U proljeće iduće godine navršiće se deset godina od najvećeg talasa proširenja Evropske Unije kad je, prijemom deset novih članica – Češke, Estonije, Kipra, Latvije, Litvanije, Mađarske, Malte, Poljske, Slovačke i Slovenije - članstvo Unije povećano na 25 zemalja kojima su se kasnije pridružile i Bugarska i Rumunija a nedavno i Hrvatska. Imao sam tada priliku da neposredno iskusim „europonos“ novih članica Unije u vezi s jednim od najbitnijih kriterija podobnosti za članstvo: vladavinom prava.
Kao predstavnik za štampu agencije Ujedinjenih nacija za drogu i organizovani kriminalu Beču pripremio sam, naime, kraću analizu o tome na koji će se način tako značajno proširenje Unije odraziti na nastojanja za suzbijanje trgovine drogom i organizovanog kriminala. Dan prije nego što ćemo analizu predstaviti svjetskim medijima pozvali smo na čestitanje i razgovor o toj analizi ambasadore deset novih članica Unije akreditovane pri Ujedinjenim nacijama u Beču. Više njih je u tom neobaveznom razgovoru učtivo prigovorilo kako ne prihvataju nikakvu podjelu na „stare“ i „nove“ članice Unije.
„Mi smo svi prošli kroz zahtijevnu proceduru prijema, uskladili svoja zakonodavstva i pravnu praksu sa zahtjevima i standardima Unije, i ulazimo u nju kao ravnopravni a ne kao članice prema kojima će se iskazivati podozrenje“ - rekao nam je jedan od istočnoevropskih ambasadora izražavajući uglavnom jednodušno osjećanje „novih Europejaca“.
Od tada je Evropska Unija, naročito u posljednje dvije-tri godine, prolazila i kroz iskušenja svjetske ekonomske krize. Ali, to nimalo nije umanilo „euroentuzijazam“ većine zemalja koje su službeno izrazile želju za pridruženje Uniji. Ova nedjelja to je najbolje pokazala, i na institucionalnom i na planu uličnih raspoloženja.
U organima Unije – izraženo je zadovoljstvo napretkom Crne Gore u ispunjavanju uslova za članstvo i objavljeno da je Srbija ispunila uslove za otpočinjanje pregovora o članstvu vjerovatno već u januaru iduće godine. Istovremeno je potvrđeno razočarenje evropskih partnera odsustvom bilo kakvog napretka Bosne i Hercegovine na evropskom putu.
„Euroentuzijazam“ se ispoljavao i na ulicama i trgovima glavnog grada Ukrajine Kijeva; tamo su stotine hiljada građana izišle da protestuju protiv odluke ukrajinske vlade da zbog „strateškog partnerstva“ s Rusijom potisne u drugi plan približavanje Evrpskoj Uniji.
Samo u Bosni i Hercegovini, koja je nakon rata imala povoljniju startnu poziciju i od Srbije i od Hrvatske, u vidu dobre volje najznačajnijih evopskih partnera da se iskupljuju i za vlastite tragične procjene i nesnalaženja u balkanskom krvoproliću devedesetih, ovo potonuće na samo dno ljestvice pretendenata na članstvo u Evropskoj Uniji nailazi na potpunu šutnju.
Nju povremeno narušavaju jedino euroskeptici ili eurocinici.
Komentatori čija je misija da unaprijed amortizuju bilo kakvo ogorčenje ili pritisak javnosti na njihove političke sponzore zbog zaostajanja zemlje za svim susjedima na evropskom putu nude „analize“ po kojima i nema nikakve potrebe za žurbom prema Evropi kad je ona ionako prezasićena proširenjem i neće uskoro imati želju za novim članicama.
Vaspitavani u propagandističkom novinarstvu, čije je vrhunsko zadovoljstvo objava da je „komšiji crkla krava“, oni će reći kako je eto i Slovenija, koja je prije svih drugih republika bivše Jugoslavije kao vrhunski nacionalni projekt izabrala „Europu zdaj“ (Evropu sada), u sve dubljoj krizi a da prije svega Grčka ali i Italija i Španija pripadnost evropskom projektu sada skupo plačaju u vidu evropskog diktata u vezi s nihovim ekonomskim i monetarnim politikama.
Osim toga – ti presuditelji „komšijskoj kravi“ trijumfalno će ukazivati na primjere korupcije u vrhovima vlasti i Hrvatske i Slovenije, oličene u krivičnom gonjenju nosilaca najviših političkih funkcija, poput Sanadera i Janše, kao vrhunski dokaz kako eto Unija prima u članstvo i zemlje s raširenom korupcijom i bezakonjem.
O svakom od navedenih „primjera“ skore propasti evropskog projekta može se, naravno, govoriti i iz sasvim suprotnog ugla: priča o „zasićenju prijemom“ (u Evropsku Uniju) nije umanjila radost zbog ulaska Hrvatske u evropsku porodicu država i naroda; zemlje pogođene svjetskom ekonomskom krizom – poput Grčke, Italije ili Španije – bile bi u katastrofalno gorem položaju da iza njih nije stala Evropa infuzijom ogromnih količina novca u zamjenu za usklađivanje ekonmskih politika s evropskim standardima domaćinskog poslovanja; hapšenja političkih prvaka u Hrvatskoj i Sloveniji mogu se gledati i kao primjeri uspostave i funkcionisanja vladavine prava kao jednog od bitnih kriterija pripadnosti Evropi našeg vremena pogotovu u odsustvu bilo kakvog propitivanja u Bosni i Hercegovini enormnog bogaćenja ljudi na visokim javnim funkcijama.
(Završavajući ovonedjeljnu kolumnu čitam kako je bosanskohercegovački ministar spoljnih poslova na novogodišnjem prijemu najavio „još veću otvorenost“ svog ministarstva prema medijima: još jedan primjer nesnalaženja u vremenu – u godini pojave Edwarda Snowdena „otvorenost“ prema javnosti“ više ne zavisi od ministara i ministarstava.)
Kao predstavnik za štampu agencije Ujedinjenih nacija za drogu i organizovani kriminalu Beču pripremio sam, naime, kraću analizu o tome na koji će se način tako značajno proširenje Unije odraziti na nastojanja za suzbijanje trgovine drogom i organizovanog kriminala. Dan prije nego što ćemo analizu predstaviti svjetskim medijima pozvali smo na čestitanje i razgovor o toj analizi ambasadore deset novih članica Unije akreditovane pri Ujedinjenim nacijama u Beču. Više njih je u tom neobaveznom razgovoru učtivo prigovorilo kako ne prihvataju nikakvu podjelu na „stare“ i „nove“ članice Unije.
„Mi smo svi prošli kroz zahtijevnu proceduru prijema, uskladili svoja zakonodavstva i pravnu praksu sa zahtjevima i standardima Unije, i ulazimo u nju kao ravnopravni a ne kao članice prema kojima će se iskazivati podozrenje“ - rekao nam je jedan od istočnoevropskih ambasadora izražavajući uglavnom jednodušno osjećanje „novih Europejaca“.
Od tada je Evropska Unija, naročito u posljednje dvije-tri godine, prolazila i kroz iskušenja svjetske ekonomske krize. Ali, to nimalo nije umanilo „euroentuzijazam“ većine zemalja koje su službeno izrazile želju za pridruženje Uniji. Ova nedjelja to je najbolje pokazala, i na institucionalnom i na planu uličnih raspoloženja.
U organima Unije – izraženo je zadovoljstvo napretkom Crne Gore u ispunjavanju uslova za članstvo i objavljeno da je Srbija ispunila uslove za otpočinjanje pregovora o članstvu vjerovatno već u januaru iduće godine. Istovremeno je potvrđeno razočarenje evropskih partnera odsustvom bilo kakvog napretka Bosne i Hercegovine na evropskom putu.
„Euroentuzijazam“ se ispoljavao i na ulicama i trgovima glavnog grada Ukrajine Kijeva; tamo su stotine hiljada građana izišle da protestuju protiv odluke ukrajinske vlade da zbog „strateškog partnerstva“ s Rusijom potisne u drugi plan približavanje Evrpskoj Uniji.
Samo u BiH, koja je nakon rata imala povoljniju startnu poziciju i od Srbije i od Hrvatske, ovo potonuće na samo dno ljestvice pretendenata na članstvo u Evropskoj Uniji nailazi na potpunu šutnju
Nju povremeno narušavaju jedino euroskeptici ili eurocinici.
Komentatori čija je misija da unaprijed amortizuju bilo kakvo ogorčenje ili pritisak javnosti na njihove političke sponzore zbog zaostajanja zemlje za svim susjedima na evropskom putu nude „analize“ po kojima i nema nikakve potrebe za žurbom prema Evropi kad je ona ionako prezasićena proširenjem i neće uskoro imati želju za novim članicama.
Vaspitavani u propagandističkom novinarstvu, čije je vrhunsko zadovoljstvo objava da je „komšiji crkla krava“, oni će reći kako je eto i Slovenija, koja je prije svih drugih republika bivše Jugoslavije kao vrhunski nacionalni projekt izabrala „Europu zdaj“ (Evropu sada), u sve dubljoj krizi a da prije svega Grčka ali i Italija i Španija pripadnost evropskom projektu sada skupo plačaju u vidu evropskog diktata u vezi s nihovim ekonomskim i monetarnim politikama.
Osim toga – ti presuditelji „komšijskoj kravi“ trijumfalno će ukazivati na primjere korupcije u vrhovima vlasti i Hrvatske i Slovenije, oličene u krivičnom gonjenju nosilaca najviših političkih funkcija, poput Sanadera i Janše, kao vrhunski dokaz kako eto Unija prima u članstvo i zemlje s raširenom korupcijom i bezakonjem.
O svakom od navedenih „primjera“ skore propasti evropskog projekta može se, naravno, govoriti i iz sasvim suprotnog ugla: priča o „zasićenju prijemom“ (u Evropsku Uniju) nije umanjila radost zbog ulaska Hrvatske u evropsku porodicu država i naroda; zemlje pogođene svjetskom ekonomskom krizom – poput Grčke, Italije ili Španije – bile bi u katastrofalno gorem položaju da iza njih nije stala Evropa infuzijom ogromnih količina novca u zamjenu za usklađivanje ekonmskih politika s evropskim standardima domaćinskog poslovanja; hapšenja političkih prvaka u Hrvatskoj i Sloveniji mogu se gledati i kao primjeri uspostave i funkcionisanja vladavine prava kao jednog od bitnih kriterija pripadnosti Evropi našeg vremena pogotovu u odsustvu bilo kakvog propitivanja u Bosni i Hercegovini enormnog bogaćenja ljudi na visokim javnim funkcijama.
(Završavajući ovonedjeljnu kolumnu čitam kako je bosanskohercegovački ministar spoljnih poslova na novogodišnjem prijemu najavio „još veću otvorenost“ svog ministarstva prema medijima: još jedan primjer nesnalaženja u vremenu – u godini pojave Edwarda Snowdena „otvorenost“ prema javnosti“ više ne zavisi od ministara i ministarstava.)