To što na sastanku političkih vođa Srbije i Republike Srpske (RS) u četvrtak u Beogradu Srbija nije podržala održavanje referenduma o Danu RS i što je potvrdila standardnu formulu o podršci teritorijalnom integritetu i Bosne i Hercegovine i Republike Srpske može da znači samo produžavanje napetosti i neizvjesnosti u ovoj najnovijoj bosanskohercegovačkoj krizi.
Srbija, čini se, bar javno ništa neće preduzeti da spriječi održavanje međunarodno osuđenog referenduma a njen premijer je – u nastojanju da pokaže kako je lično želio da odigra pozitivnu ulogu – neposredno uoči sastanka demonstrirao nezadovoljstvo što vodstvo Republike Srpske dolazi na konsultacije tek nakon što je javno odbacilo sve pozive na odustajanje od referenduma. Premijer se pitao o čemu onda – i zašto – da se razgovara: "Krivo mi je što mi nije pružena mogućnost da razgovaram i da iznesem svoje ideje, pošto su se ljudi već unapred izjasnili šta može, šta ne može".
To može da bude i taktičko pranje ruku od međunarodno očekivanog i ohrabrivanog liderstva Srbije u očuvanju regionalne bezbjednosti i saradnje, ali i kalkulacija sračunata na ispunjavanje njegovog kriterija uspješnosti ovog posredovanja – postizanja ishoda koji će značiti "najmanje štete odnosno najveće koristi" za građane i narod – pri čemu je ostavljeno Miloradu Dodiku i njegovoj pratnji da nađu najmanje porazan izlaz iz krize koju su posljednjih nedjelja sistematski raspaljivali.
Banjaluka, Trg Krajine
Međunarodna zajednica je u vezi s referendumom jednodušna: odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine su konačne i obavezujuće, uključujući i njegovu odluku o neustavnosti entitetskog zakona o praznicima, i zato je entitetsko izjašnjavanje o nečemu o čemu već postoji odluka Ustavnog suda štetno i nepoželjno kako su, sa izuzetkom Rusije, zaključili ambasadori u Savjetu za implementaciju mira zahtijevajući odustajanje od referenduma.
O tom međunarodnom arbitriranju postoje potpuno oprečna očekivanja.
Na jednoj strani: bošnjački prvaci zadovoljni su zaključcima svjetske politike o neprihvatljivosti referenduma ali i nezadovoljni što visoki predstavnik povodom toga ne preduzima i "konkretne mjere" iako sami, iz jedne u drugu krizu, nemaju nikakve vlastite strategije. Na drugoj: predsjednik Republike Srpske kaže kako "Savjet za implementaciju mira služi za teror nad srpskim narodom" i entitetskim institucijama, da čak radi "po nalogu bošnjačke politike" i zato i njegove odluke "nemaju značaja".
To raspirivanje osjećanja kako je "čitav svijet – osim Rusije – protiv nas" pokazalo se u svim poratnim izbornim ciklusima kao siguran put osvajanja glasova pa ne iznenađuje da su "u odbrani ideje referenduma" opozicioni prvaci i stranke na istoj liniji.
Srpski član Predsjedništva Bosne i Hercegovine tako izjavljuje kako se odluka Ustavnog suda može provesti i dodavanjem samo jedne riječi u nazivu entitetskog praznika pa da se on umjesto Dan Republike Srpske prepravi u Dan državnosti ili Dan osamostaljenja RS "čime je formalno ispoštovana presuda Ustavnog suda a suštinski zadržan praznik i datum koji je bitan Srbima u BiH".
Pri tome poteže i argument i poređenja koji su u samoj srži konstantnih nesporazuma aktuelne srpske politike s tzv. međunarodnim faktorom: pita se, naime, zašto njima smeta obilježavanje 9. januara a nama ne smeta obilježavanje 1. marta?
Riječ je o dva neuporediva datuma: 9. januara 1992. neustavna skupština srpskog naroda donijela je odluku o proglašavanju Srpske Republike BiH kao prvi korak u nasilnom zauzimanju teritorija, masovnim progonima i istrebljenju pripadnika drugih naroda koji su međunarodno presuđeni kao "udruženi zločinački poduhvat" sa kulminacijom u genocidu u Srebrenici jula 1995. dok je referendum o nezavisnosti Bosne i Hercegovine 29. februara i 1. marta 1992. proveden po evropskim preporukama i pod evropskim nadzorom nakon čega je uslijedilo najšire međunarodno priznanje bosanske države. Republika Srpska je međunarodno priznata kao entitet u okviru Bosne i Hercegovine tek potpisivanjem Dejtonskog sporazuma u novembru 1995.
Milorad Dodik pokazuje granice bh. entiteta Republika Srpska
Insistiranje na 9. januaru kao entitetskom prazniku tako je, zapravo, nastojanje da se naknadno pribavi legitimitet za tvorevinu koja nikad nije imala međunarodno priznanje. To nadvikivanje o značenjima datuma iz novije bosanskohercegovačke istorije, u kojoj su – po tom članu državnog Predsjedništva – neki datumi jednima sveti a drugi ih ne vole, nastaviće se u novim epizodama zabadanja prsta u oko.
Tako je baš ovih dana, uporedo s međunarodnim pozivima za odustajanje od referenduma, najavljena nova manifestacija svetosti 9. januara: najavljeno je da će 11. septembra na svečanosti kojoj će prisustvovati i premijer Srbije biti puštena u saobraćaj prva dionica autoputa od Banjaluke do Doboja – 36.6 kilometara od Doboja do Prnjavora – a put će, pogađate, biti nazvan Autoput 9. januara.
To je kontinuitet politike u čijoj je osnovi poricanje genocida u Srebrenici, otvaranje studentskog doma nazvanog po Radovanu Karadziću ili priređivanje manifestacija herojskog dočeka povratnicima sa izdržavanje kazni za ratne zločine.