Kao mlad novinar imao sam i to zadovoljstvo da u ljeto 1973. godine budem u ekipi “Oslobođenja” koja je izvještavala sa Tjentišta sa proslave tridesete godišnjice bitke na Sutjesci čiji je kulminirajući događaj bilo premijerno prikazivanje filma “Sutjeska” u kojem je glavnu ulogu – maršala Tita – igrao svjetski čuveni Richard Burton. Mnogo kasnije čitao sam u Burtonovim dnevnicima njegova sjećanja na boravke, često i sa tadašnjom suprugom Elizabeth Taylor, tokom i povodom snimanja u predjelima oko Foče i Tjentišta, ali i na Brionima i Dubrovniku, Sarajevu i Beogradu, Mostaru i Cavtatu. Burton piše kako se u pauzama snimanja uglavnom dosađivao: u Dubrovniku mu je smetala turistička gužva, u Sarajevu i Beogradu je zapažao luksuz u kojem je živjela tadašnja jednopartijska elita, ali i ako nije uvijek uživao u promjenama Titovog raspoloženja ima u tim sjećanjima i jedan detalj koji pokazuje da su Elizabeth i on ipak razvili osjećaj prijateljstva prema maršalu - nakon što im je Tito ispričao kako je uginuo njegov omiljeni pas, njiih dvoje su mu donijeli novog u Beograd. Doletjeli su Titovim predsjedničkim avionom i bili fascinirani elegancijom dva "leteća apartmana".
Burton – jer su i najveći, ipak, samo ljudi kojima godi pažnja – zapaža kako je svuda gdje je išao bio okružen gomilom i dijelio autograme ali sjećam se da se u vrijeme snimanja, ko zna da li samo kao dosjetka o tome kakvi smo ili stvarni događaj, prepričavala epizoda u kojoj je tokom posjete Foči neki domaći nasrtljivac izmolio glumca da mu uveče – kao bude dolazio u hotel – učini “životnu uslugu” tako što će ga prepoznati u gomili i mahnuti mu: “Ćao, Miko”. Iznuđeno – ispunjeno, Burton je učinio tu životnu uslugu a Miko je, pred zadivljenom djevojkom, prezrivo odmahnuo: “Ko ti …. mater”.
Na tu su me anegdotu podsjetile vijesti prošlog vikenda iz Afganistana. Tamo je predsjednik Hamid Kharzai povodom terorističkog napada u srcu prijestonice izjavio kako je taj teroristički čin posljedica neke vrste koordinacije između američkih snaga i Talibana kako bi se pokazalo kako treba odgoditi najavljeno povlačenje američkih snaga. Takva insinuacija nema baš neke logike: nije jasno ni zašto bi Amerikanci - i pogotovu zašto bi Talibani - željeli produženo američko prisustvo. Kharzai se u toj javnoj kritici Washingtona ponio kao Miko iz gore navedene anegdote. Američka intervencija stvorila je uslove u kojima je on dva puta biran za predsjednika a prisustvo američkih i drugih koalicionih snaga bilo je kritično za njegovo opstajanje na vlasti svih ovih godina. O tome znam ponešto i iz vlastitog iskustva - posjete Afganistanu u ljeto 2003. u kojoj sam sreo i Kharzaia u dobro utvrđenoj predsjedničkoj palati - i iz više susreta s provincijskim vijećima staraca u više afganistanskih pokrajina. Ti razgovori pokazali su kako u afganistanskoj pretežno plemenskoj tradiciji jednostavno nema navike da se uvažava ili slijedi nekakva centralna vlast. Ako se nakon najavljenog američkog povlačenja, do kraja 2014. godine, zaista pokaže kako centralna vlast ne može opstati bez međunarodne zaštite onda to neće biti zbog "američke saradnje s Talibanima" nego zato što ta vlast ni nakon više od decenije međunarodne vojne i druge podrške nije uspjela da uvjeri vlastito stanovništvo u prednosti vladavine prava nad vladavinom bezakonja.
I na toj tački - nepoštovanja za međunarodni doprinos u stvaranju uslova u kojima je bilo moguće provoditi izbore i uspostaviti legitimnu vlast - Kharzai se ne razlikuje bitno od bosanskohercegovačkih političara. Njima su puna usta Evrope ali evo već četvrtu godinu ne nalaze načina da provedu odluku Evropskog suda za ljudska prava u vezi s jednakim pravima građana da se kandiduju i budu birani. Oni će se i po cijenu konfrontacije s međunarodnim predstavnicima zalagati za poštovanje dejtonskog mirovnog sporazuma ali će jedni pod tim podrazumijevati samo državnost entiteta sve do "prava na samoopredjeljenje" a drugi će agitovati za sazivanje "Dejtona 2" čiji bi jedino prihvatljiv ishod bilo ukidanje entiteta. Ubiše se pričajući kako je pridruženje NATO-u najbolja garancija dugoročne bezbjednosti ali ne mogu da učine ni tako minimalan korak kao što je prenos vojne imovine na državu da bi ispunili uslov za pristupanje Akcionom planu za članstvo.
Svijet je odavno već uvidio s kakvim karakterima ima posla i nakon što su najtvrdokorniji među bosanskim političarima torpedovali sva međunarodna nastojanja, od "aprilskog paketa" predloženih ustavnih promjena 2006. godine do drugih reformskih inicijativa, poručio je kako će podržavati proevropske inicijative i snage ali neće raditi posao za koji su birani i plaćeni bosanskohercegovački političari. To jeste frustrirajuće za javnost, koja takođe zna da njeni izabranici ne mogu da završe nijedan značajniji posao, ali je olakšavajuće za političke prvake koji međunarodnu kritiku uvijek mogu predstaviti kao "međunarodnu zavjeru protiv našeg naroda".
Burton – jer su i najveći, ipak, samo ljudi kojima godi pažnja – zapaža kako je svuda gdje je išao bio okružen gomilom i dijelio autograme ali sjećam se da se u vrijeme snimanja, ko zna da li samo kao dosjetka o tome kakvi smo ili stvarni događaj, prepričavala epizoda u kojoj je tokom posjete Foči neki domaći nasrtljivac izmolio glumca da mu uveče – kao bude dolazio u hotel – učini “životnu uslugu” tako što će ga prepoznati u gomili i mahnuti mu: “Ćao, Miko”. Iznuđeno – ispunjeno, Burton je učinio tu životnu uslugu a Miko je, pred zadivljenom djevojkom, prezrivo odmahnuo: “Ko ti …. mater”.
Na tu su me anegdotu podsjetile vijesti prošlog vikenda iz Afganistana. Tamo je predsjednik Hamid Kharzai povodom terorističkog napada u srcu prijestonice izjavio kako je taj teroristički čin posljedica neke vrste koordinacije između američkih snaga i Talibana kako bi se pokazalo kako treba odgoditi najavljeno povlačenje američkih snaga. Takva insinuacija nema baš neke logike: nije jasno ni zašto bi Amerikanci - i pogotovu zašto bi Talibani - željeli produženo američko prisustvo. Kharzai se u toj javnoj kritici Washingtona ponio kao Miko iz gore navedene anegdote. Američka intervencija stvorila je uslove u kojima je on dva puta biran za predsjednika a prisustvo američkih i drugih koalicionih snaga bilo je kritično za njegovo opstajanje na vlasti svih ovih godina. O tome znam ponešto i iz vlastitog iskustva - posjete Afganistanu u ljeto 2003. u kojoj sam sreo i Kharzaia u dobro utvrđenoj predsjedničkoj palati - i iz više susreta s provincijskim vijećima staraca u više afganistanskih pokrajina. Ti razgovori pokazali su kako u afganistanskoj pretežno plemenskoj tradiciji jednostavno nema navike da se uvažava ili slijedi nekakva centralna vlast. Ako se nakon najavljenog američkog povlačenja, do kraja 2014. godine, zaista pokaže kako centralna vlast ne može opstati bez međunarodne zaštite onda to neće biti zbog "američke saradnje s Talibanima" nego zato što ta vlast ni nakon više od decenije međunarodne vojne i druge podrške nije uspjela da uvjeri vlastito stanovništvo u prednosti vladavine prava nad vladavinom bezakonja.
I na toj tački - nepoštovanja za međunarodni doprinos u stvaranju uslova u kojima je bilo moguće provoditi izbore i uspostaviti legitimnu vlast - Kharzai se ne razlikuje bitno od bosanskohercegovačkih političara. Njima su puna usta Evrope ali evo već četvrtu godinu ne nalaze načina da provedu odluku Evropskog suda za ljudska prava u vezi s jednakim pravima građana da se kandiduju i budu birani. Oni će se i po cijenu konfrontacije s međunarodnim predstavnicima zalagati za poštovanje dejtonskog mirovnog sporazuma ali će jedni pod tim podrazumijevati samo državnost entiteta sve do "prava na samoopredjeljenje" a drugi će agitovati za sazivanje "Dejtona 2" čiji bi jedino prihvatljiv ishod bilo ukidanje entiteta. Ubiše se pričajući kako je pridruženje NATO-u najbolja garancija dugoročne bezbjednosti ali ne mogu da učine ni tako minimalan korak kao što je prenos vojne imovine na državu da bi ispunili uslov za pristupanje Akcionom planu za članstvo.
Svijet je odavno već uvidio s kakvim karakterima ima posla i nakon što su najtvrdokorniji među bosanskim političarima torpedovali sva međunarodna nastojanja, od "aprilskog paketa" predloženih ustavnih promjena 2006. godine do drugih reformskih inicijativa, poručio je kako će podržavati proevropske inicijative i snage ali neće raditi posao za koji su birani i plaćeni bosanskohercegovački političari. To jeste frustrirajuće za javnost, koja takođe zna da njeni izabranici ne mogu da završe nijedan značajniji posao, ali je olakšavajuće za političke prvake koji međunarodnu kritiku uvijek mogu predstaviti kao "međunarodnu zavjeru protiv našeg naroda".