U raspravi na ovom mjestu potaknutoj kolumnom povodom smrti Smiljka Šagolja (“O mrtvima po zasluzi”) jedan je uvaženi čitalac u više javljanja nastojao da nametne temu odgovornosti moje generacije – rođenih četrdesetih godina prošlog vijeka - “za ono što se događalo na južnoslavenskim prostorima krajem 80-tih i 90-tih.
Borba da zadrže privilegije, obezbijede budućnost obitelji, ispune ambicije doveli su nas tamo gdje jesmo - koliko vidim uglavnom u iseljeništvu”. Nisam smatrao, a ne smatram ni sada, da tako široki zamasi kojima se obilježava cijela generacija i izriču joj se prijeki sudovi za prvenstvenu odgovornost “za ono što nam se događalo” predstavljaju osnov ili poziv za iskren razgovor. Ne vjerujem u grupne identifikacije, ni ljubavi ni mržnje, pa tako i nemam šta reći o griješnim šezdesetogodišnjacima, ni zlim Srbima ili zlim Bošnjacima, i čak mislim da je upravo ta sklonost prema grupnim stereotipima – etničkim, vjerskim, generacijskim – bila onaj “omogućujući faktor” poticanja na sumnje i strahove, mržnju i progone devedesetih.
Tema “generacijske odgovornosti”, dakle, nije nešto o čemu bih ozbiljno razgovarao osim da javno registrujem nepristajanje da se u isti koš trpaju svi koji su rođeni iste godine ili čak iste decenije jer svako je od njih ostavio osoben i drugačiji lični trag.
Razgledajući ovih dana slike s godišnjice mature obje moje generacije maturanata gimnazije u Sanskom Mostu, 1965. i 66, jer sam s jednima pošao u treći a s drugima završio četvrti razred u školskoj 64-65. godini, ne mogu naravno ni pomišljati kako su “svi oni isti” kad je među njima i ozloglašeni ratni šef prijedorske policije odgovoran za logore Omarska, Keraterm i Trnopolje i desetine onih koji su iskusili progone i logore i ako su preživjeli masovne “nestanke” u njima završili u izbjeglištvu ili progonstvu.
Kako je bilo moguće da se pripadnik generacije koja savršeno odgovara opisu iz “Krvave bajke” Desanke Maksimović:
(“Iste su godine
Svi bili rođeni,
Isto su im tekli školski dani,
Na iste svečanosti zajedno su vođeni,
Od istih bolesti svi pelcovani …”)
odmetne u masovnog ubicu kojeg će nakon rata likvidirati britanski komandosi pri pokušaju hapšenja?
Iz te moje generacije jesu regrutovani i neki od najoidgovornijih za ratna zlodjela ali toj generaciji pripada i jedna od najdosljednijih aktivistkinja u pozivima za kažnjavanje zločinaca i poštovanje žrtava progona.
Označavajući generaciju rođenih četrdesetih kao “najodgovorniju za ono što nam se događalo” čitalac, htio – ne htio, nudi amnestiju od odgovornosti ideolozima ultranacionalizma koji su, na primjer u krugu beogradskih akademika, prije generacija očeva moje generacije.
U nedavnom intervjuu s Tamarom Nikčević (“Ostrašćenost je naša druga priroda” – Vreme, 18. jula 2013) istoričarka Latinka Perović, sjećajući se razgovora negdje 1987. s tadašnjim predsjednikom Srpske akademije nauka i umetnosti Antonijem Isakovićem, kaže kako joj je on krenuo objašnjavati kako Slovenci i Hrvati ne žele Jugoslaviju i kako je konačno došlo vrijeme da i Srbija riješi svoje pitanje.
“Izvini,” prekinula sam ga, “vi to hoćete rat”.
“Da”, potvrdio je, “Ali, on neće biti vođen na teritoriji Srbije. Poginuće nekih 86.000 ljudi!”
“Ali, kojih to 86.000 ljudi, pobogu?! Čijih glava?!”, pitala sam.
Latinka Perović zaključuje: “I onda kažu rat je došao iznenada. Pa, nije! I sa takvom hipotekom je nemoguće prosto okretanje lista istorije. Ta se cena mora platiti”.
Vjerovanje kako ne postoji ni kolektivna krivica ni kolektivna nevinost može se potkrijepiti i pogledom na “generaciju najvećeg zlikovca u dokumentovanoj istoriji” – Adolfa Hitlera.
Rođen 1889. godine, bio je osnivač i vođa nacističke partije i predsjedavao je nad pripremom i provođenjem projekta Holokausta u kojem je sistematski istrijebljeno šest miliona evropskih Jevreja i milioni drugih nearijevaca.
To, međutim, baš ništa ne govori o “njegovoj generaciji”, ljudima rođenim 1889. ili u istom desetljeću.
Te godine je, recimo, rođena jedna od najznačajnijih ličnosti stoljeća, prvi premijer nezavisne Indije, druge najmnogoljudnije zemlje na svjetu, Džavaharlal (Jawaharlal) Nehru, koji je bio utemeljitelj demokratske - sekularne, socijalističke, nesvrstane – Indije a njegovo istorijsko nasljeđe kao premijeri te velike zemlje nosili su i njegova kći Indira i unuk Radživ Gandi, oboje ubijeni dok su bili na premijerskoj dužnosti, uz mogućnost da ih naslijedi Radživov sin – Nehruov praunuk - Rahul.
Ili, da dovedemo razmatranje “generacijske odgovornosti” do apsurda kakav ono jeste, šta da se kaže o koincidenciji da je iste godine kad i Hitler rođen i Čarli Čaplin (Sir Charles Spencer "Charlie" Chaplin), umjetnik koji je – pored najviših dometa u svjetskom filmu – snimio i film “Veliki diktator” u kojem je satirizirao Hitlera dok je on još bio na vrhuncu moći.
Borba da zadrže privilegije, obezbijede budućnost obitelji, ispune ambicije doveli su nas tamo gdje jesmo - koliko vidim uglavnom u iseljeništvu”. Nisam smatrao, a ne smatram ni sada, da tako široki zamasi kojima se obilježava cijela generacija i izriču joj se prijeki sudovi za prvenstvenu odgovornost “za ono što nam se događalo” predstavljaju osnov ili poziv za iskren razgovor. Ne vjerujem u grupne identifikacije, ni ljubavi ni mržnje, pa tako i nemam šta reći o griješnim šezdesetogodišnjacima, ni zlim Srbima ili zlim Bošnjacima, i čak mislim da je upravo ta sklonost prema grupnim stereotipima – etničkim, vjerskim, generacijskim – bila onaj “omogućujući faktor” poticanja na sumnje i strahove, mržnju i progone devedesetih.
Tema “generacijske odgovornosti”, dakle, nije nešto o čemu bih ozbiljno razgovarao osim da javno registrujem nepristajanje da se u isti koš trpaju svi koji su rođeni iste godine ili čak iste decenije jer svako je od njih ostavio osoben i drugačiji lični trag.
Razgledajući ovih dana slike s godišnjice mature obje moje generacije maturanata gimnazije u Sanskom Mostu, 1965. i 66, jer sam s jednima pošao u treći a s drugima završio četvrti razred u školskoj 64-65. godini, ne mogu naravno ni pomišljati kako su “svi oni isti” kad je među njima i ozloglašeni ratni šef prijedorske policije odgovoran za logore Omarska, Keraterm i Trnopolje i desetine onih koji su iskusili progone i logore i ako su preživjeli masovne “nestanke” u njima završili u izbjeglištvu ili progonstvu.
Kako je bilo moguće da se pripadnik generacije koja savršeno odgovara opisu iz “Krvave bajke” Desanke Maksimović:
(“Iste su godine
Svi bili rođeni,
Isto su im tekli školski dani,
Na iste svečanosti zajedno su vođeni,
Od istih bolesti svi pelcovani …”)
odmetne u masovnog ubicu kojeg će nakon rata likvidirati britanski komandosi pri pokušaju hapšenja?
Iz te moje generacije jesu regrutovani i neki od najoidgovornijih za ratna zlodjela ali toj generaciji pripada i jedna od najdosljednijih aktivistkinja u pozivima za kažnjavanje zločinaca i poštovanje žrtava progona.
Označavajući generaciju rođenih četrdesetih kao “najodgovorniju za ono što nam se događalo” čitalac, htio – ne htio, nudi amnestiju od odgovornosti ideolozima ultranacionalizma koji su, na primjer u krugu beogradskih akademika, prije generacija očeva moje generacije.
U nedavnom intervjuu s Tamarom Nikčević (“Ostrašćenost je naša druga priroda” – Vreme, 18. jula 2013) istoričarka Latinka Perović, sjećajući se razgovora negdje 1987. s tadašnjim predsjednikom Srpske akademije nauka i umetnosti Antonijem Isakovićem, kaže kako joj je on krenuo objašnjavati kako Slovenci i Hrvati ne žele Jugoslaviju i kako je konačno došlo vrijeme da i Srbija riješi svoje pitanje.
“Izvini,” prekinula sam ga, “vi to hoćete rat”.
“Da”, potvrdio je, “Ali, on neće biti vođen na teritoriji Srbije. Poginuće nekih 86.000 ljudi!”
“Ali, kojih to 86.000 ljudi, pobogu?! Čijih glava?!”, pitala sam.
Latinka Perović zaključuje: “I onda kažu rat je došao iznenada. Pa, nije! I sa takvom hipotekom je nemoguće prosto okretanje lista istorije. Ta se cena mora platiti”.
Vjerovanje kako ne postoji ni kolektivna krivica ni kolektivna nevinost može se potkrijepiti i pogledom na “generaciju najvećeg zlikovca u dokumentovanoj istoriji” – Adolfa Hitlera.
Rođen 1889. godine, bio je osnivač i vođa nacističke partije i predsjedavao je nad pripremom i provođenjem projekta Holokausta u kojem je sistematski istrijebljeno šest miliona evropskih Jevreja i milioni drugih nearijevaca.
To, međutim, baš ništa ne govori o “njegovoj generaciji”, ljudima rođenim 1889. ili u istom desetljeću.
Te godine je, recimo, rođena jedna od najznačajnijih ličnosti stoljeća, prvi premijer nezavisne Indije, druge najmnogoljudnije zemlje na svjetu, Džavaharlal (Jawaharlal) Nehru, koji je bio utemeljitelj demokratske - sekularne, socijalističke, nesvrstane – Indije a njegovo istorijsko nasljeđe kao premijeri te velike zemlje nosili su i njegova kći Indira i unuk Radživ Gandi, oboje ubijeni dok su bili na premijerskoj dužnosti, uz mogućnost da ih naslijedi Radživov sin – Nehruov praunuk - Rahul.
Ili, da dovedemo razmatranje “generacijske odgovornosti” do apsurda kakav ono jeste, šta da se kaže o koincidenciji da je iste godine kad i Hitler rođen i Čarli Čaplin (Sir Charles Spencer "Charlie" Chaplin), umjetnik koji je – pored najviših dometa u svjetskom filmu – snimio i film “Veliki diktator” u kojem je satirizirao Hitlera dok je on još bio na vrhuncu moći.