Kurspahić: 'Zapaljive riječi' devedesetih i danas

Piše: Kemal Kurspahić

(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RSE)

Američki studenti na ljetnjoj praksi u mojoj redakciji u Virdžiniji, koji su već nekoliko godina iz generacija rođene+ih poslije balkanskih ratova devedesetih – sada mahom od 1998. do 2001. – ne prestaju da me iznenađuju interesovanjem za ono što se događalo u dalekoj maloj zemlji godinama prije njihovog rođenja.

Mahom opredijeljeni za novinarstvo najčešće, naravno, pitaju: po čemu je odnos prema novinarstvu u balkanskim državama pod kontrolom nacionalista sličan – a po čemu drugačiji – od tretmana medija u Americi u eri Donalda Trampa (Trump).

Pročitajte i ovo: Most: Aleksandar Vučić, najveća zvezda Pinkove Srbije

To kako su balkanski gospodari rata i mira devedesetih uspostavili potpunu kontrolu nad medijima do tačke kad najgledanije informativne emisije televizije emituju dnevne količine mržnje za susjede a novinarka nacionalne televizije izjavljuje kako je ponosna da laže za svoju domovinu, napisao sam i knjigu ("Zločin u 19:30 – balkanski mediji u ratu i miru"). O tome kako su mediji doprinosili širenju mržnje i poticanju i opravdavanju nasilja nad "drugima" i kao urednik dnevnika odanog bosanskohercegovačkoj tradiciji i kulturi etničke i vjerske tolerancije imam, dakle, mnogo toga da im kažem.

Malo je teže kad to treba uporediti sa današnjim američkim medijskim trenutkom.

Pročitajte i ovo: Prvi krug debate demokrata: Kako pobijediti Trumpa?

Kao profesionalac, kojeg je četverogodišnje iskustvo dopisnika iz Sjedinjenih Država, 1981.-85, inspirisalo da na povratku u Sarajevo po uzoru na The New York Times – pored ostalih američkih medija – radi na preobražaju vlastitog lista ("Oslobođenje") u dnevnik otvoren za dijalog i debatu i o najkontroverznijim pitanjima u kojoj su često na stranici Tribine pisali i najviši državni funkcioneri, osjećam se tužno kad vidim kako predsjednik Sjedinjenih Država dnevno dokazuje kako su neki od najfinijih američkih medija samo "lažne vijesti" (fake news).

Pročitajte i ovo: Opasnosti vremena dezinformacija

Tramp je i sam u jednom televizijskom nastupu objasnio tu svoju strategiju delegitimizacije kritičke javne riječi: Ako nastavi da ih naziva proizvođačima lažnih vijesti javnost će postepeno prestati da im vjeruje kad pišu kritički o njemu. To je slično proglašavanju kritičkih medija "neprijateljima naroda" na Balkanu devedesetih uz jednu bitnu razliku: u Sjedinjenim Državama mediji nastavljaju da dnevno provjeravaju istinitost predsjednikovih izjava pa tako rubrika provjere činjenica u Washington Postu pokazuje da je do 12. avgusta ove godine za 928 dana predsjednikovanja Tramp iznio 12.019 lažnih tvrdnji ili 13 dnevno.

Forenzika lažnih vijesti

Balkanski mediji devedesetih nisu imali istoriju – ni iskustvo – provjeravanja činjenica u javnim nastupima bespogovornih nacionalnih vođa i to je svakako doprinijelo stvaranju klime u kojoj je širenje mržnje prema "drugome" ne samo dozvoljeno nego i poželjno i nagrađivano.

Pročitajte i ovo: Zakonom na lažne vijesti

Šta bi mogla biti pouka iz balkanskog iskustva devedesetih za američku svakodnevicu iz Trampovog doba?

Jedna je – da poigravanje zapaljivim riječima ima potencijalno tragične posljedice. Kad, recimo, predsjednik govori kako iz Meksika u Sjedinjene Države dolaze krajnje nepoželjni tipovi – silovatelji, trgovci drogom, kriminalci – i kad kao ključnu temu svog predsjednikovanja uporno nudi zid na granici "za koji će platiti Meksiko" to potiče porast ekstremnih reagovanja na imigraciju sve do upornog dokazivanja kako je u toku "invazija" imigranata na Sjedinjene Države.

To se, zatim, pokazuje kao inspiracija za nasilje nad imigrantima uključujući ekstremni primjer u kojem masovni ubica u robnoj kući u El Pasu u Teksasu ubija 22 osobe, ostavljajući za sobom proglas na internetu koji ukazuje na odanost ideji bijelog nacionalizma uz mržnju prema imigrantima i sprečavanje genocida nad bijelcima kao opravdanje za masovno smaknuće nedužnih u većinski hispaničkom gradu u kojem vlada ideja otvorene razmjene ljudi i roba.

Pročitajte i ovo: Potresna slika mrtvih migranata vratila pažnju javnosti i politike na izbegličku tragediju

Ideja "invazije" – po potencijalno tragičnim posljedicama – slična je širenju uznemirenja pred opasnošću "zamjene": bijeli rasisti i neonacisti marširali su prije dvije godine kroz univerzitetski centar Šarlotsvila (Charlottesville) uzvikujući fašističke parole uključujući "Jevreji nas neće zamijeniti". Taj paranoičan strah kako Jevreji teže da "zamijene bijelu rasu" potakao je bijelog rasistu da otvori vatru na vjernike u pitsburškoj sinagogi Drvo života u kojoj je ubijeno 11 nevinih.

Američki Jevreji, sa istorijskom odgovornošću da čuvaju od zaborava sjećanje na neuporedivo najveći zločin u ljudskoj istoriji - nacistički Holokaust – često su i najosjetljiviji na pokušaje neodgovorne reinterpretacije razmjera i prirode Holokausta.

Pročitajte i ovo: Zurof: Ozbiljno shvatiti fundamentaliste

Karakteristična je bila nedavna polemika u Washington Postu povodom komentara Ričarda Koena (Richard Cohen) pod naslovom "Zapaljivi jezik": autor je upozorio kako poređenje centara duž granice s Meksikom, u kojima se drže imigranti a nerijetko i djeca nasilno razdvojena od roditelja, s koncentracionim logorima umanjuje razmjere zla počinjene u nacističkim koncentracionim logorima.

On kaže kako u pograničnim centrima za latinoameričke imigrante nema simbola nacističkog istrebljenja logoraša poput krematorija ili prinudnog rada s iscrpljenjem do smrti. Neka od najkritičnijih reagovanja na taj komentar došla su od američkih Jevreja od kojih jedan – iz vašingtonskih predgrađa – kaže: "Zovite ih koncentracionim logorima. I okončajte ih. Inače obećanje 'nikada više' neće značiti ništa".