Komentar: Mišljenja izrečena u ovom tekstu ne odražavaju nužno stavove Radija Slobodna Evropa
Nakon nedavnog susreta s američkim državnim sekretarom Reksom Tilersonom (Rex Tillerson) šef diplomatije Srbije Ivica Dačić razglasio je posredstvom Tanjuga kako je rekao Tilersonu da se „moraju napraviti neki strateški aranžmani“ i kako je „Srbija spremna za dijalog s novom američkom administracijom“. Tu potrebu za „strateškim dijalogom“ potcrtao je insistiranjem kako pripadnici „starog poretka“ – u Americi – nisu sposobni za takvo šta jer oni „brane svoju politiku iz devedesetih“.
Takva interpretacija susreta na marginama ministarskog zasjedanja OSCE u Beču namijenjena je i dostupna samo javnosti osuđenoj da o aktivnostima svojih visokih zvaničnika saznaje samo posredstvom državnih medija. O tom susretu naravno nije bilo ni riječi u američkoj javnosti jer su razgovori na marginama službenih sastanaka ili kurtoazni, šta ima-šta nema; ili povjerljivi ili privatni i kao takvi nikoga pristojnog i ne zanimaju.
Dvije-tri rečenice iz saopštenja o bečkom susretu primjer su kako se kompromituje i sama ideja „strateškog partnerstva“.
Najuticajniji američki mediji pisali su o Tilersonu (na fotografiji) kao o „mrtvacu koji hoda“
Prvo: pokušaj da se dijalog uspostavlja kritikom „bivših“ i njihove „politike iz devedesetih“ predstavlja nepozvano miješanje u američki politički proces i odnose i počiva na pretpostavci kako bi Amerika mogla da odbaci vrijednosti kojima se vodila njena politika u prošlosti. Drugo: prizivanje „strateškog dijaloga“ počiva na šta-je-babi-milo-to-joj-se-i-snilo očekivanju da bi Srbija dugoročno mogla da bude prihvaćena kao partner sa svim prtljagom dubokih nesporazuma s Evropom i Amerikom: u vezi s Kosovom; u vezi s NATO-m; u vezi s Rusijom; u vezi s iskrenim doprinosom regionalnom pomirenju koje uključuje – kao bitan prvi korak – poštovanje za žrtve genocida. I treće: nastojanje da se partnerstvo gradi na poticanju i produbljivanju jaza između „bivših“ i „sadašnjih“ zanemaruje činjenicu da u doba trampizma i „sadašnji“ preko noći postaju „bivši“: upravo dok mu je šef diplomatije Srbije nudio nove „strateške“ – što će reći: dugoročne – aranžmane najuticajniji američki mediji pisali su o Tilersonu kao o „mrtvacu koji hoda“ i najavljivali njegovu skoru smjenu.
Nastojanja balkanskih i svakako drugih interesnih lobista da se približe „novima“ u američkoj politici nisu, naravno, ništa novo – tako je bilo u svi smjenama administracija – ali je u prvoj godini Trampovog predsjednikovanja poprimilo razmjere potpune nepredvidivosti. Tako se približavanje srpskih lobista Majklu Flinu (Michael Flynn) kao Trampovom savjetniku za nacionalnu bezbjednost zalijevalo kao obećanje novog početka, kako bi rekao Dačić – novih „strateških aranžmana“ - da bi on taj posao u Bijeloj kući izgubio nakon samo 24 dana.
Iako Balkan i „devedesete“ odavno nisu ni blizu prioritetima američke spoljne politike, upravo je Tilerson – u obraćanju spoljnopolitičkim znalcima u Vudro Vilson (Woodraw Wilson) Centru u Vašingtonu – u samo nekoliko rečenica potvrdio kontinuitet američke politike na Balkanu kad je rekao:
„Sjedinjene Države uvažavaju osjetljivost Balkana i nastaviće da rade s partnerima u Evropskoj uniji da donesu stabilnost, prosperitet i demokratiju u region. Narodima balkanskih zemalja kažemo: 'Odbacite animozitete tako da mir može postati trajan. Vi imate šansu da istoriju usmjerite u novom pravcu. Krv više ne može da obilježava linije sukoba. Sjedinjene Države i svijet žele da vide novu generaciju Srba, Hrvata, Albanaca, Bosanaca, Kosovara i ostalih koji će oprostiti prošlost iako je nikada ne mogu zaboraviti'“.
To je – uprkos svim domaćim razlikama pa i političkim sukobima „bivših“ i „sadašnjih“ – konstanta američke spoljne politike pred kojom ponuda „strateškog partnerstva“ s Amerikom dobija karikaturalne razmjere u ovonedjeljnoj predstavi, uz učešće i Vučića i Dačića, vječite zahvalnosti Rusiji što je uložila veto na rezoluciju Savjeta bezbjednosti o osudi genocida u Srebrenici čiji je jedan od glavnih sponzora bila Amerika.
Politika „sjedenja na dvije stolice“, i Zapad-i Rusija, ima ograničen rok trajanja
Politika „sjedenja na dvije stolice“, i Zapad-i Rusija, ima ograničen rok trajanja. Tilerson je – u već spomenutom izlaganju u Vudro Vilson Centru – ukazao na agresivno ponašanje Rusije prema regionalnim susjedima; prijetnju koju Rusija predstavlja Evropi uz poruku u vezi s Ukrajinom kakva se dugo nije čula ni od „bivših“: „Svaki ishod rata koji ne podrazumijeva potpuno nezavisnu, suverenu i teritorijalno cijelu Ukrajinu je neprihvatljiv“.
A da to nije tek verbalno „vježbanje strogoće“, administracija je pokazala i kad je zatražila 4,8 milijardi dolara iz budžeta za evropsku odbrambenu inicijativu – 1,4 milijardu više nego prošle godine – za jačanje američke odbrambene moći i jačanje snaga u Evropi (taj iznos uključuje i 150 miliona dolara pomoći Ukrajini da ojača kapacitet za odbranu svog teritorijalnog integriteta.)
Nastojanja da se na margini političkih okupljanja nude i najavljuju „strateške inicijative“ nisu, naravno, tek izum aktuelne srpske politike. Predsjednica Hrvatske je, koristeći novostečeni status svoje zemlje kao članice i Evropske unije i NATO-a, na marginama međunarodnih zasjedanja nudila „emancipatorsku“ ulogu u Bosni i Hercegovini na način koji vrijeđa evropske ideale suvereniteta i integriteta.
Bosanskohercegovački političari ne mogu se optužiti za tu zloupotrebu međunarodnih kontakata: njih niko i ne pripušta na mjesta na kojima se razgovara i odlučuje o politici. Oni su za Evropu – pred neispunjenim upitnikom.