Sarajevo je potkraj prošle nedjelje još jednom bilo u žiži evropske javnosti, ne samo u podsjećanju na stotu godišnjicu atentata koji je simbolično uzet kao povod za početak Prvog svjetskog rata, nego i u podsjećanju kako Bosna i Hercegovina, ni nakon svih žrtava koje je podnijela u 20. stoljeću, još nije ispunila aspiracije svojih građana za pridruženje evropskoj porodici država i naroda.
Za ovu drugu dimenziju - preusmjeravanja reflektora sa prošlosti na budućnost - pobrinuo se osvjedočeni ratni prijatelj Sarajeva i Bosne i Hercegovine, francuski intelektualac Bernard-Henri Lévy: u Sarajevu je, naime, premijerno izvedena njegova monodrama “Hotel Evropa” koju u režiji Dine Mustafića izvodi francuski glumac Jacques Weber.
Nakon predstave, koja je svojevrsni apel za bezuslovan prijem Bosne i Hercegovine u Evropsku Uniju zbog njene višestoljetne odanosti evropskim vrijednostima, Lévy je zajedno s prijateljima među kojima su i bosanskihercegovački reditelji Danis Tanović i Dino Mustafić, pokrenuo potpisivanje peticija "Milion potpisa za ulazak Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju".
Bernard-Henry Lévy
Lévy i njegovi saučesnici u ovom projektu ovim najnovijim angažmanom u vezi s evropskom budućnošću Bosne i Hercegovine samo pokazuju intelektualnu dosljednost u podsjećanju Evrope i svijeta na jednu neispunjenu obavezu iz prošlog stoljeća. On kaže kako bi svojevrsni skandal bio ako se Bosna i Hercegovina ostavi kao posljednja zemlja u regiji koja će ući u Uniju.
Kao istaknuti evropski intelektualac, sa istorijom dugogodišnjeg javnog zalaganja za međunarodnu solidarnost s Bosnom i Hercegovinom, Lévy će s ovom kampanjom sakupljanja potpisa - ako ništa - potaći javnost i političare evropskih zemalja da razmisle nisu li u opredjeljenju za “bosansko vlasništvo” nad reformskim procesom i politikom “podrške svemu o čemu se Bosanci sami dogovore”, ipak, izgubili autoritet moralnog liderstva i ogradili se od vlastite suodgovornosti za tragičnu prošlost i sumornu sadašnjost te zemlje.
Ali, sa svim poštovanjem za motive pokretača ove inicijative, boljem poznavaocu bosanskih prilika nije mogla promaći ironija da je u on Sarajevu - obznanjujući inicijativu ubrzanog prijema Bosne i Hercegovine u Evropu - bio upadljivo okružen ljudima koji iz lokalne perspektive simbolizuju razloge zašto je Bosna i Hercegovina potonula na začelje balkanskih aspiranata na članstvo u Uniji.
Tako su u počasnom prvom redu na premijeri “Hotela Evropa” sjedili sadašnji i bivši bošnjački član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Bakir Izetbegović i Haris Silajdžić.
I ne pomišljajući, naravno, da se zanemari prvostepena odgovornost pripadnika “udruženog zločinačkog poduhvata” u uništavanju Bosne i Hercegovine, i sa velikosrpske - i sa velikohrvatske strane, ne može se zaobići ni činjenica da je današnja – etnički duboko podijeljena Bosna i Hercegovina – samo logičan rezultat politike koju je već svojim osnivanjem kao prvenstveno muslimanske stranke provodila partija Izetbegovića Oca i Sina.
Njeno dobrovoljno partnerstvo na prvim slobodnim izborima u Bosni i Hercegovini 1990. godine, s lokalnim filijalama Miloševića i Tuđmana, SDS i HDZ, bilo je poziv i uvod u podjele u kojima je, od lisabonskih pregovora neposredno pred rat do dejtonskih u finalu ratnih sukoba, svaka nova etnički inspirisana mapa označila početak nove runde "etničkog čišćenja".
Bakir Izetbegović
Gledano iz te perspektive - tugaljivo je slušati kad Izetbegović, naslanjujući se na inicijativu francuskog intelektualca, optužuje Evropu da je dopustila da se razara multietničko tkivo Bosne i Hercegovine. Njegovo razaranje počelo je onda kad su tri posestrimske nacionalističke partije u partnerstvu "narodnih stranaka" osvojile vlast i počele podjelu javnih institucija "od portira do direktora" a nastavilo se svih poratnih godina poništavanjem tragova prisustva "drugoga" i potiskivanjem pripadnika manjinskih naroda u ulogu građana drugog reda.
Slično je s upadljivim prisustvom Silajdžića u sarajevskim ukazanjima francuskog prijatelja Bosne. Osim što je bio istaknuti funkcioner Izetbegovićeve partije, on je - minirajući tzv. aprilski paket ustavnih promjena 2006. godine - u ime prigodnog izbornog obećanja "stopostotne Bosne i Hercegovine" zaustavio proces postepenog jačanja državnih institucija i, praktično, obeshrabrio aktivnije međunarodno učešće u proevropskim reformskim procesima. Od tada je napredovanje Bosne i Hercegovine prema Evropi zaustavljeno i ona je potonula na samo dno liste balkanskih aspiranata na euroatlantske integracije.
Za razliku od lokalnih ignoranata, koji su ratne boravke u Sarajevu svjetskih intelektualaca i umjetnika odbacivali kao neku vrstu "ratnog turizma", oduvijek sam imao duboko poštovanje za njihov doprinos globalnom razumijevanju bosanskohercegovačke tragedije i poticanju svjetskih državnika da zaustave ubijanje u Bosni.
Vaš browser nepodržava HTML5
Potpisi za ulazak BiH u EU
Nezaboravan je primjer nobelovca Elie Wiesela, preživjelog iz logora Auschwitz, koji je na otvaranju Muzeja Holokausta u Washingtonu 23. aprila 1993., odustajući od pripremljenoig govora u direktnom obraćanju američkom predsjedniku Billu Clintonu, tražio od njega da "uradi nešto, bilo šta" - da zaustavi ubijanje, krvoproliće, nasilje, mržnju, masakr u bivšoj Jugoslaviji.
Ignorantska kletva o "ratnom turizmu" gubi svaku vrijednost i na primjeru američke spisateljice Susan Sontag. Kad ju je njen sin David Rieff, takođe autor knjige o Bosni, nazvao da je pita gdje bi željela da dočeka novu, 2000. godinu, odgovorila je: "Jasno – Sarajevo". I dočekali su je tamo, na trgu pred Narodnim pozorištem...