Kurspahić: Islamofobija u crno-bijelom

Vjernici se mole u jednoj od džamija

Jedan skup održan potkraj maja u Zenici, ambiciozno nazvan međunarodna naučna konferencija „Uzroci i prevencija islamofobije“, ostao je – na žalost – bez zapaženijeg odjeka u bosanskohercegovačkoj javnosti. Tema je, naime, značajna i iz domaćih i iz međunarodnih razloga ali ipak nije potakla dijalog ni na samom skupu ni poslije njegovog održavanja. Razlog za odsustvo dijaloga je dijelom posljedica česte greške u organizovanju sličnih rasprava o bilo kojoj značajnijoj temi našeg vremena: organizator obično poziva samo istomišljenike među kojima onda nema uzajamne kritike i propitivanja.

Nije, naravno, teško dokazati tvrdnju sa zeničke konferencija kako je islamofobija naročito porasla „nakon 11. septembra 2001. godine“ ali ako se preko tog datuma prelazi kao preko kakve elementarne nepogode – bez pokušaja da se razumije kako je narastanju predrasuda, strahova pa i mržnje prema radikalnom islamu doprinio zločin kataklizmičnih razmjera – propušta se prilika da se sagledaju ako ne i razumiju uzroci nesporazuma između islamskog i zapadnog svijeta.

Masovni zločin islamskih ekstremista, nakon kojeg je slijedilo i više drugih terorističkih napada ili pokušaja, ne može se naravno pripisivati ni islamu ni svim njegovim sljedbenicima ali ne može se zdravo-za-gotovo prihvatiti ni samoamnestirajuće pozivanje na „islam kao religiju mira“ ako moralni, naučni i politički autoriteti u islamskom svijetu ne čine dovoljno da osude, odbace i onemoguće ekstremizam. Mogu se, naime, vjerski autoriteti koliko hoće pozivati na uopštene poruke o dobru i zlu ako će – u radikalnijem krilu islamske zajednice – nekakvo vijeće za fetve u odgovoru na pitanje o samoubistvu poručiti kako treba razlikovati samoubistvo kao sebični čin od samožrtvovanja na putu džihada koje dakle treba razumjeti kao uzvišeni čin.

Kad se tako složenim temama kao što je islamofobija u savremenom svijetu prilazi s generalizacijama u kojima se svi Bošnjaci tretiraju kao pripadnici islama nad kojima je počinjen genocid kao „izravna posljedica islamofobije“ onda se – u tom insistiranju na isključivo vjerskim dimenzijama bošnjačkog stradanja u ratu devedesetih – iz kolektivne svijesti potiskuje jedna za svako razumijevanje prošlosti bitna dimenzija tog rata: činjenica da su masovni progoni, sve do genocidnog zločina u Srebrenici, počinjeni u službi velikodržavnih projekata u kojima su velika područja Bosne i Hercegovine morala biti „etnički očišćena“ po mjeri dogovorenih podjela i razgraničenja. Ograničavanje tih zlodjela isključivo na njihovu vjersku dimenziju znači i odricanje od međudržavnog karaktera ratnog nasilja i međunarodnopravno utvrđenog projekta „udruženog zločinačkog poduhvata“.

Za ozbiljan razgovor o islamofobiji neophodan je suptilniji pristup oslobođen nepotkrijepljenih generalizacija i olakih diskvalifikacija. U bosanskohercegovačkom iskustvu – kletva islamofobije olako je bacana na svakoga ko bi javno propitivao miješanje vjerskih autoriteta u državne poslove i politiku, ili ko bi kritikovao neprimjerenu rastrošnost vjerskog poglavara, a čak je i medijsko izvještavanje o seoskom hodži pedofilu dobilo tu etiketu islamofobije.

Kao i svaka inflacija, i prečesta olaka upotreba etikete o islamofobiji proizvodi višestruke štetne posljedice: jedna je – kolektivizacija statusa žrtve na način koji produbljuje podozrenje, pa čak i strahove, među narodima i ugrožava perspektive pomirenja, a druga – zastrašivanje i ušutkivanje kritike na štetu dijaloga i političkog pluralizma.

Kad, recimo, vjerski poglavar s televizijskih ekrana, insistirajući na njenom nebošnjačkom imenu, odriče pravo predsjednici Helsinškog komiteta da ukazuje na kršenja ljudskih prava ili kad se u pretpostavljeno multietničkom Sarajevu odriče pravo novinarki da „kao pripadnica manjeg naroda“ uređuje program federalne televizije, onda to objektivno osiromašuje cjelokupan javni život.

Slično je i sa poistovjećivanjem Bošnjaka-muslimana s nekim od ekstremnih reagovanja u islamskom svijetu na navodno vrijeđanje vjerskih osjećanja: karakterističan je slučaj reagovanja na takozvane „danske karikature“ u kojem su, imitirajući nasilne proteste u islamskom svijetu, demonstranti na ulicama Sarajeva palili zastave prijateljskih evropskih država svrstavajući tako Bosnu i Hercegovinu u društvo u koje po svojoj tradiciji i kulturi nikako ne spada. Državni pečat tom neprihvatanju evropskih vrijednosti slobode izražavanja dao je tadašnji bosanskohercegovački ambasador u Danskoj koji je s delegacijom islamskih zemalja povodom karikatura išao da uloži protest danskom ministarstvu inostranih poslova.

Takvi postupci, u kojima se vjerska isključivost uzdiže iznad usvojenih evropskih vrijednosti, udaljavaju Bosnu i Hercegovinu od njenog mjesta u porodici evropskih naroda i – više od bilo kakvih antimuslimanskih propagandista – objektivno doprinose širenju islamofobije u njenom enciklopedijskom značenju koje obuhvata predrasude, strah pa i mržnju prema islamu.