Izetbegoviću, različito o blokadi institucija BiH
- Ko riječima potpaljuje BiH?
Dramatizacija jedne u osnovi nepotrebne izjave iz susjedne zemlje može se bolje razumjeti u sagledavanju istovremenih međunarodnih događanja u kojima, recimo, zvaničnici Evropske unije u razgovorima u Briselu, a takođe i američki predstavnici, stavljaju najvišim predstavnicima Srbije do znanja da će – za prijem u Uniju – Srbija morati u zvaničnom međunarodnom dokumentu da se obaveže na "normalizaciju odnosa s Kosovom".
Za ta očekivanja, naravno, ne može biti odgovoran Bakir Izetbegović ali je on dobrodošao povod za potvrđivanje patriotskih referenci među srpskim vođama s obje strane Drine.
Zastava Bosne i Hercegovine
Ova najnovija epizoda zatezanja odnosa, nasuprot verbalnim uvjeravanjima iz vrhova vlasti u Srbiji o dobrim odnosima u regionu kao vrhunskom prioritetu, dobar je povod za kompleksnije sagledavanje uloge Srbije – kao i Hrvatske – kao samozvanih "garanta Dejtonskog sporazuma".
U slučaju Srbije – "garantovanje Dejtona" pojednostavljeno se svodi na garantovanje opstanka Republike Srpske. Dejton, ipak, garantuje i međunarodni kontinuitet države Bosne i Hercegovine pa bi i Srbija u toj ulozi "garanta" morala da obuzdava antidejtonsku retoriku i politiku rukovodstva Republike Srpske.
Priča o "poštovanju suvereniteta i teritorijalnog integriteta" bosanske države nema nikakvu vrijednost ako se u Beogradu predsjedniku bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska daje platforma da – u prisustvu najviših zvaničnika Srbije – govori o svome snu o tome da će jednog dana Srbija i Republika Srpska biti jedno "u smislu državnosti".
Katalog njegovih antidejtonskih izjava i inicijativa uključuje dokazivanje kako je Bosna i Hercegovina "propala država"; njegovo nepoštovanje odluka državnog Ustavnog suda; pozivanje na "miran raspad Bosne i Hercegovine"; pozivanje srpskih predstavnika na bojkot državnih institucija; otvorenu kampanju – uz učešće srbijanske diplomatije – u negiranju genocidne prirode zločina u Srebrenici.
Ulogu "garanta Dejtonskog sporazuma" Srbija može potvrditi samo ako pokaže brigu za sve aspekte tog mirovnog sporazuma uključujući, posebno, doprinos Republike Srpske uspostavljanju funkcionalnosti – umjesto blokadi – bosanske države.
U slučaju Hrvatske – naizgled razumljiva kampanja za "jednakopravnost tri konstitutivna naroda", sa insistiranjem da "ne mogu drugi birati hrvatske predstavnike" u državnim organima, odvija se izvan institucija Bosne i Hercegovine i uz aktivno učešće diplomatije susjedne Republike Hrvatske. Ta kampanja odvija se pod pritiskom i ucjenama za uspostavu "trećeg entiteta", odnosno oživljavanje međunarodnopravno osuđenog projekta "Herceg-Bosne".
Može li Bosna i Hercegovina opstati pred tim izazovima iz susjedstva?
Bilo bi, naravno, dobro kad bi tu dugoročnu strategiju opstanka utvrđivali domaći faktori, ali – u odsustvu domaće saglasnosti – dobro dođe i podsjećanje na međunarodno usaglašeno uvažavanje "suvereniteta i teritorijalnog integriteta" bosanske države uz opomenu da ni entitet koji bi se otcijepio ni država kojoj bi se priključio ne bi mogli da računaju na bilo kakvo međunarodno uvažavanje i podršku.