Jedan skup održan potkraj maja u Zenici, ambiciozno nazvan međunarodna naučna konferencija „Uzroci i prevencija islamofobije“, ostao je – na žalost – bez zapaženijeg odjeka u bosanskohercegovačkoj javnosti. Tema je, naime, značajna i iz domaćih i iz međunarodnih razloga ali ipak nije potakla dijalog ni na samom skupu ni poslije njegovog održavanja. Razlog za odsustvo dijaloga je dijelom posljedica česte greške u organizovanju sličnih rasprava o bilo kojoj značajnijoj temi našeg vremena: organizator obično poziva samo istomišljenike među kojima onda nema uzajamne kritike i propitivanja.
Nije, naravno, teško dokazati tvrdnju sa zeničke konferencija kako je islamofobija naročito porasla „nakon 11. septembra 2001. godine“ ali ako se preko tog datuma prelazi kao preko kakve elementarne nepogode – bez pokušaja da se razumije kako je narastanju predrasuda, strahova pa i mržnje prema radikalnom islamu doprinio zločin kataklizmičnih razmjera – propušta se prilika da se sagledaju ako ne i razumiju uzroci nesporazuma između islamskog i zapadnog svijeta.
Masovni zločin islamskih ekstremista, nakon kojeg je slijedilo i više drugih terorističkih napada ili pokušaja, ne može se naravno pripisivati ni islamu ni svim njegovim sljedbenicima ali ne može se zdravo-za-gotovo prihvatiti ni samoamnestirajuće pozivanje na „islam kao religiju mira“ ako moralni, naučni i politički autoriteti u islamskom svijetu ne čine dovoljno da osude, odbace i onemoguće ekstremizam. Mogu se, naime, vjerski autoriteti koliko hoće pozivati na uopštene poruke o dobru i zlu ako će – u radikalnijem krilu islamske zajednice – nekakvo vijeće za fetve u odgovoru na pitanje o samoubistvu poručiti kako treba razlikovati samoubistvo kao sebični čin od samožrtvovanja na putu džihada koje dakle treba razumjeti kao uzvišeni čin.
Kad se tako složenim temama kao što je islamofobija u savremenom svijetu prilazi s generalizacijama u kojima se svi Bošnjaci tretiraju kao pripadnici islama nad kojima je počinjen genocid kao „izravna posljedica islamofobije“ onda se – u tom insistiranju na isključivo vjerskim dimenzijama bošnjačkog stradanja u ratu devedesetih – iz kolektivne svijesti potiskuje jedna za svako razumijevanje prošlosti bitna dimenzija tog rata: činjenica da su masovni progoni, sve do genocidnog zločina u Srebrenici, počinjeni u službi velikodržavnih projekata u kojima su velika područja Bosne i Hercegovine morala biti „etnički očišćena“ po mjeri dogovorenih podjela i razgraničenja. Ograničavanje tih zlodjela isključivo na njihovu vjersku dimenziju znači i odricanje od međudržavnog karaktera ratnog nasilja i međunarodnopravno utvrđenog projekta „udruženog zločinačkog poduhvata“.
Za ozbiljan razgovor o islamofobiji neophodan je suptilniji pristup oslobođen nepotkrijepljenih generalizacija i olakih diskvalifikacija. U bosanskohercegovačkom iskustvu – kletva islamofobije olako je bacana na svakoga ko bi javno propitivao miješanje vjerskih autoriteta u državne poslove i politiku, ili ko bi kritikovao neprimjerenu rastrošnost vjerskog poglavara, a čak je i medijsko izvještavanje o seoskom hodži pedofilu dobilo tu etiketu islamofobije.
Kao i svaka inflacija, i prečesta olaka upotreba etikete o islamofobiji proizvodi višestruke štetne posljedice: jedna je – kolektivizacija statusa žrtve na način koji produbljuje podozrenje, pa čak i strahove, među narodima i ugrožava perspektive pomirenja, a druga – zastrašivanje i ušutkivanje kritike na štetu dijaloga i političkog pluralizma.
Kad, recimo, vjerski poglavar s televizijskih ekrana, insistirajući na njenom nebošnjačkom imenu, odriče pravo predsjednici Helsinškog komiteta da ukazuje na kršenja ljudskih prava ili kad se u pretpostavljeno multietničkom Sarajevu odriče pravo novinarki da „kao pripadnica manjeg naroda“ uređuje program federalne televizije, onda to objektivno osiromašuje cjelokupan javni život.
Slično je i sa poistovjećivanjem Bošnjaka-muslimana s nekim od ekstremnih reagovanja u islamskom svijetu na navodno vrijeđanje vjerskih osjećanja: karakterističan je slučaj reagovanja na takozvane „danske karikature“ u kojem su, imitirajući nasilne proteste u islamskom svijetu, demonstranti na ulicama Sarajeva palili zastave prijateljskih evropskih država svrstavajući tako Bosnu i Hercegovinu u društvo u koje po svojoj tradiciji i kulturi nikako ne spada. Državni pečat tom neprihvatanju evropskih vrijednosti slobode izražavanja dao je tadašnji bosanskohercegovački ambasador u Danskoj koji je s delegacijom islamskih zemalja povodom karikatura išao da uloži protest danskom ministarstvu inostranih poslova.
Takvi postupci, u kojima se vjerska isključivost uzdiže iznad usvojenih evropskih vrijednosti, udaljavaju Bosnu i Hercegovinu od njenog mjesta u porodici evropskih naroda i – više od bilo kakvih antimuslimanskih propagandista – objektivno doprinose širenju islamofobije u njenom enciklopedijskom značenju koje obuhvata predrasude, strah pa i mržnju prema islamu.
Nije, naravno, teško dokazati tvrdnju sa zeničke konferencija kako je islamofobija naročito porasla „nakon 11. septembra 2001. godine“ ali ako se preko tog datuma prelazi kao preko kakve elementarne nepogode – bez pokušaja da se razumije kako je narastanju predrasuda, strahova pa i mržnje prema radikalnom islamu doprinio zločin kataklizmičnih razmjera – propušta se prilika da se sagledaju ako ne i razumiju uzroci nesporazuma između islamskog i zapadnog svijeta.
Masovni zločin islamskih ekstremista, nakon kojeg je slijedilo i više drugih terorističkih napada ili pokušaja, ne može se naravno pripisivati ni islamu ni svim njegovim sljedbenicima ali ne može se zdravo-za-gotovo prihvatiti ni samoamnestirajuće pozivanje na „islam kao religiju mira“ ako moralni, naučni i politički autoriteti u islamskom svijetu ne čine dovoljno da osude, odbace i onemoguće ekstremizam. Mogu se, naime, vjerski autoriteti koliko hoće pozivati na uopštene poruke o dobru i zlu ako će – u radikalnijem krilu islamske zajednice – nekakvo vijeće za fetve u odgovoru na pitanje o samoubistvu poručiti kako treba razlikovati samoubistvo kao sebični čin od samožrtvovanja na putu džihada koje dakle treba razumjeti kao uzvišeni čin.
Kad se tako složenim temama kao što je islamofobija u savremenom svijetu prilazi s generalizacijama u kojima se svi Bošnjaci tretiraju kao pripadnici islama nad kojima je počinjen genocid kao „izravna posljedica islamofobije“ onda se – u tom insistiranju na isključivo vjerskim dimenzijama bošnjačkog stradanja u ratu devedesetih – iz kolektivne svijesti potiskuje jedna za svako razumijevanje prošlosti bitna dimenzija tog rata: činjenica da su masovni progoni, sve do genocidnog zločina u Srebrenici, počinjeni u službi velikodržavnih projekata u kojima su velika područja Bosne i Hercegovine morala biti „etnički očišćena“ po mjeri dogovorenih podjela i razgraničenja. Ograničavanje tih zlodjela isključivo na njihovu vjersku dimenziju znači i odricanje od međudržavnog karaktera ratnog nasilja i međunarodnopravno utvrđenog projekta „udruženog zločinačkog poduhvata“.
Za ozbiljan razgovor o islamofobiji neophodan je suptilniji pristup oslobođen nepotkrijepljenih generalizacija i olakih diskvalifikacija. U bosanskohercegovačkom iskustvu – kletva islamofobije olako je bacana na svakoga ko bi javno propitivao miješanje vjerskih autoriteta u državne poslove i politiku, ili ko bi kritikovao neprimjerenu rastrošnost vjerskog poglavara, a čak je i medijsko izvještavanje o seoskom hodži pedofilu dobilo tu etiketu islamofobije.
Kao i svaka inflacija, i prečesta olaka upotreba etikete o islamofobiji proizvodi višestruke štetne posljedice: jedna je – kolektivizacija statusa žrtve na način koji produbljuje podozrenje, pa čak i strahove, među narodima i ugrožava perspektive pomirenja, a druga – zastrašivanje i ušutkivanje kritike na štetu dijaloga i političkog pluralizma.
Kad, recimo, vjerski poglavar s televizijskih ekrana, insistirajući na njenom nebošnjačkom imenu, odriče pravo predsjednici Helsinškog komiteta da ukazuje na kršenja ljudskih prava ili kad se u pretpostavljeno multietničkom Sarajevu odriče pravo novinarki da „kao pripadnica manjeg naroda“ uređuje program federalne televizije, onda to objektivno osiromašuje cjelokupan javni život.
Slično je i sa poistovjećivanjem Bošnjaka-muslimana s nekim od ekstremnih reagovanja u islamskom svijetu na navodno vrijeđanje vjerskih osjećanja: karakterističan je slučaj reagovanja na takozvane „danske karikature“ u kojem su, imitirajući nasilne proteste u islamskom svijetu, demonstranti na ulicama Sarajeva palili zastave prijateljskih evropskih država svrstavajući tako Bosnu i Hercegovinu u društvo u koje po svojoj tradiciji i kulturi nikako ne spada. Državni pečat tom neprihvatanju evropskih vrijednosti slobode izražavanja dao je tadašnji bosanskohercegovački ambasador u Danskoj koji je s delegacijom islamskih zemalja povodom karikatura išao da uloži protest danskom ministarstvu inostranih poslova.
Takvi postupci, u kojima se vjerska isključivost uzdiže iznad usvojenih evropskih vrijednosti, udaljavaju Bosnu i Hercegovinu od njenog mjesta u porodici evropskih naroda i – više od bilo kakvih antimuslimanskih propagandista – objektivno doprinose širenju islamofobije u njenom enciklopedijskom značenju koje obuhvata predrasude, strah pa i mržnju prema islamu.